Neveliko Šćedro ne samo što razbija monotoniju južne obale Hvara, nego nudi dragocjena zakloništa, kako po buri i tramontani tako i po južnim vjetrovima.
Većina nautičara Šćedro prvi put ugleda ploveći iz Hvara prema Korčuli ili Veloj Luci. Taj otok je dugačak šest i pol kilometara i širok samo kilometar i pol, površine 8,4 km i razvedenih obala s obalnom crtom od 26 km. Smješten gotovo po sredini između krajnjih hvarskih rtova Pelegrin i Sućuraj, razbija monotoniju južne obale Hvara. Od Hvara ga dijeli Šćedrovski kanal, na najužem mjestu širok milju i četiri kabela. Kako je na njemu nekoliko uvala pogodnih za sidrenje, nerijetki se nautičari odluče barem kupanjem prekinuti putovanje.
Za ljetnih mjeseci na sidru se u danima gužve nađe i više od pedeset brodova. S kraja proljeća i u jesen više je ribara. Poneka barka pristane ovdje neplanirano i za jaka juga. Tada su na cijelom potezu od Sućurja do Hvara uvale na sjevernoj strani Šćedra jedina sigurna zakloništa. Na otočiću je sve do šezdesetih godina stalno živjelo tridesetak stanovnika. Svako naselje — Mostir, Veli Porat i Nastane — imalo je svoju obitelj. Danas je Šćedro naseljeno ljeti, ali stalnih stanovnika nema.
S prvim lijepim proljetnim danima Šćedro se počne buditi
Stižu ljetni stanovnici, a na zakloništima u uvalama sve je više nautičara. Na otoku je ljeti, zbrojimo li domaće, nautičare, ribare i gostioničare, poprilično živo. Ali odlučite li se prošetati njegovom unutrašnjošću osjetit ćete se učas napuštenim i usred pustoši.
Općina Hvar Šćedro je zaštitila kao prirodni rezervat i na njemu nije dopuštena gradnja vikendica. Zato su ljetni stanovnici isključivo potomci starosjedioca. Oni su uredili i obnovili kuće uz more i u dvjema uvalama drže čak tri restorana. Usprkos ugostiteljskom maru, nisu uspjeli održati niti obnoviti nekadašnju veliku poljoprivrednu proizvodnju. Od svega su ostali tek jedan mali vinograd u Velom portu i maslinici u Mostiru i Karakovcu.
Na čitavom otoku najbolje je sidriti u luci Lovišće, i to u njegovu zapadnom kraku koji se isto naziva Lovišće. Čuvati se, kao i u susjednom Mostiru, valja tek jake bure. Dvije su prekrasne uvale i s južne strane otoka — Čarnjeni i Borova. Tu je lijepo baciti sidro onih dana kad je na sjevernoj strani otoka napučeno. Treba se zavući u dno Čarnjenog, tik uz plažu, kupati se, roniti i odblagovati. Tu se može i provesti noć, osim kad pušu juga na koja su ove uvale otvorene.
Veli porat (Lovišće)
Najveće i najvažnije sidrište na otoku je uvala Veli porat ili, kako je mnogi po zapadnom kraku nazivaju — Lovišće. Ta razgranata uvala označena je svjetionikom na istočnom rtu ulaza što se zove Gornje kurilo. Najčešće je utočište za ribare zimi, a nautičare ljeti. Luka Lovišće poznata je još iz antičkih vremena, bila je na Diomedovu putu kojim su uzduž Jadrana brodili grčki moreplovci. Brojna podmorska nalazišta otkrila su da se pod otokom odigrala i znamenita antička pomorska bitka iz 47. godine prije Krista između Pompejeve i Cezarove flote.
Premda i tu zadnjih godina navraća sve više nauta, u luci se još uvijek, osobito navečer osjećaju samoća i mir kakvi su nekad vladali. Uostalom, Šćedro još nema ni struje. Kad utihne zvuk agregata, obasjavaju ga samo mjesec i upaljena svjetla na vrhovima jarbola po usidrenim brodicama.
