Ništa na svijetu ne raste tako postojano kao prodaja velikih jahti. Živjeli u razdoblju mira i prosperiteta ili krize koja upravo potresa svijet, milijunaši i milijarderi uporno naručuju nove, sve veće i skuplje. A Talijani ih grade ravno 50% od svih dužih od 24 metra. U čemu je tajna uspjeha grupa Ferretti, Azimut-Benetti ili Sanlorenzo, da spomenemo samo najveće? Pa brodogradilišta imaju i Nijemci, a gradnja i tehnologija im je u krvi. Gdje su tu Britanci, baštinici najveće plovidbene i jahtaške tradicije na svijetu, pa Nizozemci, Francuzi, Amerikanci i drugi… Znaju i oni projektirati i sagraditi trupove, ugraditi u njih motore i svu moguću tehnologiju koja je ionako dostupna svima. A na kraju svi zajedno sagrade onoliko koliko sami Talijani.
Bit će da je ipak posrijedi ono ”nešto” u izgledu i stilu što će privući, ostaviti bez daha, one koje mogu navesti na to da posegnu u bankovni račun. Nije ta spoznaja nešto novo, znamo to manje-više svi koji pratimo industriju gradnje jahti. Rijetko koja nacija ima toliko urođen smisao za lijepo. Uostalom žive u jedinstvenom okruženju baštineći najvrjedniju arhitekturu i plastiku još od doba antike. Zato su i mogli razviti vrhunsku modu, dizajn i modernu arhitekturu pa sve to u jednom času preliti i u jahte.
Ipak, nije se to dogodilo tek tako i zanimljiv je put kako je do toga došlo. Možda ga je najbolje ispričati kroz case study brodogradilišta Sanlorenzo. Pomogao nam je u tomu Sergio Buttiglieri, čovjek koji je punih osamnaest godina u tom brodogradilištu, sve do kraja prošle godine, imao funkciju Direttore dello stile. I bio jedna od ključnih osoba u definiranju estetike i filozofije ove nautičke institucije. Danas tu ulogu nastavlja kao vanjski konzultant. Do koje mjere se ona razvila najbolje govori činjenica da taj škver već godinama ima svog Art directora, funkciju koju obično imaju modne kuće, filmska industrija ili reklamne agencije. To je Piero Lissoni, čuveni talijanski arhitekt i dizajner. On je odgovoran za dizajn interijera jahti, korporativni identitet i komunikacijske alate. Obojica su svoj identitet izgradili posve izvan nautičke industrije. U industriji ekskluzivnog namještaja i kućanskih predmeta ili dizajnirajući ih.
Integralni dizajn jahte
Sve je to krenulo kad je Massimo Perotti, čovjek u to vrijeme s dvadesetogodišnjim iskustvom u gradnji jahti u drugim tvrtkama, 2005. godine preuzeo tada malo brodogradilište Sanlorenzo. Imao je viziju u kojoj jahta nije samo plovilo vrhunske kvalitete već i svojevrsno umjetničko djelo. U njenom ostvarivanju pomogao mu je Buttiglieri. On je do tada 20 godina radio za Driade, kultnu talijansku tvrtku, proizvođača luksuznog namještaja. Surađivao je s Philippeom Starckom, Ronom Aradom, Davidom Chipperfieldom i drugim dizajnerima svjetskog glasa.
Međutim, talijanska brodogradilišta u to su doba malo koristila usluge takvih dizajnera. Unatoč tradiciji koju su imali iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća kad su u projektiranju i opremanju panfila sudjelovale takve veličine poput Gija Pontija, vjerojatno najvećeg talijanskog dizajnera i arhitekta tog doba. Dovoljno je spomenuti da su Pirellijev neboder i stolica Superleggera njegova djela.
„On je u dizajn brodova uključivao važna imena
tadašnjeg suvremenog dizajna namještaja i umjetnika kao što su Massimo Campigli i Lucio Fontana. Bilo je to fantastično. Ali nakon toga, ponovo je zavladao grozan stil.”
