Zaribario sam se još kao dječarac, i to na rijekama. Ono pravo je počelo tek kad sam prvi put zabacio udicu u more, pa i dandanas, kao vremešni umirovljenik, visim na toj udici. Shvatio sam da nema uzbudljivije i veselije rekreativne aktivnosti od ribanja. Mnogi bi me znali upitati kako mogu, zar mi nije dosadno? A što im odgovoriti? Obično bih rekao: probaj pa će ti se sve kazati. I zaista, tko nije probao taj nikad neće ni shvatiti.
Kušao sam sve ribarske alate, ali sam na koncu ostao na samo jednom – udičarenju. Znao sam nekad tegliti mrežu s profesionalcima, čupati već polumrtvu ribu iz okanaca čvrstog konca, zatim prati mrežu, sušiti je, prostirati, pa zatim slagati i pripremiti za novo bacanje.
Slično je i s parangalima: dok bi s mukom potezao više od sto metara dugi najlon, znao bih se često naginjati i gledati hoće li se nešto zabjelasati.
Bacao sam vrše i balune i u njima nalazio svašta, od raznog sitneža do rijetkih kapitalaca i rakova.
To mi ipak nije bilo dovoljno, nekako nije bilo pravo, osjećao sam da sam ribu našao, a ne uhvatio. Bio mi je potreban živi kontakt, ono kad riba dodirne ješku, gurka tamo-amo, pa uzme u usta, otpliva metar-dva kako bi to prugutala, a ja tada kontriram. E, to je ono pravo, zaključio sam i ostao zakleti udičar.
Toliko sam puta prebrao more, od Dakse do Mljetskog kanala i Sv. Andrije da sam odavno tu kao doma. Obično sam “plovio” sa zetom, a nekad bi nam se znala pridružiti i moja sestra, koja bi počesto znala biti uspješnija od nas dvojice. Pričali smo koještarije, zadirkivali se međusobno, hvalisali se ulovom, ali od svega se najradije sjetim zetovih duhovitih dosjetki. Bio je brižan i išao mi na volju. Kad bi se mračilo i spremali smo se spustiti olignjare, gledao bi me još uvijek golog do pasa i upozorio: “Obuci nešto “, a kad bih odgovorio da mi nije hladno zaskočio bi me dosjetkom: “Kad osjetiš da ti je hladno, bit će kasno“. Drugi biser, njegov ili ga je od nekoga pokupio bio je: gledao bi me kako “ždrucam“ isprekidano potežući olignjare, podsmješljivo bi dobacio: “Mah’o ga ti ne mah’o, nema ih.“ Uz to bi mogao ići i slučaj kad smo jednog hladnog sumraka kod Dakse uzaludno potezali olignjare gore-dolje, u jednom trenutku opazim kako se moj kompa lukavo smješka, upitam zašto se smijulji: “A ne znam, samo se pitam čime li ti to mašeš, što imaš u ruci?“ Pogledao sam promrzlu šaku, bila je prazna, nisam osjetio kad mi je najlon iz nje iskliznuo, šaka promrzla, ukočena i prazna.
