Godine prolaze, a navike ostaju. Kad god brodom uplovimo u Lumbardu ili se na Korčuli zadržimo koji dan dulje, gotovo je sigurno da ćemo navratiti do Franka Miline Bire. Tako je već skoro dvadeset godina. Volimo grk. Odgovara nam po mnogočemu, osobito u ljetno doba, a onaj Birin znamo gotovo od početaka. I za reći istinu držimo ga najboljim. K tomu lijepo je pratiti kako niču novi vinogradi, kako se modernizira vinarija, gradi novi podrum, moderni prostor za događanja. A opet ostaje mnogo od onog ugođaja prisnosti i osjećaja da si dobrodošao koji nas prati otkad smo kod njega prvi put došli. Nesumnjiv uspjeh nije ga promijenio.
Vinograd traži slugu
Rekli bismo da je to osobina velikih vinogradara i vinara. Kad se upitamo zašto je to tako vrijedi se sjetiti one da vinograd traži slugu i da će samo u tom slučaju imati rezultat. Pa kad služiš i radiš onda i kolegu i gosta poštuješ. Zato se kod Bire ne dolazi samo po vino. Dolazi se i zbog razgovora, zbog domaćeg kruha, vlastitog maslinova ulja, pršuta i sira, zbog pogleda na lumbardska polja… Zato što pripada onoj sve rjeđoj vrsti ljudi koji bez zadrške dijele ono što znaju i u što vjeruju. Dobro se sjećamo kad nam je mladi lastovski vinar Lukša Hropić prije par godina s radošću kazivao kako je u nedostatku vlastita podruma kod njega prerađivao prve berbe grka. I usput otkrivao tajne zanata za koje bi mu možda i desetljeća bila potrebna.
Lumbarda i grk
A grk je Birina religija u istoj mjeri u kojoj je ta sorta simbiotski vezana s Lumbardom. Ona je ovdje autohtona. Grk je postao njezin zaštitni znak, dobio je zaštitu oznake izvornosti. On je razlog zbog kojega mnogi dolaze na istočni kraj Korčule. To je vino koje je posljednjih dvadesetak godina steklo ugled daleko izvan hrvatskih granica. U toj priči uzdizanja sorte koja se stoljećima u Lumbardi uzgajala i u vino pretvarala Franko Milina Bire odigrao je jednu od važnijih rola.
Defora za izvrsnost
Kad smo ga upoznali, njegov je grk već priča za sebe. Pun svježine, voćnosti i mineralnosti, s tek diskretnom gorčinom koja mu daje osobnost. Pokazivao je koliko veliko vino može nastati na lumbardskom pijesku. K tomu prvi se odvažio saditi ga na terasama s južne strane otoka, kako će ovdje reći defora, zajedno s plavcem malim. Bio je i među rijetkima koji su se dio vina odvažili odležavati u hrastovim bačvama, uvjereni da grk ima snagu podnijeti vrijeme jednako dobro kao i mnoge slavne svjetske sorte. Baš je Grk Defora iz berbe 2018. tri godine potom na Decanter World Wine Awards u Londonu osvojio platinastu medalju. Bilo je to prvi put da je neki grk tako nagrađen.
Otada je mnogo toga naraslo. Vinogradi na Defori, južnoj strani otoka, danas su zreliji nego što su bili kad smo ih prvi put obilazili. Zasađena su dva hektara vinograda podno Lumbarde na zemlji koja je još do prije koju godinu bila zapuštena livada. Nova punionica i podrum ukopan u stijenu iznad kojeg se rađa moderan degustacijski prostor pogodan za posebne prilike prirodno su se uklopili u obiteljsko gospodarstvo koje se prostire na četiri tisuće kvadrata. Stara je kušaonica postala još intimnija s nekoliko odvojenih prostora po mjeri za parove, obitelji, manja ili veća društva. Ono što se, međutim, nije promijenilo jest način na koji Franko razmišlja o vinu.
Najbolje što priroda daje
Dok obilazimo podrum i zaustavljamo se pokraj laboratorija koji bi veličinom i opremom lako mogao stajati u mnogo većim vinarijama, razgovor vrlo brzo skrene na temu koja posljednjih godina dijeli vinski svijet – prirodna vina. Franko nema potrebu nikoga uvjeravati, ali ni prilagođavati svoje mišljenje trendovima.