Kad se uplovi u pola milje uvučenu luku s četiri kraka, s istočne je strane rukavac Rake, nenastanjena uvalica otvorena na maestral s jednom starom kućicom. Po mirnu vremenu oaza je pokoje samotnjačke jedrilice. Sidri se na pijesku prekrivenu travom na dubini od 5 do 10 metara, a sidro dobro drži.
Bove bez pameti
Točno je u smjeru juga Srida, jugozapadni krak naziva se Karakovac, a najzapadniji Lovišće. Pred njima ili ispred njih usidri se najviše jedrilica i jahti. Svuda je dno pješčano, ponegdje prekriveno travom. U luci su tri stara garafulina. Dva su na sjevernoj obali kraka Lovišće a jedan na obali istočne strane luke između Rake i Sride. Nekad smo se na njih vezivali ali te mogućnosti u sezoni više nema. Naokolo čitave luke usidrene su bove. Da se razumijemo, nemam ništa protiv njih ali kad su postavljene po pravilu i reguli. I kad ostavljaju barem malo mjesta onima koji se žele slobodno usidriti.
Ali ovdje to nije slučaj. Većina od četrdesetak bova usidrena je tako da su postavljene uz obalu u nizu, preblizu kopnu. Na njih se potrebno vezati provom i krmom pa ste na sidrištu kao na parkiralištu. Pramac broda iza vas svega par metara je udaljen od vašeg kokpita u kojem se provodi najviše vremena na sidru. O tomu što se događa kad udari nevera ili vjetar s boka neću niti govoriti. Očito je nastupila neka luda moda koja nema veze s pravilima sidrenja. važno je samo da što više brodova usidri na što manjem prostoru. Srećom, nekoliko je bova usidreno na klasičan način, s korpomortom i na koje vežete pramac.
Ovdje nema straha od nevremena. Neugodno može biti jedino po buri, koja uzrokuje bibavicu; tada je najbolje usidriti se u kraku Lovišće.
Za gladne
Sigurno usidreni, na Šćedru nećete ostati gladni. U dvije uvalice su dobri ljetni restorančići u kojem se može pojesti svježe ribe. Srida završava pitoresknim mandračem nad kojim je solidan restoran Porat obitelji Barbić. Njegovi najčešći gosti su Sunsail čarteraši a nude ribu i meso.
Srida ima i mali zapadni krak – Karakavac. Tu je nasuta mala plaža i izgrađen pristan pod kojim je 1,5 metara dubine. U nju ljeti dvaput na dan pristane barka koja dovozi goste iz Zavale na Šćedro. Vozi ih Ivo Jakas koji tu ima restorančić Kod Ive što ga vodi zajedno s obitelji. On ponad kuće nastale od starog ribarskog magazina ima oveći maslinjak i povrtnjak. Ponad Zavale mu je vinograd, zimi ribari pa uvijek ima što domaćeg za ponuditi. Osim ribe nudi i mesna jela, osobito janjeći rižot. Ne gazite li duboko s brodom dugim do deset metara, možete se vezati uz Ivin pristan. Naravno prethodno ga upitajte za dozvolu, ili na bok njegove barke.
Treći, nekada najpoznatiji restoran u Velom Portu – Lovišće više nažalost ne radi. Poznao se po visokoj palmi ispred kuće a tu se jela dobra riba, najčešće s gradela, ali mogla se dobiti i gregada ili brujet. Vlasnik mu je bio Rato Radonić koji živi pola godine u Austriji, a pola na Šćedru.
