Na inicijativu lokalnog stanovništva, a uz potporu općine Tisno, nakon desetljeća nastojanja 2015. je otvoren Muzej betinske drvene brodogradnje. Ustanova je to koja na najljepši način priča priču o tri stoljeća dugoj brodograditeljskoj tradiciji tog pitoresknog mjesta na otoku Murteru. Zahvaljujući predanom radu djelatnika ta je institucija u nešto više od desetljeća djelovanja stekla međunarodni ugled i malu Betinu, koja broji svega 700 stanovnika, učinila nadaleko poznatom. Muzej betinske brodogradnje nije tipična institucija toga tipa i ne djeluje samo unutar zidova kuće u kojoj je smješten. On je dio živoga tkiva mjesta, s gajetama vezanim u mandraču i posvetama bogatoj brodograditeljskoj tradiciji na svakome koraku. Muzej je uz to i „dnevni boravak“ za sve Betinjane. U njegovim se prostorijama tijekom cijele godine druži, razgovara, organiziraju se radionice, predstave, edukacije i izložbe.
Muzej od samih početka vodi etnologinja Kate Šikić Čubrić, a za vrijeme njezinog mandata mala Betina dospjela je na svjetsku kulturnu mapu. Kate nam je ispričala kako je muzej osnovan i kako funkcionira neobična sinergija te ustanove i lokalne zajednice. Popričali smo i o brojnim muzejskim aktivnostima i inicijativama, od kojih je posljednja – inzistiranje na pokretanju brodograditeljske škole – naročito važna.
Zanimljivo je da je inicijativa za osnivanje Muzeja potekla od građana, a ne od institucija. Kažite nešto o tome.
– Sve je počelo 2013., kada je udruga Betinska gajeta 1740, s tadašnjim predsjednikom Đenkom Šandrićem, išla prema općini Tisno s inicijativom da se osnuje muzej. S tim da ta inicijativa postoji još od 70-ih godina i u više se navrata pokušala realizirati. Naročito 90-ih, kada je jedna druga kuća već bila predviđena da se otkupi za muzejski prostor, ali to nije uspjelo. Napokon, 2014. se u općini Tisno našao načelnik Ivica Klarin koji je prepoznao vrijednost inicijative i odlučio je provesti u djelo. Općina je kupila kuću za muzej, napravljen je projekt i tako je sve krenulo.
Jeste li vi od početka bili uključeni u tu priču?
– Cijelu priču vodio je Muzej Grada Šibenika, odnosno kolege Jadran Kale i Marija Krnčević Rak. Trebao im je etnolog na terenu, a ja sam tad taman završila fakultet – etnologiju i talijanski jezik. Zapravo se nisam mislila baviti time i nisam tražila posao, nego je posao pronašao mene. Došla sam u veljači 2024. i ostala do danas.
Pokretanje muzeja sigurno je složen posao. Što ste radili u tim počecima?
– Stažirajući u Muzeju Grada Šibenika počela sam prikupljati i obrađivati zbirku te raditi intervjue po terenu. Glavna baza za prikupljanje podataka bili su mi sami brodograditelji. Sve što se danas u muzeju može pročitati zapravo je prikupljeno iz tih kazivanja koja smo radili 2014. i 2015. Nije bilo literature ili stručne građe na koju smo se mogli osloniti, izuzev vrijednog etimologijskog rječnika pučkog nazivlja Betinska brodogradnja Gorana Filipija. Drugo, dopunjeno izdanje izdali smo ove godine. Po tome rječniku smo prikupljali i obrađivali predmete, iako je povijesni kontekst u toj knjizi dosta kratak. Od starijih brodograditelja smo u razgovorima saznali sve tajne zanata – na koji način se dizajnira brod, kojim alatima, kako se drvo tretira i mnoge druge stvari. Ti brodograditelji bili su generacija škole učenika u privredi, učili su po starom sistemu i naučili zanat prije početka upotrebe strojeva. Kroz ta nova poznanstva sa starim betinskim brodograditeljima vodio me predsjednik udruge Šandrić. Ja sam bilježila sve što bi rekli i iz tih bilješki kasnije napisala legende koje danas stoje uz eksponate. Ti razgovori napravljeni su u zadnji tren jer u međuvremenu je umrlo sedam brodograditelja koje smo intervjuirali.
Kako su vas stari brodograditelji dočekali, jesu li rado podijelili svoje znanje?
– Neki su u početku bili nepovjerljivi jer dijeljenje znanja nije baš bilo uobičajeno. Tako su razmišljali ali kasnije im je svima bilo drago. Zanimljivo je da oni nikada nisu mislili da je taj posao koji rade nešto posebno.
Tko su bili i tko su danas betinski brodograditelji? Je li to u prošlosti bilo prestižno zanimanje?
