Veselili smo se novom susretu s Istom. Ovoga puta nemamo u planu penjanje do Gospe od Sniga, ni odlazak u trajektnu luku Kosiraču, ni „čakulu na taku“, ni obilazak mjesta ni osvježenje u Zadruzi, ništa od toga. Samo ćemo se na brzinu smočiti u toplom moru te nakon toga dotjerati se i idemo tamo gdje smo obećali doći i za sve dnevne obroke jesti rižoto od škampa. Idemo kod Katy! Šetnicom uz more neumorno su nas pratili cvrčci svojim cvrčanjem, a bilo ih je među njima kojima je već davno zastarjelom tipu motorne pile trebalo zamijeniti lanac. Slušajući ih neumorno smo koračali prema Kety. Nekoliko borova, tvoreći mali borik, zaklanja sam restoran od znatiželjnih pogleda. Ponekad je to otežavajuća okolnost jer teško ćete ga zamijetiti s mora, a u većini slučajeva to je pak olakšavajuća okolnost jer ljeti tvore spasonosni hlad. Ako kojim slučajem ipak ne zamijetite restoran, uočit ćete prepoznatljivu restoransku zastavu! Zastava se podiže za sv. Antu 13. lipnja, kada već po tradiciji restoran otvara vrata svima željnima kulinarskih delicija. Dakako, ekipa restorana na okupu je mjesec ili mjesec i pol prije jer sve treba pripremiti za otvorenje. A ekipa? E, to je ono najvažnije. Ekipa daje dušu i restoranu i jelima koje će iznijeti pred vas, a ovdje toga ne manjka.