Odlazeći na svoj prvi nautički sajam u Genovi Buttiglieri je zaključio da su interijeri jahti stereotip luksuza. „Puni kiča, kao kuće mafijaša, grozno.“ Stoga je Perottiju predložio da angažira najuglednije talijanske dizajnere poput Rodolfa Dordonija, Antonija Citterija, Patricije Urquiole i Piera Lissonija. Sve su to bili ljudi koji su na kopnu producirali vrhunska djela industrijskog dizajna, ali bez ikakvog iskustva u nautici.
Bez iskustva u nautici
„Započelo je s Dordonijem, ali nije išlo lako. Kako nikada nije bio angažiran u nautici, bio je neprihvatljiv i za nautičke dizajnere i za poduzetnike – činio im se apsurdnim. Osobito kad se vidjelo da je vlasnička kabina na jahti od 33 metra smještena na donju palubu, umjesto odmah iza glavnog salona, kako je to bilo uobičajeno. To je izazvalo pravi šok – čak i unutar Sanlorenza. Govorili su Perottiju da odustane, da se ta jahta neće prodavati, da to neće biti pravi Sanlorenzo – smatrali su da je raspored previše neobičan. Perotti je, međutim, vjerovao u važnost ove inovativne interkonekcije.“
„Zahvaljujući Dordoniju, izgradili smo glavni deck s doista fascinantnom atmosferom: s komadima namještaja koje je on posebno dizajnirao, nordijskim vintage foteljama, posebnim efektom bronce na stropnim panelima i zavjesama pune visine. Unutar jahte nalazili su se site-specific radovi Gianfranca Pardija, zatim kultni komadi dizajna – od podne lampe Joea Colomba do legendarne chaise longue Eamesa; lampe pored kreveta i kupaonske slavine Arnea Jacobsena; profinjeni ručno izrađeni tepih od čiste svile sa 100.000 čvorova po kvadratnom metru. Kad je jahta završena i izložena, odmah je prodana.”
Na kraju je postigla izvanredan uspjeh. Dobila je i nagradu za dizajn i inovaciju koju je uručio osobno predsjednik Republike Giorgio Napolitano. Ova jahta donijela je potpuno novu viziju u nautici i otvorila su se vrata angažiranju drugih dizajnera. Uslijedio je i kontinuirani dijalog između dizajnera eksterijera i interijera te suradnja s timom arhitekata i inženjera iz tehničkih ureda brodogradilišta, kao i s budućim vlasnicima. Potom je stigao dizajner koji i danas prodaje možda najviše svojih komada diljem svijeta – Antonio Citteri, zajedno s Patriciom Viel.
„I za Citterija je to bila prva jahta uopće. Kada nam je predstavio prve rendere, jahta je bila u cijelosti izrađena od sjajnog mahagonija. Taj ključni materijal povijesne nautike, reinterpretirao je s iznimnim osjećajem za estetiku. Citterio i Viel zatim su zamijenili mahagonij svjetlijim, sjajnim javorom, koji su kombinirali s prirodnim kožama, tkaninama na stropovima, sofama Flexform, foteljama Vitra te Hermesovom chaise longue – svi ti komadi bili su njegov dizajn, uz nekoliko unikatnih elemenata po mjeri. Pomaknuo je ulazna vrata prema salonu kako bi proširio prostor kokpita te je dodao vanjske custom-made sofe, koje su se mogle produžiti za dodatnu udobnost…”
Piero Lissoni, treći veliki dizajner, maksimalno je iskoristio potencijal velikog open-space prostora, bez prekida osim lebdećih stepenica koje vode na donju palubu ili fly deck. Pod je izradio u Kerakollu (vrsta cementne smole), dodao Saarinenov stol, stolice koje su bile među prvim sklopivim nordijskim stolicama iz ranog 20. stoljeća, K2 ormar Norberta Wangena za Boffi (s automatski kliznim i blokirajućim plohama), lampe Castiglionija, Rietveldove fotelje za Cassinu, sofe vlastitog dizajna…
Jedan za drugim angažirani su Patrizia Urquiola, osoba posve različitog stila od svih prethodnih, Michel Bismut, francuski arhitekt, studio Christian Liagire i drugi veliki dizajneri. Brodogradilište je za svoje klijente razvilo koncept u kojem je svaki brod iz njihove game praktično dizajniran za pojedinačnog kupca.
