Za 66% vrsta morskih sisavaca, 50% morskih ptica i sve vrste morskih kornjača ovo je najopasnija vrsta morskog otpada. Zajedno s partnerima iz gospodarskog i znanstvenog sektora, WWF Adria dugo radi na uspostavi i unaprjeđenju sustava prikupljanja i reciklaže dotrajalih ribolovnih alata. Pred nekoliko dana testirali su rješenja koja bi uskoro mogla biti od velike pomoći. Valja naglasiti kako je vađenje odbačenih alata iz mora samo liječenje simptoma, dok je prevencija da oni tamo ne završe učinkovitije rješenje.
Važnost ronilačkog noža
Jedan od ključnih dijelova ronilačke opreme je ronilački nož. Svaki instruktor ronjenja već na prvom tečaju istaknut će njegovu važnost. Međutim, po završetku tečaja kandidati često zaborave na ronilački nož jer je to dio sigurnosne opreme bez koje je moguće odraditi zaron. Ali ne baš svugdje. Postoje lokacije na kojima je teško roniti bez ronilačkog noža. Razlog tome su zavjese mreža i konopa što vise s izbočina podmorskih zidova i grebena. Uz sav mogući oprez, uplitanje dijelom tijela ili ronilačkom opremom prilično je izvjesno. A onda postaje jasno koliko je važno nositi ronilački nož. Nažalost, ovakvih zarona ima sve više. Gotovo je nemoguće zaroniti na nekoj grebenskoj lokaciji u Jadranu gdje nema konopa i mreža. Radi se o ribolovnim alatima koji mogu biti komercijalno aktivni i neaktivni. U ovom članku osvrnut ću se na ove potonje – odbačene i izgubljene ribolovne alate.
Utjecaj na živi svijet mora i ljude
Sigurnosni rizik za ronilačku populaciju, premda prisutan, zanemariv je u odnosu na onaj koji odbačeni i izgubljeni ribolovni alati predstavljaju za morske vrste. Procjenjuje se da čine najmanje 10 posto globalnog morskog otpada što je između 500 000 i 1 milijun tona godišnje. U njima se zapetljavaju i ugibaju mnoge morske vrste. Premda nema objedinjenih podataka za Jadransko more, studije iz drugih dijelova svijeta bilježe više od 243 vrste među kojima je, osim riba, velik udio morskih sisavaca, kornjača i ptica. Najveći utjecaj imaju mreže stajaćice, a one u Jadranu dominiraju među odbačenim i izgubljenim ribolovnim alatima.
No nisu samo mreže problem. Tijekom prošlogodišnje svibanjske akcije kartiranja i vađenja izgubljenih i napuštenih ribolovnih alata, koju je WWF Adria organizirala s Parkom prirode Telašćica, pronađen je velik broj napuštenih vrša u kojima su bile ribe i rakovi. Sve su životinje puštene, ali je upitno jesu li preživjele. Za razliku od ribolovnih mreža, kojima se lovnost drastično smanjuje postepenim obrastanjem morskim algama i drugim sjedilačkim morskim organizmima, vrše love puno duže. One nastavljaju loviti i obrasle dokle god se ulaz u potpunosti ne zatvori.
Drugi aspekt štetnosti odbačenih i izgubljenih ribolovnih alata je ekološko-zdravstveni, a vezan je uz materijal od kojeg su ovi alati izrađeni. Riječ je o različitim tipovima plastičnih materijala koji se, kao i sva ostala plastika, razgrađuju na sve manje fragmente sve do mikroplastike, potom ulaze u hranidbene mreže te nam se vraćaju kroz hranu i vodu koju konzumiramo. Utjecaj mikroplastike na životinje i ljude dokazan je u brojnim studijama. Kod ljudi je dokazan negativan utjecaj na reproduktivnu funkciju i pamćenje, opstrukciju probavnog sustava te značajno povećanje opasnosti od srčanog i moždanog udara.
Ekonomski utjecaj
Ne smije se zanemariti niti ekonomski utjecaj odbačenih i izgubljenih ribolovnih alata na ribarstvo. On se ne računa samo kroz trošak izgubljenog alata već i kroz nemogućnost korištenja ribolovnih lokacija te štetama na ciljanom ulovu. Studije pokazuju da čak 90 posto ulova ovih alata čine komercijalne vrste. Naravno, ne radi se samo o ribama. Riba koja ugiba zapetljana u ribolovnim mrežama privlači strvinare, poput jastoga, koji se također zapliću pa se time ekonomska šteta multiplicira.