Mostir (Moster)
Uvala Mostir druga je po veličini sa sjeverne strane otoka. Otvorena je na buru, osim u jugozapadnom dijelu. Može primiti pet-šest brodica i pružiti im dobro utočište. Najsigurnije je na bovama koje je u najzaštićenijem dijelu uvale. Ako su zauzete, najbolje se usidriti po sredini uvale. I u ovoj je uvali pjeskovito dno s dosta trave. Nije dobro sidriti istočno, jer tu udara bura, a i maestral uzbiba more. Bura je u Mostiru prilično opasna. Raspuše li se a ostajete li ovdje, ako niste na bovama, najbolje je baciti sidro pod zapadnu obalu i uz to još i vezati za kraj. U uvalici su i tri kamena mola. Uz njih je plitko pola metra do metar pa se može pristati tek barčicom ili gumenjakom.
U Mostiru je ljeti najviše stanovnika. U uvali je ukupno pet kuća. Kod obitelji Kordić u pomalo improviziranom lokalu Moster možete pojesti svježu ribu koju sami love, uglavnom u popune i tonote.
Ruševine samostana
Nasuprot kućicama u Mostiru, u kotlini odijeljenoj starim vinogradom, a sada maslinikom, spomenuti je manastir po kojem uvala i naselje nose ime. Uz njegove ostatke nalazi se i stari samostanski bunar s vodom pomalo pomiješanom s morem. Još prije dvadesetak godina u toj vodi su kuhali zelje koje je imalo osobit okus.
Najmarkantniji podsjetnik na prohujala vremena na otoku su ti ostaci samostana . Samostan je sagrađen krajem 15. ili početkom 16. stoljeća. Uz njega je i crkvica na kojoj se i danas, iako ruševnoj, nazire koloplet stilova, od kasnoantičkih, preko romaničkih do gotičkih. Samostan su sagradili dominikanci koji su mu u 18. stoljeću dodali zvonik-kulu ne bi li se obranili od gusara, ali to im nije pomoglo te zauvijek napuštaju otok krajem stoljeća. Unatoč pokušajima zaštite, samostanske zidine od tada polako, ali neumitno propadaju. Kip šćedranske Gospe od Milosrđa danas se čuva u Vrbanju, najvećem hvarskom selu.
Iz Mostira i Lovišća vrijedi se popeti na brdo Bičac na istočnom dijelu otoka ili poći do Vele glave na njegovu zapadnom dijelu. S oba puca lijep vidik na Hvar. Na desetak minuta hoda južno od Sride i Mostira je staro, danas prazno selo Nastane. Zgodno je prošetati i do uvale Čarnjeni ili kako je na Šćedru zovu — Portoruša, s južne strane pa se na njenom malom žalu spustiti u more.
Ostale vale
Šćedro je izrazito razveden otok, s tridesetak uvala ravnomjerno raspoređenih po sjevernoj i južnoj obali. No u mnogima od njih zaustaviti se možemo tek manjom barkom. Za sidrenje brodicom većom od deset metara ili jahtom najpogodnije su još Borova i Čarnjeni na južnoj obali. Može se sidriti i u Rasohatici, zapadno od Velog porta, kao i uvalama Tufera i Perna prema zapadnom kraju Šćedra.
Krenimo zato iz Lovišta i Mostira ka južnoj obali oko istočnog rta Vrhšćedra. Po desnom boku ostat će nam valice Veli i Mali stari stani, Smokov dolac, Pribečica i Nova pošta. Zaklonjene su od maestrala, jugozapadnih vjetrova i juga. Sve stjenovitih obala, s makijom i borovima do mora. Pogodne su ponajviše za dolazak na kupanje manjom barkom, najbolje gumenjakom. Oplovivši na pristojnoj udaljenosti istočni rt, stići ćemo do prvih uvala s južne strane otoka. Logično u svima je dobra zaštita od sjevernih i sjeveroistočnih vjetrova, a neke od njih pružaju dobru zaštitu i od maestrala. U te spadaju i prve tri manje uvale do kojih smo doplovili. To su Mali i Veliki Grebak i Smokova. Može se zaustaviti u Smokovoj, najvećoj od njih, dvjestotinjak metara zavučenoj u kopno. Najljepša je Veliki Grebak koja završava žalom.
