Miljenko Domijan bio je osebujna ličnost ispunjena znanjem, velikim srcem i neuništivom energijom
Većina hrvatskih medija objavila je jučer da je u Zadru preminuo Miljenko Domijan. Povjesničar umjetnosti i bez dvojbe najveći hrvatski konzervator proteklih nekoliko desetljeća. Navodeći značajne projekte koje je vodio ili u kojima je sudjelovao. Od obnove kulturne baštine Dubrovnika i Vukovara do restauriranja i muzealizacije Apoksiomena. Nabrajajući knjige koje je ispisao i snimio i velike izložbe koje je postavio. Te uistinu brojna priznanja koja je za svoj rad dobio… Tako uobičajena in memoriam priča obično završava.
Ali ne i ova Miljenkova. Jer ono što je u životu napravio pratit će nas još dugo, dugo. Prolazit ćemo pored spomenika neizmjerne ljepote i značaja za ovu našu malu i često ubogu zajednicu ne znajući koliko je baš on bio presudan da u njima uživamo i ponosimo se što smo ih baštinili. Niti ne sluteći kolika su želja, strast i znanje bilo nužni za očuvanje i obnovu svake pa i najmanje crkvice, artefakta ili gradskog trga.
Sjedinivši sve to s izravnošću i upornošću postao je jedinstvena osoba konzervatorske struke visoko iznad profanih partikularnih interesa. Koji vladaju povijesnim središtima naših gradova. Cijedeći iz njih beskrupulozno svaki mogući euro. Ne hajući za očuvanje baštine i onog sklada koje su nam generacije predaka ostavile. Nagrđujući ih plastičnim škurama, klimatizacijskim uređajima na pročeljima ili betonskim nadogradnjama. Svima njima Miljenko Domijan bio je crvena krpa i, mogu zamisliti, najveći neprijatelj.
Imao sam sreću upoznati ga još tamo sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Bio je ravnatelj Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zadru. Ponešto smo i surađivali na prezentaciji nekih projekata na kojima je radio. Već tad mi je bilo jasno da se radi o posebnoj osobi. Naročite širine u kojoj je baština i vrijednost djela koje je trebalo štititi bila uzvišeni kriterij i jedino mjerilo. U tim, prilično teškim godinama, koje su već dale naslutiti koje će nas sve nevolje snaći Miljenko je uspijevao ”gurati” iznimno vrijedne projekte. Važne za prostor na kojem je djelovao i ne mareći s koliko se prstiju tko križao.
Radi njih je plivao u svim vodama. Balansirajući između institucija tadašnje socijalističke vlasti (na čelu jedne od njih je i sam bio), hijerarhija Katoličke i Pravoslavne crkve u čijem su se vlasništvu objekti zaštite najčešće nalazili. Kad je bilo potrebno bio je izniman diplomat (uostalom predsjednik općine u Zadru je bio Ivica Maštruko, kasniji višestruki veleposlanik Jugoslavije i Hrvatske) ali i pravi grubijan kad se to pokazivalo nužnim. Nije mu bilo strano argumentaciju podebljati visinom i jačinom glasa. Jedini cilj mu je bio rezultat. A imao ga je. Cijenio su ga radi toga osobito i tadašnji zadarski nadbiskup msgr. Marijan Oblak i episkop šibensko kninski Nikolaj.
Sve je to još više iskazao prvih godina rata. Kad su Zadar i zaleđe postali bojištem a sakralni spomenici kulture jedan od ”najslađih” ciljeva topnika i palikuća s one strane. I u takvim okolnostima Miljenko Domijan ključni je čovjek zaštite lokalne baštine. One zadarske, katoličke na prvom mjestu. Ne zanemarujući u to doba niti pravoslavnu poput manastira Krupa. Čiji je muzej desetak godina prije zajedno sa suprugom postavio.
To ga je, srećom za nas, dovelo i do funkcija glavnog konzervatora u Državnoj upravi za zaštitu spomenika kulture i prirode. Potom i do istog tog mjesta u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. O tomu da mu je stručnost i rezultat bio glavni ”poguranac” najbolje svjedoči činjenica da je bio pomoćnik ministra u administracijama dvije ideološki suprotstavljene stranke – SDP-ovoj i HDZ-ovoj. Što je sve radio i u kakvim okolnostima, koji su mu bili motivi kazivao nam je u velikom razgovoru što smo ga objavili u Moru u svibnju 2004 godine. Objavljujemo ga ponovo u nastavku ovog teksta.