Kako uopće ribolovni alati završe nepovratno u moru? Većinom su to izgubljeni alati, mreže koje zapnu za stjenovito dno pa ih ribar više ne može izvući, vrše koje izgube kavicale ili različiti alati koji padnu s palube u nemirno more. Neki od ovih alata su nepovratno izgubljeni, ali oni za koje ribari znaju lokaciju još se mogu spasiti. Mreže su najubojitije u inicijalnoj fazi dok još nisu obrasle morskim organizmima. Osim toga, čak i ako su djelomično uništene, ribari neke njihove dijelove, kao što su konopi s olovnicama i plovcima, mogu iskoristiti za armanje novih mreža.
Upravo zato je važno da postoji sustav prijave lokacije izgubljenog alata. U sklopu platforme Adriatic Guardian koja objedinjuje informacije i akcije vezane za uklanjanje morskog otpada i izgubljenih ribolovnih alata, upravo se razvija aplikacija putem koje će ribari moći prijaviti lokaciju izgubljenog alata. To će omogućiti ronilačkim centrima ili udrugama na čijem se području djelovanja mreže nalaze organiziranje akcija vraćanja mreža ribarima.
Otpad ili resurs
No nisu svi ribolovni alati u moru izgubljeni. Neki su i odbačeni. S obzirom na to što se sve deponira u more i koliko truda je potrebno da se, primjerice, jedna vešmašina dopremi i istovari u more, nije preveliko iznenađenje da postoje nesavjesni pojedinci koji svoje odslužene ribolovne alate jednostavno bace preko bande broda. Iako neki ljudi gotovo nikada ne mijenjaju navike, većina ih je spremna promijeniti ih ukoliko za to postoje uvjeti, a pogotovo ako za to postoji određeni poticaj. Trenutna situacija upućuje na činjenicu da nema dovoljno poticaja za deponiranje odsluženih ribolovnih alata, te da nedostaje infrastruktura za njihovo sakupljanje i obradu. Takav sustav doista ne postoji u RH ili se alat tek sporadično prikuplja u nekim lukama. To potvrđuje istraživanje Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja o gospodarenju otpadnim ribolovnim alatom koji sadrži plastiku iz 2021. godine.
Istraživanje je provedeno na iskrcajnim mjestima registriranim za iskrcaj ulova s ribarskih plovila koja obavljaju gospodarski ribolov na moru. Od ukupno 121 iskrcajnog mjesta obuhvaćenog istraživanjem samo njih 8 ima osiguran spremnik za prikupljanje otpadnih ribolovnih alata. Razlozi ovako malog broja spremnika su različiti, ali prvenstveno je to činjenica da dosad nije postojala zakonska obveza za njihovo postavljanje. Srećom, prošle je godine donesen pravilnik kojim se, između ostalog, definiraju uvjeti gospodarenja otpadnim ribolovnim alatima. Ključna novost je uvođenje proširene odgovornosti proizvođača ribolovnih alata koji će Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost morati plaćati naknadu za gospodarenje otpadom. Prikupljena sredstava Fond će distribuirati jedinicama područne i regionalne samouprave za potrebe gospodarenja ovim tipom otpada.
Zakonska regulativa
Dakle, napokon postoji zakonski preduvjet koji bi trebao omogućiti prikupljanje dotrajalih ribolovnih alata. Ali što s prikupljenim otpadom? Najobičnije deponiranje mreža na odlagalištima ujedno je najjednostavnije rješenje, ali ne rješava u potpunosti ekološki problem. Rješenje je potrebno tražiti u sustavu recikliranja. Materijali koji se koriste u izradi ribolovnih alata u nekim su susjednim zemljama, kao što je Slovenija, već prepoznati kao sirovina cirkularne ekonomije u čije se recikliranje isplati ulagati.
Globalno prihvaćen zajednički naziv za sve odbačene i izgubljene ribolovne alate je “ghost gear”. Premda hrvatski prijevod “alati duhovi” zvuči pomalo nes(p)retno, ovo ime zapravo dobro dočarava njihov ekološki utjecaj. Njihov život je završio, no oni ostaju zarobljeni u svijetu kojem više ne pripadaju te nastavljaju lelujati morskim strujama zlokobno opsjedajući živi svijet mora. Za razliku od izvornih duhova, čiji konačni spokoj zahtijeva određeni ritual, napuštanje morskog svijeta za alate duhove u potpunosti je egzaktno. Njihova sudbina je industrijska reinkarnacija. Kontinuiranim akcijama vađenja izgubljenih ribolovnih alata iz mora te uspostavljenim sustavom prikupljanja dotrajalih, Jadran će s vremenom postati sigurnije mjesto za svoje stanovnike.
NAPISAO: Patrik Krstinić
SNIMILI: Danijel Kanski i Filip Bukša
