Kako je čemerna dilema iz dosjetke “u ribara mokre gaće, za večeru ne zna ča će” u izboru između dvoje ničega evoluirala u “ribu ili meso”
Blještavo zimsko zalazeće sunce zasljepljujuće prodire kroz osoljeno vjetrobransko staklo brodice koja prilazi razigranoj silueti otoka Premude. Ribar se sprema na lov iz batane ostima. Preko obrisa puše neugodna tramuntana. Arijan kaže da će noć biti hladna i rosna. Po krmenom valu u teglju se razigrano meškolji batana. Galebovi su rijetki jer vjerojatno već spavaju. Današnja tramuntana im je nepovoljna da se zalete do Jakuševca po obrok pa sada pomalo gladuju.
Još kojih pola sata plovidbe i tegalj će se dokopati zaštićene uvalice i bonace. Sunce je već s donje strane otoka i za kratko će Arijan započeti pripreme za nadolazeću noć. Provjeravaju se osti, lanče i produžeci za lanče. Nadopunjuje se gorivom rezervoar izvanbrodskog motora i rezervoar agregata koji će feral opskrbiti nužnom električnom strujom.
Provjerava se i čisti stakleno okno pod provom, namješta prigodni madrac na kojemu će Arijan za vrijeme lova ležati. I, konačno, sve se pušta u probni pogon. Čim se dovoljno smrači batana se odvaja od matičnog broda i noćni lov počinje.
Kratka povijest lova iz batane ostima mogla bi se prepričati u nekoliko riječi, ali uvijek je važno znati da je izvorna ideja konstrukcije i tehnike stigla iz Istre kao i sva daljnja poboljšanja i razvoj koji se odnose na tu vrstu ribolova. Prvobitna kombinacija bila je dva člana posade, jedan na veslima, a drugi na ostima, petrolejsko svjetlo prebačeno preko prove i lov isključivo na bonacu, kada bi se radi bolje mirnoće morske površine sipalo još i ulje na more. Potom je petrolejsko svjetlo zamijenilo bolje plinsko, a na krmu stavljen izvanbrodski motor koji je zamijenio vesla. Posadu su još uvijek sačinjavala dva člana posade.
U ranim sedamdesetim prošlog stoljeća netko se (opet Istra) sjetio pod provu ugraditi stakleno okno pa je sada vidljivost bila izvrsna i po nemirnom moru. Ribar s ostima ležao bi nad oknom i tražio ribu, a kumpanj upravljao motorom slušajući upute onog prvog. Desetak godina potom netko malo goluziji sjetio se da bi se drugi član posade, onaj za motorom, mogao izbaciti iz kumpanije tako da se komande s motora produžnim sajlama prebace do prove pa da čovjek može sam ploviti i loviti i da ne dijeli plijen.
Opet istarska dosjetka, ali uhvatila je korijena preko pola Jadrana. Ukratko, ribar u ležećem položaju s glavom pod provom osmatra kroz stakleno okno. A na dohvatu mu je ručica gasa i kuplunga motora te naročita spiralna spravica ukrižanim konopcima spojena preko tzv. polumjeseca s glavom motora.
Vrtnjom spravice zakreće se motor koji zbog vrlo izbačenog položaja ima dugačku polugu kod zakretanja i vrlo je efikasan u manovri. Batana se tako brzim okretom može pri punoj brzini zaustaviti u mjestu. Treba svakako navesti da su motori snage od 30 do 40 KS. Dobra ideja je tražila i poboljšanja kod batane.
Ona je danas puno veća, visočija i bolje konstrukcije podmorskog dijela trupa. Tako da može izglisirati i ploviti brzinom od 20 do 30 čvorova bez napora. Ribari je često koriste za brze traversade prilikom jednonoćnog ribolova. Zbog svega pobrojanog ni ne bi se mogla drugačije nazvati nego “samica”.