Znanje mu je bilo enciklopedijsko i volio ga je dijeliti. Nije bio od onih koji ga skrivaju kao zmija noge. Uostalom pokazao ga je u monografijama čiji je bio urednik i knjigama. Ona o Rabu i Armenia sacra najbolji su primjeri. Koji pokazuju pored spisateljskog i veliko fotografsko umijeće.
Kad god bismo mi u uredništvu zatrebali, radeći reportaže o otočkim ili uzmorskim gradovima, podrobniju informaciju o nekoj katerdrali ili samostanu, značajnoj osobi ili događaju… dovoljno je bilo okrenuti njegov broj. I potekla bi bujica informacija, zanimljive priče, dosjetke. Nisi ih trebao provjeravati. Sve činjenice bile su točne a interpretacije povijesnog konteksta besprijekorne.
Nije nam samo pomagao kad nešto ne bismo znali. Pisao je za nas. U Moru i edicijama Bisera Jadrana ispisao nam je inspirativne i zanimljive tekstove i bio savjetnikom. Napose o njegovom rodnom Rabu i Zadru u kojem je proveo najveći dio života.
A more, ono plavo, barke, ribolov i plovidbe (neostvarene) bijahu mu ljubav i način kako provesti ono malo vremena što ga je sebi slobodnim ostavljao. Često s tunjom u ruci ili pod morem, s maskom, perajama i podvodnom puškom.
Svaki susret s njim bio je doživljaj prepun emocije. Ispunio bi me radošću a njegov čvrsti stisak ruke i isti takav zagrljaj podsjetio na energiju kojom je zračio. Bila su takva i posljednja dva. Na otvaranju marine Polesana gdje je konzervatorski brinuo o očuvanju austrougarskih gradnji na otočiću Katarina. I u Rabu kad je otvarao izložbu svojih fotografija i crteža Putorisi.
Dobro ti more, dragi Miljenko. Hvala za sve.
U svibnju 2004 godine objavili smo veliki intervju s Miljenkom u Moru. I nakon 21 godine on je svjež i aktualan. Vrijedi ga ponovo pročitati.
Miljenko Domijan: baštinik umijeća lijepoga
Objavljeno u Moru, br 109, svibanj 2004 godine
Iako sam sklon ideji da se za divlju gradnju ide u zatvor, ne može se sve riješiti zabranama, ljudi moraju shvatiti da oni moraju čuvati baštinu, a sada kad našega čovjeka upozorim da na otoku ne uvaljuje okvire od plastike, pošalje me u misto koje se u dobrim novinama ne spominje, kaže glavni konzervator Hrvatske, čovjek koji je obnavljao najvrednija zdanja uzmorske i ine baštine
Da su crkva, fortica, statua, portret baština i kulturno dobro, to se u narodu od mora znalo odavno. I gotovo da se u stoljetnom trajanju sve do novokomponiranog doba i bespogovorno poštivalo. Od vremena brzih gradnja i pregradnja, apartmana, svijetlećih reklama, antena i klima-uređaja uglavljenih u renesansne portale mentaliteti i ozračja su se promijenili. U tako podijeljenim civilizacijskim kartama pitanja vezanih uz tradicionalnu spomeničku baštinu i njen suživot s modernitetom sve je više.
A pravih odgovora – poglavito na moru i uz more, gdje je kulturno pamćenje najduže, a baština prebogata i najugroženija – sve je manje. Osjećamo li neraskidivu kulturološku vezu između šibenske katedrale, komiške falkuše, primoštenskih vinograda, viške pašte fažol na brujet? Ćutimo li spone između mediteranskog krajobraza, urbaniteta i naših baštinjenih duhovnih nagnuća, između tvarnoga i mentalnoga?
Ovakve ili neke drugačije iskazane strepnje kruže našim kulturnim prostorom, a da ne znamo kako da ih smirimo. Okrjepa je, međutim, što znamo, vremenu usprkos, da ima osoba koje pitanje prepoznavanja, čuvanja i njegovanja baštine žive jednako strasno koliko kompetentno i stručno. Miljenko Domijan, glavni naš konzervator, jedan je od takvih. U prilog čije vrsnoće govori i činjenica da je u istoj ulozi bio pomoćnik dvojice ministara kulture ideološki suprotstavljenih administracija – onoj HDZ-ovoj i koalicijskoj SDP-ovoj.
