Sad nije bilo moguće zbog bure, sad zbog snijega, sad iz tko zna kojeg razloga, a onda se ipak otvorila vremensko-prostorna „crvotočina“, izdužena blago povijajuća, sluzavo-ljepljiva nepoznatog smjera protezanja. Ne znamo putujemo li prema njenom kraju ili početku iako je sasvim irelevantan i početak i kraj. Ipak bilo bi dobro znati krećemo li se prema njenom sve užem dijelu ili onom sve debljem i hoćemo li upasti u bezvremensku vreću beskonačnosti! Ne podsjeća li vas ova „crvotočina“ na trakove hobotnice koji se na prvi pogled kreću svaki svojim nahođenjem, ali ipak iz amorfne vreće svima se smisleno upravlja. E, ako vas ne podsjeća, onda vas moram grubo osvijestiti! Krenuli smo u potragu za štokljem! I to sušenim štokljem s jajima! Jedino ga možemo naći na Rabu pa nam je na sreću bitno sužen prostor potrage. I dok smo se vukli cestom prema odredištu raspravljali smo o svemu i svačemu, ali najviše gdje ćemo nešto putom prezalogajiti. Kad smo i to riješili popravile su nam se prostorno-vremenske predodžbe, a i crvotočine su se rasplinule pa je pred nama kao dostižni cilj ostao samo štokalj! Od kuda Rabljanima naziv štokalj za hobotnicu nije nam jasno i prihvatili smo ga kao nešto sasvim uobičajeno. Kotrljajući se preko moćne rampe novoga trajekta Četiri zvonika krenusmo otočkom cestom ravno u škver. U škveru je na dotjerivanju za sezonu Sardina, drveni turistički brod vlasnika Petra Vrtodušića kojega od milja nazivaju Pere i ako ga treba pobliže definirati onda Pere ča ima Sardinu. Pere je između dva dodavanja, kalafatu stupu, a kantu boje pituru, samo upitao: Sutra oko 11? U glas odgovorismo: Može! Dobro, zovnut ću vas još večeras! Potkrijepivši rečeno upirući prstom u mobitel. Mogli smo na kavu na rapsku rivu.