Akrobatska vještina
Važno je reći da se u vrijeme tehnike lova na bonacu gađalo ribu do dubine od 5 metara, a danas nakon svih poboljšanja i preinaka do dubine 15 metara.
Glavne osti su na lanči dužine 6 metara i koriste se do dubine do 5 metara. Ako je riba na većoj dubini, one se produljuju dodavanjem produžetaka od kojih je jedan dug 5 metara, a drugi 3 metra. Tehnika lova na osti s produžecima zahtijeva akrobatsku vještinu. Lovac, istovremeno ploveći održava batanu nad plijenom, osti pri tome spušta i neprestano precizno usmjerava prema plijenu. Dohvaća produžetke jednog za drugim i precizno nastoji uglaviti otvor svakog od njih na trn prethodnog. U isto vrijeme pazi da se sve skupa ne poremeti.
Prinošenje svakog produžetka na mjesto spoja traži posebno precizan trzaj ramenom da bi se produžetak podigao s nosača i zaustavio na samom spoju. Po tom slijedi samo jedan pokušaj da se riba nabode. Produžeci se koriste samo u vrijeme kada je more jako bistro i kada se krupna riba zadržava na većoj dubini.
Ribu treba gađati iza glave i ako je moguće samo jednom, a kod skidanja s ostiju treba paziti da se riba jako ne ošteti. U restoranima često uživaju oni razmaženi kojima je rupa na tijelu ribe bitnija od njenog okusa pa znaju jako zanovijetati. Svaka se vrsta ribe lovi u najzgodnije vrijeme baš za tu vrstu i, naravno, strogo pazi da se ne dira u vrijeme lovostaja. Najzastupljeniji je kao plijen štokalj iliti hobotnica koji se lovi kroz cijelu godinu iako u zimskim mjesecima bolje. Potom slijedi lignja, sipa, fratar, grug, sarag, salpa, mrena, škarpina, ušata, brancin, orada i zubatac.
Svaka od tih ribljih vrsta ima svoje idealno doba u godini kada se pojavljuje u pličini i u tom periodu prevladava u lovu. Kaže se da je riba u štajunu, da je tada najizdašnija i najukusnija, a ribari na osti nastoje biti revni. Svaki zainteresirani čitatelj može na ribarnici pomno pratiti kako se riba i njezini štajuni mijenjaju kroz godinu i to iskustvo korisno je imati.
Samozatajni u zakutku
Jadranski arhipelag po svojoj geomorfološkoj strukturi čini da je jugo za naše ribare najnepovoljniji vjetar. Ono kroz otoke puše longitudinalno i zavuče se u svaki kutak. Ali od svih drugih vjetrova nađe se negdje dobar teren za lov koji je u zavjetrini i pruža udobnost i sigurnost. Naravno, po bonaci su sve pošte dostupne, ali kada kiši, bez obzira na zatišje, ribarima je najneprijatnije jer u ležećem položaju nijedna kabanica ne pomaže. Kiša natapa i hladi i ribara i madrac. Obilata mokrina jamči reumatičnu budućnost.
Profesionalno ribarenje na Jadranu poznaje različite tehnike lova, a shodno tome i različitu opremu i ekipiranost posade. Brojne posade velikih i malih plivaričara, nešto manje brojne posade kočara, mrižari, parangalisti, pa udičari i konačno lovci na sviću s ostima koji su u pravilu samci. Ribari s ostima u javnom društvenom diskursu manje su robusni i primjetljivi.
U ribarskoj luci uvijek su nekako u zakutku i samozatajno čekaju priliku da ih se primijeti. Batana s ostima uvijek podrazumijeva i veću barku s kojom je ona u teglju. Sam tegalj kao tehnika plovidbe je naoko jednostavan. Ali s porastom snage mora raste i rizik za cijelu kompoziciju jer na nemirnom moru batanu treba dobro iskontrolirati. Dok barka koja tegli zbog toga bude smanjenih manevarskih sposobnosti.