Domijan, koji se na dan uoči razgovora vratio iz Pariza gdje je sudjelovao u prezentaciji velike izložbe “Renesansa u Hrvatskoj”, kao da pomalo i sam teži idealnotipskim osobnostima iz tog zlatnog razdoblja europske uljudbe i civilizacije. Njegujući mnoge interese i vrline (virtus). Rođeni Rabljanin, iskušao je brojna svoja nagnuća i kroz formalno obrazovanje, najprije završivši građevinsko-tehničku školu – odsjek arhitektura. Pa pedagošku akademiju (likovni odsjek), pa studij povijesti umjetnosti i filozofije… Sve do specijalističkih poslijediplomskih stupnjeva i elitnih tečajeva vezanih uz konzervatorstvo. Tehnika i umjetnost, emocija i razbor, tvar i duh…. sve se to kod Domijana posložilo u pravom mediteranskom toču.
Podugačka lista djelovanja
Lista konzervatorskih i kunsthistoričarskih djelovanja i sudjelovanja je podugačka. Izdvajamo tek obnovu zadarskih sakralnih objekata uključujući Sv. Donata, Sv. Stošiju, Sv. Šimu, obnovu šibenske katedrale sv. Jakova. A kao glavni konzervator nadgledao je i obnovu Dubrovnika koja je dobila visoka priznanja svjetske struke.
Naš sugovornik je i dugogodišnji podvodni ribolovac, pasionirani ronilac na dah koji pomalo zazire od ronjenja s bocama. Ili, preciznije, nedovoljno uživa u takvom ronjenju. Kužinavanje mu je pak vrsta alkemijskih korespodencija, iskušavanje u preobrazbama naturalnog i darovanog. Vrhunska kreacija umijeća lijepoga življenja koju često podastire upućenim i bliskim osobama. Naposljetku, Domijan je i svjetski putnik i odličan fotograf, iskušavajući i stalno potvrđujući estetsko kao vrhovno dobro. Za ovoga razgovora uglavnom ono koje pripada našoj mediteranskoj baštini i budućnosti.
Vaši korijeni su rapski.
Dolazim iz graditeljske, reklo bi se neimarske obitelji. Majka mi je iz stare rapske obitelji Franketi koji su kao klesari došli iz Bologne na Rab još 1650. godine. Po očevoj strani obitelj je imala graditeljsku tvrtku. U doba Austrije, pa stare Jugoslavije bili su suradnici istaknutog arhitekta i konzervatora Ćirila Metoda Ivekovića. Gradili su crkve u Pakoštanima i Stankovcima, u doba prvog zamaha ugostiteljstva u doba Austrije okušali su se i u gradnji prvih hotela.
Nakon II. svjetskog rata poduzetništvo je zatrto, a otac je unatoč propasti tvrtke želio da i ja na neki način nastavim tradiciju. Primjereno novim okolnostima, krenuo sam u građevinsku tehničku školu – arhitektonski odjel. Rekao bih kako se sam prostor, ozračje zavičaja, obiteljska tradicija i kasnije obrazovanje slagalo u onome što se zove životno opredjeljenje. Sam posao zaštite spomenika kulture, za koji sam se specijalizirao, naoko izgleda kao nešto jako zabavno i ugodno, ali je zapravo težak posao.
U praksi to znači da se 90 posto vremena suočavate s cijelim nizom prepreka. Od groznih upravnih postupka, dozvola, zabrana, nagrđivanja povijesnih ambijenata. Ponekad nosite i glavu u torbi. Profesija konzervatora ne traži samo znanje, osjećaj i mogućnost prepoznavanja estetskog nego i poznavanje psihološkog okruženja. Konzervator ne može biti čovjek koji nema socijalnu inteligenciju. U nekim segmentima posla ona je gotovo bitnija od formalnog obrazovanja. Primjerice, zadarski konzervatorski zavod odradio je sjajan posao na zaštiti sakralne baštine.
Trebalo je tu lukavo razgovarati, uvjeravati, naći novce… Konzervator mora poznavati sve segmente povijesti i sadašnjosti, mora se družiti s ljudima u širokom sociološkom rasponu od škovacina do kardinala. Mora pokupiti auru ambijenta da bi sutra mogao reagirati na pravi način recimo u obnovi hvarskoga teatra, šibenske katedrale ili Dubrovnika.
U traganju za korijenima zanima nas i onaj dio koji je vezan s morem, a tekao je usporedo s potragom za lijepim, koja je svakako temelj vašeg bavljenja umjetnošću.