– U drugoj polovici 20. stoljeća kada nisi znao što ćeš – išao si u kalafate. A tijekom 18. i 19. stoljeća time su se u Betini bavile samo dvije obitelji – Filipi i Uroda. One su bile viši, bogatiji sloj, a naručioci bi im često, kada ne bi imali novca, plaćali u zemljama. Nakon Drugog svjetskog rata sve se promijenilo jer privatni škverovi su nacionalizirani i svi su morali ići raditi u veliki, državni škver. Upravo to su bile te zadnje generacije brodograditelja koji su mi bili kazivači za muzej i koji su u međuvremenu gotovo svi preminuli. Oni su se sjećali kako je bilo prije jer bili su rođeni 20-ih i 30-ih godina.
Kako je funkcionirala brodogradnja u Betini nakon nacionalizacije?
– Šezdesetih i sedamdesetih je bilo zlatno doba betinske brodogradnje jer škver je masovno radio brodove i isporučivao ih od Tunisa do Amerike, a imali su i brigade koje su išle graditi brodove vani. U škveru su se gradili tradicijski brodovi ali i razni drugi inovativni drveni brodovi i preko 30 metara duljine. Tradicijski brodovi, u prvom redu leuti, radili su se za cijeli Jadran, za ribarske i poljoprivredne zadruge. Gradili su se i drugi, manji tipovi brodova.
Što je s tim velikim škverom danas? I koliko još ima privatnih brodograditelja u Betini?
– Radi i danas, samo sada je u privatnim rukama. Tamo imaju remont drvenih brodova, a da ima potrebe, gradili bi i nove tradicijske brodove. U tom škveru danas uglavnom rade servis i održavanje megajahti. Na servis redovito dolaze i drveni brodovi s cijeloga Jadrana. U Betini je inače sve manje kalafata i majstora. Imamo tri obrta koji rade na tradicionalan način, brodove do 15 metara, bilo da su to gajete, leuti, kaići ili rekonstrukcije.
Vaš muzej danas je nadaleko poznat i priznat. Kako je bilo na počecima?
– Prvo sam radila sama, a još jedna kolegica pomogla bi u sezoni. Poslije sam dobila pojačanje pa je prvo došla kolegica Mirela Bilić, zadužena za marketing, a nakon nje i kustosica Sandra Barešin. Na počecima smo se, budući da nismo imali osoblja, dosta oslanjali na pomoć udruge Betinska gajeta i vlasnika brodova koji su nam bili volonteri. Što se eksponata tiče, imali smo svu građu već na početku, a sve smo dobili direktno od brodograditeljskih obitelji. Išli smo po konobama i dvorovima i prikupljali građu, zatim smo je obradili, dali na restauraciju i sada je u muzeju. To je stalni postav koji je isti već deset godina, a uz njega imamo prostor za privremene izložbe koje radimo svake godine. Lani smo tako imali izložbu o 60 godina škvera Ćiro, koji je trenutno najživlji škver u Betini.
Kako su Betinjani dočekali otvaranje muzeja?
– Na muzej se dugo čekalo pa je na otvaranje došlo jako puno ljudi, a mještani su bili vrlo ponosni. Mi smo klasični muzej, ali imamo i dosta aktivnosti izvan samih zidova. Gajete vezane u mandraču su zapravo vanjski dio muzeja, a to smo uredili 2019. Nakon toga smo muzealizirali centar mjesta, interpretirali škverove i tako pokazali ovdašnju kulturnu baštinu. U mandraču su sada 43 veza za brodove i svi su privatni osim jednoga koji je u vlasništvu muzeja. To funkcionira na način da vlasnik dobije vez i ima pravo na njega dok je brod u njegovom vlasništvu. Mi plaćamo koncesiju županiji, a vlasnici brodova zauzvrat sudjeluju kada imamo regate ili druge aktivnosti. Ti brodovi ljeti se često koriste, jer svi idu na regate ili se s njima ide na kupanje i na izlete, a zimi se koriste za u lignje ili u masline. Kapacitet mandrača nam je pun i imamo listu čekanja za nove brodove.
Koliko je muzej važan za turizam u Betini, a koliko za lokalno stanovništvo?
– TZ ima točne podatke, ali svakako, povećao se broj turista otkako je muzej otvoren, a Betina je prepoznata kao primjer dobre prakse. Treba naglasiti da su sve udruge u mjestu vrlo aktivne. Evo, ovdje sada imamo stolove za kartaški turnir, pa će biti maškare, pa će folklorno društvo organizirati svoje dane folklora. U KUD-u Zora je 30 djece, a cijelo mjesto ima oko 700 ljudi, što znači da su gotovo sva djeca uključena u rad društva. A kako stalno imamo neke aktivnosti u muzeju, ta djeca tu nauče sve o gajeti, o brodogradnji, o jedrenju. Tu su i jedriličarski klub, udruga Betinska gajeta i biciklistički klub, tako da se u muzeju i oko njega stalno nešto događa. A kada nešto organiziramo uvijek možemo računati na pomoć tih udruga i to nam znatno doprinosi radu.
Betinski muzej stekao je lijepu vidljivost i popularnost. Kako ste to postigli?
