Labudaš po rođenju, inficiran jedrenjem i morem otkad je prohodao, ostao im je vjeran čitav život
Jedan od ljudi za koje se slobodno može kazati da su ostavili značajan trag u hrvatskome jedrenju, ali i u nautičkom biznisu, svakako je Ivan Kuret, Labudaš po rođenju, koji se, kao i njegov nešto stariji brat Karlo, morem i jedrenjem inficirao otprilike kada je i prohodao. Ivan je uz more ostao vezan cijeloga života. Nakon karijere u olimpijskim klasama četiri godine bio je izbornik hrvatske jedriličarske reprezentacije, a paralelno je i dalje jedrio kad god bi uhvatio vremena, pa ga se često moglo vidjeti za kormilom ili škotom brodova na ACI Match Raceu ili za timunom jedrilice Croatel, s kojom je nastupio na nebrojeno regata.
Zadnjih godina Kuret je i dalje aktivan na regatama, pogotovo onima koje priređuje njegov matični klub Labud, no češće ga se može primijetiti na trajektu za Šoltu ili pak na gumenjaku kojim juri prema Maslinici, budući da u tome mjestašcu već cijelo desetljeće uspješno vodi heritage hotel i marinu Martinis Marchi, u čijoj je izgradnji i sam sudjelovao. S Ivanom smo se, naravno, na razgovoru našli u Labuda, a popričali smo o hrvatskome jedrenju u protekla tri desetljeća, značaju resorta Martinis Marchi za Šoltu, ali i o drugim aktualnostima u nautičkoj branši, od problematike izdavanja koncesija za marine i luke nautičkog turizma, do odredbi Zakona o pomorskome dobru.
Dolazite iz obitelji koja je generacijama vezana uz more i jedrenje. Kakvi su bili vaši prvi jedriličarski koraci?
Kada mi je bilo pet godina, otac je Karlu i meni za Badnjak poklonio Optimista. Karlo je dvije godine stariji i prvi je počeo jedriti u njemu, a onda malo kasnije i ja. A kada sam počeo, nikada nisam prestao jedriti. U to vrijeme pokojni nono i otac kupili su školjku jedrilice i onda su u dvoru, po staroj tradiciji samogradnje, sami napravili brod. Četiri godine gledali smo kako ta jedrilica nastaje u dvoru, a to je i danas naš obiteljski krstaš. Zove se Liska, po početnim slovima imena nas iz familje, ima osam metara i još uvijek nam je svima najdraža za ić na more. Nije to više neki brod za jedrenje, ali je za boravak na moru i navigaciju i dalje odlična. Kako smo kao djeca voljeli jedriti, stalno smo visili u Labuda, a tu smo gledali Minskog Fabrisa, Zlatana Zoričića, Lukšu Cicarellija, Branka Širolu i druge odlične jedriličare, kojih je u Uvali Baluni uvijek bilo. Oni su nas impresionirali svojim načinom života i odnosom prema moru i brodu. Baš ti ljudi su vjerojatno bili ona iskra zbog koje smo se Karlo i ja, a i mnogi drugi splitski jedriličari, odlučili potpuno posvetiti jedrenju. (…) Više pročitajte u 271. broju Mora.
Razgovarao: Lari Lulić
Snimio: Juraj Vrpcić