Ne bih rekao da je potraga za lijepim u suprotnosti s činjenicom da od dječačkih dana do danas ronim. Od djetinjstva sam osjećao izazov mora i neodoljivu želju da floru i faunu mora doživljavam u njihovom prirodnom ambijentu. Teško je opisati ushićenje kad bih ukrao ocu masku i zaronio u atrakciju čudesnoga morskoga spektra. Te prve dječačke atrakcije mora i njegovih boja toliko su snažne. Čini mi se da me ta nostalgija i danas tjera da zaronim u pokušaju prizivanja ili vraćanja doživljaja iz djetinjstva.
Nikad me nije privlačilo ronjenje s bocama, možda i zbog nekih tjelesnih ograničenja. Iako mislim da je ključno to što taj tip zarona uključuje za moj ukus previše tehnike. Za mene je vrhunac zaron na dah, on traži vrhunsku koncentraciju, predanost…
Često sanjam zarone. Sanjam brakove koji su mi nadohvat ruke, siguran sam da sam već bio tamo i ronio i u snu mislim kako ću sutra na javi poći tamo. Ali kad se probudim brakova nema ili ne znam gdje ih treba tražiti. Ta je moja senzacija mora estetska i u boji koje više u realitetu nema. Globalne klimatske promjene otjerale su azur i obojale more u sivo i zeleno. No, silazak u podmorje nije samo estetski doživljaj.
Možda je to i podvodni ribolov?
Tu je i ljepota doživljaja lova kao nadmetanja sa živim bićem u njegovom elementu. Nikad nisam lovio da prodam ulov, nego sam izlazak s ulovom iz vode uvijek vidio kao socijalni čin. Ali ne kao zaradu ili način privređivanja nego kao u uvod u gozbu tijela i duha. Što ti vrijedi ulov ako ne dođeš na rapsku rivu pa ponosno pokažeš kašetu ribe. A svi stari marineri i ono gospode što još šeta rivom priđe, čudi se, zavidi… A onda prijeteljima učiniš radost i u najbližoj gostioni spremiš objed i blaguješ s njima…
To je svjetonazorski kredo, tek interpretacija ili čak nostalgija?
Rekao bih, zaokruživanje ljepote u njenoj cijelosti, a to je uživanje u radosti života. Upravo se oko toga trudim ne samo pripremajući jelo nego i birajući vino. Mnogi taj segment života danas pogrdno nazivaju hedonizmom. Ja mislim suprotno, hedonizam je riječ koja određuje kvalitetu i radost života. Upravo ta radost u okruženju jedna je od temeljnih određenja Mediterana. Najljepše stvari umjetnosti nastale su baš u tom području, od Egipta i Grčke, preko renesanse… A Mediteranom, uključujući i arapski svijet, sve je određeno. Dakako, kad govorim o hedonizmu onda ne mislim na primarne strasti nego na sam vrhunac mediteranske umjetnosti i filozofije, na cijeli jedan svjetonazor. Još nešto – mediteranski narodi su u stalnom međusobnom odnošaju, ispremiješanih baština, a to nas već vodi pitanjima koja vas zanimaju.
Možemo li se mi bez predrasuda i poticajno nositi s tom baštinom?
Baština je ukupnost svega što smo naslijedili od prostora preko arheološkog spomenika do čaše u muzeju. Mi smo, primjerice, baštinici Mletaka u potpuno ravnopravnom smislu kao i Talijani. Nisu oni ništa više baštinici Serenissime zbog činjenice da se Venecija nalazi u granicama današnje Italije. Nema kod nas mjesta nikakvom osjećaju inferiornosti ili stida. U Dalmaciji je evidentna mletačka baština! Dakako, to je državnopravno hrvatska kulturna baština u svakom segmentu, bilo književnom, likovnom, graditeljskom, filozofskom… Ali mi smo ravnopravni baštinici Republike Venecije zajedno s Italijom, sa Slovenijom, Crnom Gorom, Grčkom ili bilo kojom državom na čijem je današnjem teritoriju nekad bila mletačka uprava.
Tko zapravo baštini Mletke?
Svakako, Mussolinijev slogan “Dove sono i leoni é Italia” (Gdje su lavovi Sv. Marka tamo je Italija) opasan je i lažan jer stavlja Italiju u superioran položaj, a istina je u ravnopravnosti. Pravi slogan je “Dove sono i leoni era Venezia!” Štoviše, puno elemenata te baštine ostalo je u Dalmaciji, a u Mlecima je više nema. Pogotovo u gastronomskoj baštni. Recimo, pašta fažol na brudet. To se u Mlecima ne može nigdje nać!
