Lani u ljeto kazao mi je da je prodao Figaroa i da je bez broda. ”Pa nećeš valjda živjeti bez regata na vlastitom brodu, sigurno se spremaš nabaviti Figaro 3, onaj s foilovima?” Bila je to više konstatacija nego pitanje. ”Ma ne, nije to više za mene, nemam vremena.” ”Što onda dolazi,” bio sam uporan. ”Vidjet ćeš uskoro”, glasio je odgovor.
I to uskoro je stiglo već prošle jeseni. Seascape 27, najveći brod slovenskog superuspješnog dvojca, Andraža Mihelina i Kristijana Hajšenka kojima je postao i zastupnik. Opremio ga je i odmah krenuo na regate. Jedrio je uglavnom s Igorom Piacunom u paru, a na Jabuci mu je društvo radio Ivica Kostelić, novopečeni jedriličar. Napravili su dobre rezultate i pokazali da se i s malom, osammetarskom jedrilicom može biti brz i konkurirati mnogo većima od sebe. Izazvao je nemalo iznenađenje kad se s tri Seascapa pojavio kao izlagač na ovogodišnjem sajmu nautike u Zagrebu na kojem dominiraju motorni brodovi i na kojem je posljednja jedrilica izložena prije šest godina, ako se ne varam. Za pet dana trajanja sajma obišao ih je svaki jedriličar koji je kročio kroz ulaz Velesajma. Nisam svaki dan propustio svratiti ni ja, uostalom štand mu je bio svega dvadesetak metara udaljen od našeg. Naravno, pao je i dogovor o zajedničkom jedrenju i njegovom opisu u Moru. I to što prije da nam se ne bi dogodilo da nas vrijeme pojede.
A onda se priroda urotila protiv nas. Skoro čitav ožujak vrijeme je bilo očajno, snijeg, kiša koja ne prestaje, zatvorene ceste. I taman kad sam se pobojao da ćemo čitavu priču odgoditi za sljedeći broj, prognoza je bila dobra, Emil u Splitu, Seascape na svom vezu u ACI-ju, a ja već u šest ujutro na naplatnim kućicama u Lučkome. Tri i pol sata kasnije sam s Emilom uz čaj u Zrnu soli čekajući najavljenu tramuntanu raspredao o tomu kolikog smisla ima u doba kad se prosječne jedrilice mjere dužinama od četrdeset pet ili pedeset stopa i pružaju udobnost kao kod kuće imati mali brod.