Ta filozofija oblikovala je i odnos Sanlorenza prema klijentima. Kako to izgleda u praksi opet nam je ispričao Buttiglione. Obično s kupcima, kojih je 70 do 80 godišnje, provede cijeli dan u Milanu i vodeći ih kroz Brianzu. Pokazuje im najbolje komade namještaja i pritom ih educira. Objašnjava im nasljeđe dizajna kroz primjere produkata Gija Pontija ili čuvenog milanskog arhitektonskog studija BBPR. Ako imaju vremena, odu i u La Scalu na operu te na večeru u neke od vrhunskih restorana. Sve je to dio kulture i to je iskustvo koje ih vraća Sanlorenzu, a klijenti žele autentičnu talijansku ponudu. Taj njihov pristup ujedno i objašnjava famozni „talijanski dizajn“ koji se ne svodi samo na ono što prodaju, već i na sve u okruženju.
Realizacija takvog koncepta bila bi nezamisliva bez vrhunske kvalitete i prilagodljivosti talijanske industrije namještaja i tradicije obrtništva. Primjerice, kad su birali dobavljača kuhinja između čuvenog njemačkog Bulthaupa i talijanskog Boffia za isporuku prve marinizirane kuhinje, Nijemcima su trebale dvije godine a Talijanima samo tri mjeseca. I pri tomu su zadovoljili sve estetske i funkcionalne kriterije. Kod namještaja je to još jednostavnije, jer većina garnitura u standardnoj izradi odgovara jahtama ili su potrebne tek manje preinake. Jedino se stolovi za blagovanje moraju dodatno učvrstiti za pod.
Da bismo shvatili razmjere ovog koncepta, najbolje je pogledati brojeve. Sanlorenzo je pod Perottijevim vodstvom od 2005. godine prošao put od regionalnog brodogradilišta čija je tržišna kapitalizacija iznosila 42 milijuna eura. Danas je brodogradilište, i dalje u većinskom Perottijevu vlasništvu, izlistano na burzi i vrijednost mu je 1,03 milijarde eura. Prošle su godine uprihodili 930 milijuna eura, a narudžbe im jamče da će i dalje rasti. U međuvremenu grupa je ostvarila akviziciju brodogradilišta Bluegame, a od prošle jeseni u njenom je sastavu i Nautor Swan, još jedan kultni brand.
Sanlorenzo Arts i Art Basel
Kad je tvoja svakodnevnica rad s vodećim dizajnerima i umjetnicima, onda čak i ako si škver ulaziš i u taj svijet. Nije ti dovoljno da se potvrdiš na tržištu, osvajaš prestižne nagrade za dizajn, imaš u uredu na zidovima i podu vrhunska umjetnička djela… Moraš učiniti više. Biti prisutan svojim instalacijama na milanskom Salone del Mobile, jer tamo potvrđuješ svoj odnos s velikim dizajnerima. Na Milanskom Trienalu i naposljetku na Art Basel, najprestižnijem sajmu suvremene umjetnosti koji se događa u Baselu, Hong Kongu i Miamiju. Tamo, kao globalni partner kroz platformu Sanlorenzo Arts, tvrtka podržava suvremene umjetnike predstavljajući njihove radove. To im istodobno omogućava istraživanje, nove horizonte u dizajnu i umjetnosti, istovremeno promovirajući inovativnost i kreativnost u svojim projektima.
Ne staju na tome. Prošle godine održali su predinauguraciju projekta Sanlorenzo Casa s instalacijom djela Third Paradise umjetnika Michelangela Pistoletta. Taj projekt tek čeka završetak radova. Instalacija simbolizira povezanost prirodnog i umjetnog. Napravljena je u brodogradilištu od nehrđajućeg čelika i svjetla. Krajem proljeća u tom prostoru će biti izložena stalna zbirka suvremene umjetnosti uključujući i djela nastala kroz suradnju na Art Basel sajmovima.
Pa tko kaže da talijanske Opere d’Arte ne plove. I ne samo Sanlorenzove.
NAPISALI Teo Marević i Braslav Karlić
SNIMKE Arhiva Sanlorenzo