Dakako, tu su i otomanske, mitteleuropske odrednice u hrvatskoj baštini. Naša baština je kompleksna jer su naše geopolitičke i povijesne okolnosti bile takve, a posebice je ona nabijena i puna u onome što se zove dalmatinskim gradom. Hvar, Vis, Trogir, Šibenik su kao male sredine znali u ondašnjem svijetu prepoznati ono najbolje. Primjerice, Hektrović naručuje svoj portert kod Tinoretta. Kanonik Martin Bratošić iz Zadra naručuje svoj poliptih kod Carpaccia, zadarski nadbiskup naručuje od Donatella svoju palaču. A ipak, sve je to u određenju neprijeporno hrvatsko. Svi naši uglednici pišu hrvatski i tiskaju knjige u Melcima na hrvatskom! Eto, to je to prožimanje i ta baština!
Kako vidite stanje u podmorskoj arheologiji? Kako zaštititi naša nalazišta? Kako učiniti da budu na pravi način varolizirana? Kako ih uključiti u suvremenu turističku ponudu?
Podmorska arheologija ima element pustolovine u odnosu na onu zemnu. Arheolog s metlicom na kraju i javnosti ispadne manje vrijedan, pa bih htio da se istakne da ja oba tipa držim ravnopravnim. Ali onih koji bi se trebali baviti podmorskom arheološkom baštinom je malo za efikasnu zaštitu i sređivanje inventara, što podrazumijeva stalno ronjenje.
Moj koncept, s kojim se dio mojih kolega sigurno neće složiti, jest da se dio podmorskog arheološkog blaga može tržiti. Svjedok sam da su se hrpe amfora koje sam i sam izronio raspale po depoima muzeja. Dakle, ja sam za zakonski uređeno legalno trženje, recimo da se amfore daju na korištenje hotelskim kućama i sličnim ustanovama.
Držim da bi takva mjera snizila cijene na crnom tržištu, a možda ga i u cijelosti onemogućila. Naravno da nećemo prodavati i iznajmljivati onakvo blago kakvo je pronađeno na lokaliteu Gnalić kod Biograda. Ali i kod takvih nalaza ima slučajeva da propada velik dio materijala, kao s broda iz XVII. stoljeća nađenog kod Dubrovnika. Izvukli smo materijal iz mora, nemamo ga gdje pohraniti niti restaurirati, nemamo ga gdje prezentirati. Učinili smo zlo – izvukli smo nalaz iz mora, a nismo ništa poduzeli da ga spasimo.
Činjenica je ipak da se ronioci sve više osvješćuju i da sami čuvaju podmorske lokalitete. Na neki način tu pojavu možemo usporediti s čuvenim tombarolima – pljačkašima grobova u Italiji. Sad ih vlasti koriste kao najbolje poznavaoce i čuvare lokaliteta. Promijenile su se okolnosti – nekadašnji mogući devastatori podmorskih arheoloških nalaza danas mogu biti njihovi čuvari. Mislim da je put zaštite u tome da se razgledavanje dozvoli u dobro organiziranim kampanjama.
A da se oni najvredniji nalazi zaštite mrežama, što se i radi. Apsurdno je dizati karag od 10.000 amfora na kraj i pustiti ih da propadaju. Čuvajmo ih ispod mora kao arheološki park. A ono što doznamo obradom lokaliteta ponudimo u rekonstrukciji života o kojem nalaz priča. Taj rad poslije je izuzetno važan.
Svjedoče li o tome i spoznaje proizišle iz konzervatorskih radova na skulpturi Apoksiomena?
Borba za otkrivanje autentičnosti Apoksiomena pravi je triler i pokazatelj kako treba raditi. Čim se nalaz pojavio javilo se na svjetskoj razini rivalstvo, jal i ljubomora. Je li naš nalaz rimska kopija ili grčki original? Ravnatelj antičke zbirke Kunsthistorsche muzeja iz Beča samo se nasmijao na moju opservaciju da bi mogla biti riječ o grčkom originalu. Ali istraživanja su pokazala da je original. Kako se zna, mi smo našli nišu u skulpturi koja je već bila oštećena. A unutra su bili ostaci miša i sve ono što je ta životinja odvlačila u ono što je smatrala svojom jazbinom.
