Rijetko smo se gdje tako ugodno osjećali kao na terasi ovog bistroa. A usput smo i jako dobro blagovali.
Nekad sam u Mošćeničku dragu dolazio kod Benita i Johnsona, a sad me tamo privlači Zijavica. U ugodan, mali bistro na samoj plaži, jednoj od ljepših na Jadranu, prvi sam put sjeo kasno navečer prošlog svibnja. S Mladenom Šćerbeom pripremao sam reportažu o zapadnoj obali Istre za More, spavali smo u hotelu u Dragi, bili smo gladni i umorni i za pravo reći nije nam se u jedanaest navečer išlo negdje sjesti. Računali smo da ćemo naići na umorne konobare i gazdu koji nakon čitavog dana jedva čekaju poći kući, a ne dvoriti kasne goste. Još kad smo vidjeli da na punoj terasi nema stola za nas gotovo smo odlučili ne sjesti. Kako bismo grdno pogriješili da smo tako postupili! Jer sljedeća dva sata koja smo proveli u stražnjoj od dvije male sale Zijavice obilovala su ugodom. Upoznali smo gazdu Stivena Vunića, gostili se nizom predjela kao da smo u španjolskom tapas baru La Manchi, posluživao nas je uljudan, prijateljski raspoložen konobar kao da smo mu prvi, a ne posljednji gosti, bez žurbe, objašnjavajući nam sadržaj i smisao svakog jela koje nam je donio na stol. Ostalo je bilo na nama. Odlučio sam odmah doći ponovo pa bude li vrijedilo podijeliti iskustvo s onima koji kao i mi vole otkriti i isprobati nešto novo. (…) Više pročitajte u novom broju Mora.