– 2018. smo se prijavili za nagradu Silletto, koju dodjeljuje Europski muzejski forum, za rad u lokalnoj zajednici. Dobili smo je i tako postali vidljivi, a godinu kasnije dobili smo i nagradu Europa Nostra što je bila dodatna potvrda da dobro radimo. 2019., kada smo uredili vanjski dio muzeja s gajetama u mandraču, bili smo domaćini 25. Foruma pomorskih muzeja Mediterana i to nam je bilo baš lijepo priznanje, jer godinu prije domaćin je bio Napulj, a godinu kasnije Barcelona. Ja sam inače 2016. prvi puta sudjelovala na konferenciji pomorskih muzeja, a već tri godine kasnije ukazana nam je čast da budemo domaćini te manifestacije. I svi su te godine došli kod nas, od predstavnika iz Britanije i Nizozemske do brojnih mediteranskih zemalja.
Kojim se još aktivnostima bavite?
– Organizirali smo Sajam tradicijske drvene brodogradnje po uzoru na klasične sajmove nautike, a tom prilikom napravili smo brending za lokalna brodogradilišta. Napravili smo za svaki škver cijelu priču, o tome kakve brodove grade, tko ih kupuje i čime se sve bave, što im je moglo biti korisno u daljnjem radu. Bio je to pravi sajam, s crvenim tepihom, radionicama, predavanjima o brodogradnji i nastupom lokalnih OPG-ova. To je bilo 2022., a istovremeno smo imali još jedan projekt u sklopu kojega smo obnovili gajetu Marija za muzej. S njome sada imamo školu pod nazivom „Zaplovi u gajeti“. Od travnja do listopada sudjelujemo s tom gajetom na svim regatama, a imamo i edukativne plovidbe za djecu. Nekada organiziramo i školski sat na gajeti, a djeca se tako pomalo zaljubljuju u svijet drvenih brodova.
Kako to da je baš betinska gajeta postala tako poznata? I po čemu je taj brod poseban?
– Zato što, zajedno s TZ-om i udrugom Betinska gajeta 1740, sustavno radimo na tome i stalno smo u eteru, a novinari se na naš poziv uvijek odazovu, jer ovo je lijepa i pozitivna priča. Betinska gajeta je inače prvenstveno težački brod. Ima veću zapremninu, stabilniji je i nije toliko brz te je drugačije forme od falkuše ili korčulanke. 1998. godine u škveru u Betini održan je stručno-znanstveni skup, iza kojega je stao HAZU, i tada je donesena odluka da je betinska gajeta poseban tip broda, uz druga dva tipa gajete – korčulansku gajetu i komišku falkušu.
Lani ste organizirali izložbu „Žene kalafata“. Otkud ideja?
– Uvijek kada bih došla u neki škver, prva bi mi prišla žena, pozdravila me i pitala hoću li nešto popiti. Iz priča s tim ženama shvatila sam da one znaju sve o brodovima i o poslu i tako sam došla na ideju da istražim što su sve one radile u škveru. Neke od tih žena bile su pravi majstori i dok bi muž radio u brodogradilištu Betina, one bi doma krivile madire i kalafatale. Uloga žena u brodogradnji je i moje osobno polje interesa, a sada mi je u Udruženju pomorskih muzeja Mediterana povjerena radna skupina Donne e Mare, koja istražuje ulogu žena u pomorstvu. Inspiracija mi je bila i moja baba Kate, rođena Murterka, uz čije priče sam odrastala. Ona je ostala bez muža u ratu i bila je glava obitelji, a nakon rata su ona i sestra same gajetom išle i do Istre prodavati ulje i rakiju. Uvijek je pričala o brodu, o polju, o plovidbi i ona je vjerojatno glavni razlog zašto sam odlučila studirati etnologiju. Umrla je 2007., u 99. godini.
Nedavno se pojavila inicijativa za osnivanjem srednje brodograditeljske škole.
– U rujnu prošle godine bili smo domaćini 2. Konferencije o očuvanju i interpretaciji pomorske baštine Hrvatske, na kojoj su sudjelovali predstavnici 37 muzeja i drugih ustanova i udruga od Dubrovnika do Umaga. Na toj Konferenciji zaključeno je da je brodograditelja u Hrvatskoj sve manje i da – ako se uskoro ne utemelji brodograđevna škola – za deset godina više nećemo imati o čemu pričati, jer većina brodograditelja u drvu je starije dobi, a novi ne dolaze. Napravili smo stoga zajedničku deklaraciju u kojoj govorimo o potrebi uspostave škole za brodograditelje na srednjoškolskom nivou. Predložili smo da to bude u Šibensko-kninskoj županiji, jer tu ima najviše aktivnih brodograditelja i škverova. Smatramo da bi tu školu trebalo osmisliti po uzoru na Klesarsku školu u Pučišćima. S tim prijedlogom idemo sada prema ministarstvima i nadamo se pozitivnom ishodu. Pritom bi tu školu trebalo valjano brendirati i objasniti đacima da to nije težak i šporak, nego kreativan i zanimljiv posao. A posla bi za sve koji završe tu školu sigurno bilo, jer duž obale stalno se traže majstori.
Napisao Lari Lulić
Snimke arhiva MBDB