„Prirodno vino ne znači automatski dobro vino“, kaže nam. „Puno prirodnih vina ima mane. Nekad smo svi pili takva vina jer nismo znali za bolje. Danas znamo puno više. Svaka je godina drugačija, svaka berba donese nove izazove, a ljudi očekuju da vino bude jednako dobro ili još bolje nego prošle godine. Zato moraš koristiti sve što ti moderna tehnologija pruža. Ne da promijeniš vino, nego da sačuvaš ono što je priroda dala.“
To možda najbolje opisuje njegov put. Na prvi pogled mogao bi se činiti kao čovjek koji se čvrsto drži tradicije. I doista jest. Ali ne one koja odbija nova znanja, nego one koja ih prihvaća kad pomažu očuvati identitet vina. Uložio je u laboratorij, suvremenu opremu i analitiku ne zato da bi proizvodio „industrijska“ vina, nego upravo suprotno – da bi mogao intervenirati što manje. Da bi grk ostao grk.
Grk
Najpoznatije vino vinarije Bire. Zlatnožute je boje, bogatog mirisa zrelog voća i diskretnih mediteranskih trava. Na nepcu je svježe, mineralno i elegantno, s prepoznatljivom blagom gorkastom notom u završetku koja vinu daje osobnost.
Grk Defora
Vrhunska interpretacija sorte grk s položaja Defora. Slojevito, kremaste teksture i iznimne dubine. U aromama se isprepliću zrela marelica, kandirana limeta i tostirani lješnjaci, dok završetak ostaje svjež i mineralan. Jedno je od najnagrađivanijih hrvatskih bijelih vina posljednjih godina.
Plavac
Nastaje od plavca malog s kamenitih terasa južne Korčule. Tamne rubinske boje, bogatog ekstrakta i mirisa zrelog crvenog voća, rogača i mediteranskog bilja. Nakon 15 mjeseci odležavanja u barrique bačvama vino je puno, zaokruženo i elegantnih tanina, s dugim završetkom.
Rosé
Rosé od plavca malog svjetloružičaste je boje, cvjetnog mirisa i voćnog karaktera. Mekano je, svježe i zaokruženo vino nježnih kiselina.
„Kod svježih vina tehnologija je važna. Kod odležanih priroda odradi ono što čovjek ne može. To vino s godinama dobije nešto što mu nitko ne može dati.“
Tri terroira
Takav pristup osjeća se i u čaši. Većina njegova grka namijenjena je svježem stilu po kojem je Lumbarda poznata, ali dio vina i dalje ostavlja da sazrijeva. Defora, položaj kojemu je posebno privržen, daje grožđe koje ima dovoljno snage za dugo odležavanje. Tek desetak posto proizvodnje ide tim putem. Ali upravo ta vina pokazuju koliko grk može biti ozbiljan, slojevit i dugovječan.
Jednako zanimljivo govori i o samim vinogradima. Danas ih ima na pijesku, na crvenici i na različitim položajima koji u istoj godini daju posve različite rezultate. Pijesak bolje podnosi sušu. Crvenica daje više tijela i kompleksnosti. Neki položaji ranije dozrijevaju, drugi kasnije. U godinama klimatskih ekstrema upravo ta raznolikost postaje najveća prednost.
„Nikad ne znaš kojoj će strani godina više odgovarati. Zato je dobro imati različite položaje. Na kraju dobiješ uravnoteženije vino.“
Gdje ga razumiju i cijene
Dok razgovaramo, postaje jasno koliko se promijenio način razmišljanja hrvatskih vinara. Nekada su najveće brige bile kako proizvesti dovoljno vina. Danas se ozbiljni proizvođači pitaju kamo će ono otići. Franko bez zadrške priznaje da bi mogao prodati višestruko više nego što proizvede. Ali to mu nije cilj.
