Intervju: Rene Medvešek
Umjetniku je more poezija, ep i drama u isto vrijeme, more je ples, nema toga što more nije.
Kad nam je Rene Medvešek, zagrebački glumac i redatelj, baš nekako u ovo doba prije četiri godine napisao raport o netom odjedrenoj prvoj glumačkoj regati, jedinstvenoj predstavi sportskokulturnorekreativnopromotivnoedukativnom događanju kako ga sam nazva, znali smo da moramo nastaviti razgovor tamo gdje je u tom tekstu stao. Jedan običan izvještaj s regate pretvorio je u dijalog tridesetak glumaca s vjetrom, morem i otočkim portima. A predstave koje su usput odigrali “plativši” kotizaciju za unajmljene jedrilice i regatni odbor podsjetile su na mukotrpan suživot turizma i kulture i ponudile mogući model boljeg. Tu našu namjeru osnažilo je i to što je koji mjesec potom Rene postao vlasnik osam i pol metara duge jedrilice pa se od člana posade prometnuo u kormilara sa svom radošću i mukama što ih taj status nosi.
Kazali ste u jednom času “Da imam dva života u jednom bih otplovio (daleko) na more.” Odakle taj poriv? Ipak ste vi čvrsto ukotvljeni na terra fermi?
Nisam nužno mislio da bih otplovio daleko koliko da bi bilo lijepo imati cijeli jedan život vremena samo za baviti se brodom i biti u blizini mora. Obveze mi to jednostavno ne dopuštaju i koliko god se unaprijed radujem da ću sljedeće godine ranije isploviti i doživjeti predsezonski ugođaj o kojemu sam tako često slušao, na kraju se uvijek nešto ispriječi i ne uspijem skrpati suvislih tjedan dana koje bih iskoristio za plovidbu. Nerijetko se dogodi da ne uspijem niti u proljeće doći pregledati i pripremiti brod za sezonu. Iz tog razloga ponekad pomislim kako bi jedino (ne)moguće rješenje bilo imati jedan život redovni i još jedan samo za brod… A odakle poriv ? Ne znam ni ja − more zove na sasvim osobiti način… naročito nakon što ga doživite kroz plovidbu. Zemlja ima svoju silu težu, a more kao da ima neku svoju silu plova, jednostavno te počne privlačiti i ta čežnja kao da se trajno upije u biće. Jednog vjetrovitog jesenskog poslijepodneva vraćao sam se u Novi Zagreb i kad sam kroz prozor auta čuo kako zvižde sajle na onim stupovima za zastave ispred velesajma samo su me prošli srsi − u trenu me zvuk odnio na more i već sam bio na palubi… (…) Više pročitajte u 267. broju Mora.
Razgovarao i snimio: Braslav Karlić