Marko Mišura, vođa hrvatske jedriličarske ekipe u Riju, koja je zlatnom medaljom Šime Fantele i Igora Marenića i srebrnom Tončija Stipanovića nadmašila sva naša nadanja i ostvarila snove, u jedrenju je čitav život. Izdanak znamenite splitske jedriličarske obitelji u kojoj su osim njega i braća Marin i Bartol vrhunski jedriličari, u različitim je ulogama nastupio na šest olimpijskih igara. Prije ravno dvadeset godina u Atlanti, jedrio je u klasi 470 s Ivanom Kuretom, a nakon toga sudjelovao je kao trener, sportski direktor i vođa tima. I unatoč onom coubertinovskom važno je sudjelovati, uvijek je motiv bila ta nedostižna medalja koja je nekoliko puta izmicala za dlaku… Sreli smo se desetak dana po povratku, kad su prošla prva slavlja u Mornara u Splitu pa na miru razglabali o tomu što stoji iza tog ogromnog uspjeha i kako učiniti da on ne bude jedanput i nikad više.
Vratio si se iz Rija puna srca, i ti i momci. Kakav je to osjećaj biti vođa tima koji je napravio rezultat koji su svi hrvatski jedriličari čekali pedeset godina?
Osjećaj je neponovljiv. Trebat će vremena da svi postanemo svjesni što se u Riju dogodilo. Imali smo pokazatelje da smo u uskom krugu reprezentacija koje mogu osvojiti olimpijsku medalju u tri ili četiri klase i uspjeh je velike magnitude. U idućim olimpijskim ciklusima, desetljećima će se o njemu pričati kao što smo pričali o europskoj medalji Minskog Fabrisa koja je nekad bila jedriličarski plafon. Vjerojatno će buduće generacije govoriti o Riju sa strahopoštovanjem.
Ti si bio vođa ekipe od dvadesetak ljudi.
Bilo nas je dvadeset dvoje s fizioterapeutima, liječnicima, trenerima i popratnim osobljem. Jedrenje je logistički jedan od zahtjevnijih sportova, ako ne i najzahtjevniji. Iziskuje puno rada da bi se uopće pokrenula reprezentacija. Tri kontejnera od 40 stopa poslali smo u Brazil, a to je zemlja koja ne upotrebljava ATA karnet. Samo to vam zagorča život. U pitanju su bile i druge reprezentacije jer su jedriličari imali 60 kontejnera opreme pa su mijenjali propise da bi nam omogućili privremene uvoze. Pretpostavljam da je slično bilo i u drugim sportovima – veslanju, kajaku, kanuu, konjičkim sportovima… Sve je to unijelo malo konfuzije u organizaciju Olimpijskih igara. Za ono što smo navikli da se rješava kroz jedan, dva dana, tamo je trebalo pet dana. Problem je što tih dana nema. Kad se ulazi u vrijeme početka natjecanja, a stvari nisu spremne, svi postaju nervozniji. Bilo je dosta logističkih izazova u Brazilu i za mene su ovo bile jedne od težih olimpijskih igara, moje šeste, uključujući i doba kad sam bio sportaš i trener. Nije bilo lako, ali smo uspjeli to na neki način organizirati.
Kako ste se nosili s psihološkim pritiskom? Uspjeh je bio na dohvat ruke, ali on se ne može naručiti. Ovisi o mnogo faktora, u jedrenju pogotovo. Nije bilo lako momcima, trebalo je zaraditi medalje.
Usporedit ću s Londonom gdje smo isto tako imali objektivne šanse. Nisam osjećao taj pritisak u mjeri kao što je bio u Londonu. Tamo se mogao rezati nožem. A ovdje je vladala neka nevjerojatna smirenost. U Riju kao da smo bili u nekom fluidu. Aura koja je potrebna da se ostvari takav rezultat stvorila se oko nas. Nije bilo kratkih spojeva, sve je išlo baš smooth, što kažu Englezi, lako, bez utega. Kao da smo svi bili sigurni – to je taj trenutak, to su te olimpijske igre na kojima ćemo se potvrditi i ući u besmrtnu obitelj osvajača olimpijskih medalja. Na kraju je tako i ispalo. Nisam ni u jednom času sumnjao da će Tonči izletjeti iz prva tri, niti da će Šime i Igor izletjeti iz prva tri, a očekivao sam i da će Bambi doći u borbu za medalje i da će se Tina isto tako umiješati.