„Nije meni najvažnije prodati vino. Važno mi je da završi ondje gdje će ga ljudi razumjeti i cijeniti. Kad jednom izgubiš kontrolu kamo vino odlazi, dugoročno gubiš puno više nego što si kratkoročno zaradio.“
To je možda i razlog zašto se njegova vina još uvijek najlakše pronalaze upravo ovdje, u Lumbardi. Ima ih u ponajboljim restoranima koji znaju što poslužuju, u podrumu gdje ih predstavlja njihov kreator i među gostima koji su došli zbog vina. A ne zato što su ih autobusi iskrcali na usputnoj stanici.
Takav odnos prema poslu prenio je i na obitelj. Danas uz njega i suprugu Višnju rade sva trojica sinova Ivo, Josip i Mislav. Ivo se brine o obiteljskom pansionu i gostima, Josip se posvetio vinu, a Mislav vinogradima. Ali, u berbi ili kad je mnogo posla u vinogradu, u podrumu ili kušaonici svi uskaču kad zatreba.
Zajednica
Zato kad spominje budućnost Franko govori o zajednici. „Dao sam im mogućnost da budu zajedno ako to žele. Ne moraju. To mora biti njihov izbor.“ Možda upravo zato cijela priča djeluje prirodno. Nema nametanja ni velikih riječi. Samo osjećaj da posao polako prelazi u ruke nove generacije, dok iskustvo ostaje ondje gdje je najpotrebnije.
U međuvremenu se promijenila i Lumbarda. Kad smo prvi put dolazili, vinare se moglo prebrojiti na prste jedne ruke. Danas ih je dvanaest. Mlađi vinari sade nove vinograde, ulažu u podrume i sve više vjeruju da upravo grk može biti temelj identiteta mjesta.
Vinograd i vino su život
Franko na to gleda s iskrenim zadovoljstvom. Uvjeren je da će za koju godinu biti zasađena sva zapuštena polja. Ne smeta mu što se grk danas sadi i izvan Lumbarde. Dapače, smatra da je dobro što je sorta postala prepoznatljiva. Ali jednako tako vjeruje da se mora znati gdje joj je ishodište.
„Original uvijek ostaje original.“
Ta rečenica zapravo ne govori samo o sorti. Govori i o prostoru. Korčula je posljednjih godina postala jedna od najzanimljivijih hrvatskih vinskih destinacija. Dubrovnik joj dovodi goste sa svih strana svijeta. Osobito Amerikance koji sve češće žele upoznati mjesta na kojima vino nastaje, a ne samo kušati ga u restoranu. Franko je uvjeren da je to velika prilika, ali samo ako proizvodnja ostane temelj cijele priče. Turizam bez vinograda nema smisla.
A onda se razgovor, kao i uvijek kod njega, od vina polako preseli na život. Prisjeća se ljudi koje je upoznao, vinara kod kojih je bio gost, prijateljstava nastalih za stolom. Uvjeren je da se ono najvrjednije ne može kupiti.
„Kad te netko primi zdušno, bez računice, to nema cijenu. Malo kruha, maslinova ulja i čaša vina mogu čovjeka zasititi više od najveće gozbe.“
U tome je možda i tajna zbog koje se ljudi vraćaju Biri. Ne samo zbog izvrsnog grka, bio on s prefiksom defora ili bez njega, plavca ili rosea. Nego zbog osjećaja da je vino ovdje još uvijek dio života, a ne proizvod.
Na mjestu šikare
Kad smo nakon nekoliko sati napokon ustali od stola, sunce je već polako počelo padati nad lumbardska polja. Prije odlaska zajedno smo pošli obići novozasađene vinograde tik uz cestu što vodi prema crkvici Sv. Križa u polju i Bilom žalu. Na trsovima visine čovjeka već koju godinu rađa grk. Po povratku u Zagreb potražili smo u arhivi dronom snimljenu fotografiju u ožujku 2020. godine, par dana prije lockdowna. Snimili smo šikaru.
Na odlasku je još jednom, gotovo usput, rekao rečenicu koja nam je ostala u mislima cijelim putem prema Korčuli. „Vino je umjetnost. I kemija koja stvara emociju. Ali istodobno i težak rad.“ Teško je pronaći jednostavniji i točniji opis onoga što Franko Milina Bire radi cijeli svoj život.
Napisao: Braslav Karlić
Snimila: Bruna Marasović
