O susretu dobrog i lijepog nezahvalno je izvještavati zbog mnogobrojnih zamki koje vire iza svake tvrdnje kad se radi o sportu, posebno o jedrenju. U svakom natjecanju cilj je pobijediti, ljepotu ostavljamo za kasnije, ako je uopće i pronađemo u šumi lukavstva, grubosti i nerijetko okrutnosti. Opuštenost i čarolija čarterskog, obiteljskog i bilo kojeg sličnog slobodnog jedrenja, gdje sami određujemo rute, porte, usamljene uvale ili dobra mjesta za ljetni provod i zabavu, kad možemo hvatati vjetrove kad i koliko mi to želimo i isto tako ih zamijeniti motorom, ako se ne želimo previše naprezati, nemaju nimalo sličnosti s jedrenjem kao sportom. Atributi potrebni za tu vrstu sporta su možda najzahtjevniji i broje se od onih sirovih, fizičkih, koji se tiču kondicije, snage, izdržljivosti, pa do onih mentalnih i intelektualnih koji broje znanje o moru, vjetrovima, meteorologiji, izdržljivosti jedara i pronicanju u znanje i nakane protivnika. Radi ovih prvih, jedrenje je, kao i pomorstvo i ribarstvo, bilo vjekovima rezervirano samo za muškarce. Ovi drugi su izveli žene na pučinu i pokazali da prvi nisu toliki bauk, čini se da su bili samo nepravedni čuvari muškog ega. Kako bilo i kako kome, teoretizirati smo mogli do sudnjeg dana da se u stvarnosti stvarnijoj od stvarnosti, prije pet godina nisu pojavile upravo one, dokazujući da svojim znanjem i vještinama nisu zaslužile takvo mjesto.
O tom prvom, inicijacijskom susretu, barem što se tiče ovoga našega mora, izvijestio sam upravo u ovom magazinu, ne skrivajući oduševljenje i nadu da to neće ostati samo usputna vijest popraćena odmahivanjem ruke i podsmjehom. Sebi i drugima koji su kompetentniji od mene zamjeram što proteklih godina nismo doprinijeli važnosti ovog natjecanja, barem nekom profesionalnom sportskom zabilježbom. Povijest se ne da ispraviti i zato ćemo je pokušati ispraviti kratkim pregledom događanja koja su se dogodila na otoku Visu, a za neke nisu.