Mokre gaće
Pojednostavljeno, briga o dvije barke je puno veća kad su one zajedno nego briga o dvije odvojene barke! Za lovni ciklus koji zna trajati i po mjesec dana, barku treba dobro opskrbiti ledom za zaštitu ulova. Te gorivom za glavni pogonski motor kao i opasnim benzinom za pogon izvanbrodskog motora batane. Treba dobro napuniti gambužu i tankove s pitkom vodom. Naravno, za sve se to valja izboriti u nekoj od ribarskih luka, a to bi bila nemoguća misija.
Kretanje u ribolov iz matične luke podrazumijeva da se ribar zna snalaziti i iznalaziti rješenja u teškim situacijama. Jer, ipak je on tu doma pa će se nekako dovući do porta, pribaviti neku karijolu, donijeti vodu od kuće, supruga će mu donijeti spizu… Ali kad se otisne na pučinu i to isto treba dobiti u nekoj drugoj ribarskoj luci to postaje avantura.
Osim toga ribarska luka koja je ribaru najzgodnija, obično ne odgovara njegovom nakupcu. Daleko mu je ili mu se ne da doputovati, pa se ribar mora povinovati i takvim željama. I često prevaliti lijepi zbroj neželjenih milja, u zimskom periodu i riskantnih, ne bi li dobio ono što zaslužuje. Lovinu treba spasiti od kvarenja, a nakupac ima friški led i novac za otkup. Ribari, međutim, nemaju velikih prigovora jer se dogovori sklope prije nego što se uđe u igru premda uvijek malo na svoju štetu.
U teškom ribarskom zanatu lov na osti iz batane, otvrdla tijela navikla na neprekidnu patnju najdojmljiviji su jamac podnošenja civilizacijskih nedostataka u većini ribarskih luka. Ribu valja isporučiti isključivo u lukama koje su za to zakonom predviđene. Dakle ribarskim lukama i ponekad se tu radi o samo par desetaka dužnih metara unutar luke za javni promet ljudi i roba kao i za plovila u tranzitu ili pak plovila neke druge namjene.
U najprometnije doba godine, u turističkoj sezoni, ribar borbom treba osvojiti barem na kratko mjesto na rivi noseći se s brodom koji nije ribarski. I brzinski obaviti iskrcaj ribe i nužnu administraciju, a ako je moguće i nadoknaditi provizaciju. Ono čega ribar nema, a dobro bi mu došlo kao standardni civilizacijski doseg su zahod i kupatilo. Te topli i suhi prostor za birokratske formalnosti i okrepu, servis ribarskog alata i servis općenito, vešeraj, friški led, dobra internetska veza itd. Dok razmaženi nautičar u krilu iste luke ima toga napretek i u glavama nadležnih uživa nenadmašnu prednost.
Danas imamo istu valutu kao i nekada nama famozno inozemstvo i njegovo božanstvo – gost! I kada ista u hrvatskom mizernom platežnom životu nema više nikakvu prednost, ispada da je jedini krivac za ovu moralnu nepogodu naš sveprisutni hrvatski jal.
Za zaključak valja reći da su naši ribari zadovoljni.
Barem država pored vlastitih obitelji ipak brine o njima i olakšava im patnju koja to i nije jer u pitanju je velika strast i ljubav prema moru. Ili, kako Oliver lijepo pjeva: “More, more, more, ča je to u tebi, da te čovjek više od života želi.”
Ribari iz naše priče gaje ljubav prema moru i slave ga u zajedničkim grlatim druženjima nazdravljajući mu beskonačno kada god se za to ukaže prilika. Najveće su proslave koliko je to među morskim ljudima znano, za zimskih druženja u gostima kod ŠRD Galeb na Silba čije se prostorije redovito kade dimom s Posejdonovog oltara (gradele ili komin). Kod ribara su gaće još uvijek mokre, ali nisu više rasparane. A da za večeru ne zna šta će to stoji i dalje, samo ovaj put s dilemom riba ili meso.
Napisao i snimio Mladen Šćerbe