Borova i Čarnjeni
Za mene su to dvije najljepše uvale na Šćedru. Biram ih kad god želim izbjeći “civilizaciju” i gužvu u Lovištu ili Mostiru, a vrijeme to dopušta. Obično odaberem Čarnjeni, koja je nešto bolje zaštićena od maestrala što na ovom dijelu obale ljeti snažno puše. No uplovimo po redu, najprije u Borovu. Ime joj govori da borovi u njoj sežu do mora. Ili je to samo nekad bilo tako. Prije dvadesetak godina dijelom su izgorjeli, ali su se opet obnovili pa se lijepo pod njih vezati. Za jakih maestrala koji pušu južno od Hvara najbolje se zavući u zapadni krak. Po lijepu vremenu može se sidriti i u sredini uvale na pijesku i travi na dubinama od desetak metara.
Čarnjeni je relativno velika uvala. Zavukla se u Šćedro zavojito put zapada pa je odlično zaštićena od bure, tramontane i maestrala. Najbolje se zavući što bliže kraju tristotinjak metara dugačke uvale tik uz plažu u sjeni borova. Može se baciti sidro na pijesku i travi po sredini uvale na desetak metara dubine pa vezati krmom za kraj uz sjevernu obalu. Ovdje se kupamo, ronimo, blagujemo, a često i provedemo noć, osim kad pušu juga. Šćedro je i poznato odredište ribolovaca koji se osobito krajem kolovoza i u rujnu vežu u ovim uvalama. Oko Šćedra je lijepo, a često i uspješno zapanulati. Ali ne zaboravite da je za to osim alata potrebno i nešto znanja i dozvola za sportski ribolov.
Prema zapadu do Velog Porta
Dalje prema zapadu nižu se manje i slabije zaštićene uvale — Garma, Kosmati bok, Podstan, Tulitani bok, Spilski dolac, Šumatovica, Igrališća i Zapodanak pa stižemo do Podšćedra, zapadnog rta otoka na kojem je svjetionik. Garma, Igrališća i Zapodanak su toliko male i izložene maestralu i jugu da se u njima praktično ne zastaje. U ostalima se može zastati, najbolje tako da se baci sidro pa krmom veže za obalu. Rade to često oni koji plove manjim barkama, a bolju zaštitu od ostalih naći ćemo u Tulitanom boku. Tamo se treba zavući u njegov zapadni kraj pred malo žalo. Uz njega je izvor.
Čim prođemo rt Podšćedro nailazimo na uvale Mala Perna, Perna i Tufera. U dvjema posljednjim može se sidriti i ostati na kupanju ili provesti noć na osami. Bolje u nešto većoj Tuferi, četristotinjak metara zavučenoj u kopno. Od maestrala u njima nema straha, a od bure samo u Perni. Obje su obrasle makijom i niskim borovima sve do mora i završavaju lijepim žalima. Ono u Tuferi je veće, prava mala plaža. Usidriti se može na dubinama između pet i osam metara, najbolje po sredini uvala.
Manjim brodicama, osobito gumenjacima gosti iz Zavale i Ivan Dolca znaju stići na kupanje i u uvale Za Budić Bod, Markov Bočac i Maslinicu. Najljepše je u Maslinici koja završava žalom. U njoj se nađe zaštite od svakog vjetra osim od bure. Do luke Lovište preostaje još uvala Sotovi bok, također zgodna za zastanak manjom barkom. Te minijaturna Podjapljenica i Velika i Mala Rasohatica. U objema posljednjim može se ostati na sidru. Znatno je ugodnije u većoj uvali dobrih tristo metara zavučenoj u kopno u kojoj ima mjesta za nekoliko brodica. Dobro je zaklonjena od svakog vjetra osim od bure. Sidri se na pijesku, djelomično prekrivenu posidonijom na šest ili sedam metara dubine.
Napasnici
Za sve uvale na Šćedru vrijedi napomena da su nastanjene glodavcima. Nekih godina ih ima više, a drugih gotovo nestanu. Kako ne znate u kakvu godinu ste stigli, vežete li za kraj, neće biti naodmet da se od njih zaštitite. Razrezana plastična boca Coca-cole na cimi, okrenuta naopako, bit će dovoljna da mirno spavate.
Doduše, san vam u ovoj uvali mogu poremetiti i neki novi napasnici. Posljednjih nekoliko godina ovdje dolaze sidriti i zabavljati se, čitaj partijati, flotile Yacht Weeka i to dvaput na tjedan. Želite li ih izbjeći dok netko ne uvede reda na moru, konzultirajte njihov web na kojem je objavljen program plovidbe.
Bitka kod Taurusa
Koliko je bio pomorski značaj njegovih luka i uvala kroz povijest, govori i sam naziv otoka koji su mu dali Hrvati. Šćedro, naime, dolazi od staroslavenske riječi šedro što znači milosrdan, odnosno milostiv. Njegove uvale doista su kroz povijest to i bile. A njegova uistinu bogata povijest seže još u antiku. I u ta vremena bilo je Šćedro važna luka, jedino utočište pomoraca za jaka juga na putu od Korkire prema Farosu. U moru oko njega nađeno je mnoštvo ostataka iz tog doba.
Potvrđeno je da se jedna od najvećih pomorskih bitaka u doba Rima, poznata kao bitka kod otoka Taurisa, odigrala upravo ovdje, uz Šćedro a ne kako se ranije mislilo kod Šipana. Godine 47. prije naše ere bjesnio je rimskim imperijem građanski rat, a na sukobljenim stranama našli su se Pompej i Cezar. Dvije godine ranije, 49. pr. n. e., Pompejeva mornarica pod zapovjedništvom Marka Oktavija zavladala je Jonskim i Jadranskim morem. Kako su kopnom vladali Cezarovi legionari, valjalo je Pompejevu mornaricu istjerati prema Siciliji i Africi. To je uspjelo Cezarovom vojskovođi Vatiniju koji je vještinom unatoč manjoj floti nadvladao Oktavija u luci otoka Taurisa (Šćedro).
Šćedro na Tabula Peutingeriana
Da se Šćedro u antici zvalo Tauris i da se tu odigrala spomenuta bitka, potvrđuje čuvena zemljopisna karta Tabula Peutingeriana, nacrtana u 3. stoljeću naše ere, na kojoj je Tauris smješten između Hvara i Korčule. Posredno to potvrđuju i ostaci jednog od brodova pratnje. Otkriveno uz Šćedro sedamdesetih godina, nalazište je nažalost bilo već opljačkano kad su na nj 1983. došli hidroarheolozi. Premda su brodolom rekonstruirali tek po krhotinama, uspjeli su utvrditi da se radilo o brodu dužine 20 do 24 metra, nosivosti 100 do 150 tona, s teretom 2500 amfora, koji je potonuo sredinom 1. st. prije Krista.
Ostaci brodoloma nisu jedini podsjetnik na antičku plovidbu i život na Taurisu. U uvali Rake, istočnom kraku Velog porta, uz more stoje ostaci antičke vile s podovima u mozaiku. Mozaika više nema, ali se kameni ostaci vile još naziru. I na mjestu samostana u uvali Mostir nekada je bilo rimsko gospodarstvo, a i po otoku se nalaze masivne suhozidine za koje se pretpostavlja da su iskrčene u antičko doba.
U srednjem vijeku Šćedro je bilo na putu mletačkih, dubrovačkih i inih jedrenjaka koji su u njegovim lukama nalazili zaštitu za lošeg vremena. Tako ostaje sve do pojave parobroda, kada Šćedro gubi pomorski značaj, sve dok nije postao odredište nauta. Iznimka je tek doba Drugoga svjetskog rata kada su gotovo godinu dana u Velom portu boravili talijanski ratni brodovi.
Napisao. Braslav Karlić