Analiza ugljikom C 14 pokazala je da je to materijal iz vremena prije rođenja Krista. Posredno smo dokazali da je riječ o grčkom originalu. Eto, na to mislim kad govorim o radu nakon otkrića. Da se postupilo nemarno, bez svih tih akribičnih detalja, upropastio bi se sjajan nalaz. To vrijedi za sve nalaze. A druga je stvar kako to kasnije tržiti. Ali ma što da se odluči, to mora biti provedeno lege artis, no bez profesionalne ekskluzivnosti. Nalazi moraju biti dostupni javnosti, a ne trunuti u muzeju. A i turistički trendovi su takvi. Nama se dogodilo da smo zbog turizma, zbog neprepoznavanja naših vrijednosti, postajali sve manje autentični. Nasreću sad je turizam u ovom dijelu svijeta sve više povezan s kulturom.
Jesmo li našli pravi pristup očuvanju baštine u kontekstu moderniteta? Jesmo li kao javnost uopće dovoljno senzibilizirani oko tih pitanja?
Na senzibiliziranje javnosti puno je više od govora i medija nažalost djelovao rat. Bio je to rat u kojem su spomenici kulture bili ciljevi. Njihovim negiranjem, rušenjem i devastiranjem željelo se zatrti identitet drugoga. Bio je to trenutak kada se konačno dogodila tragična identifikacija baštine i baštinika. Što to znači ne treba puno objašnjavati onome tko iza sebe ima iskustvo rušenja Vukovara, starohrvatskih crkvica, šibenske katedrale, Dubrovnika… Svi smo tada patili s baštinom, bili smo snažno pogođeni i bolno smo je prepoznali kao svoju.
Ali to je trajalo pet-šest godina i – gotovo! Čak i Crkvi nije briga hoće li se, primjerice, crkvica sv. Petra u kuli Atlagića iz XI. stoljeća obnoviti. Oni su obnovili tridesetak crkava i baš ih briga. Ima primjera, recimo u Dračici, da je sagrađena nakaradna crkva, a crkvica iz XV. stoljeća s grobljem stoji razorena i devastirana. Štoviše, priča se kako mi konzervatori ne damo da se to popravi. To je, jasno, neistina, jer mi ćemo obnoviti svaku crkvicu. Aa u obnovi idemo tako daleko, kao što je to slučaj u obnovi samostana u Karinu, da će obnovljeno biti vjerodostojnije nego što je bilo prije rušenja. Budući da su fratri svojim nadogradnjama i rekompozicijama već bili narušili sklad.
Glavni problem će nam biti obnoviti ruralnu arhitekturu i pejsaž. Tko će obnoviti Bukovicu, Ravne kotare, Konavle? Kad sam to govorio rekli su mi da sam lud, a sada nakon deset godina to je tužna i tragična činjenica.
Otoci su ipak ostali pošteđeni razaranja.
Na otocima je pak stvar drugačija. Tamo nismo imali rat, ali smo imali velike egzoduse i depopulaciju. Što se dogodilo s graditeljskom otočnom baštinom koja je neosporno nacionalna, autohtona i autentična? O tome je, za razliku od druge vrste spomenika, teško govoriti jer su utjecaji kojekakvi. Ali graditeljska dalmatinska otočna baština par excellance je nacionalna. To je težak stvorio svojim trudom, duhom i autentičnim materijalom. Usuđujem se reći da je to najkvalitetnije što je vernakularna arhitektura ostavila na Mediteranu.
Ali to je sve definitivno pošlo k vragu! I to definitivno! Pođite na Premudu – četrdeset i šest ljudi, a četristo kuća! Turizam koji bi to sad htio koristiti nema šta, jer generacije koje su došle iza starih stidile su se djela svojih otaca. Nisu imale svijest o vrijednosti. Tek sada trećoj generaciji nedostaje baština… Sad cijeloj Dalmaciji fali baštine pa gradi u pseudooblicima, dok autentična mista propadaju.
Takvih primjera je bezbroj, pogledajte Pakoštane, Bibinje. Vi u Bibinjama nemate gdje snimiti klapu kako pjeva ispod autentične balature… Naravno, devastacija se ne događa samo u graditeljstvu, uzmite primoštenske vinograde koji nestaju. Ili, primjerice, građenje marina u ambijentu vinograda! O barbarskim intervencijama s klima-uređajima, reklamama, antenama u gradskim jezgrama da ne govorim.
Skica koju ste nam nacrtali poprilično je crna. Postoji li mogućnost da se zaustave trendovi o kojima govorite i da se prema baštini počnemo odnositi na primjereniji način?
Znam da će vam zvučati antipatično, ali ja mislim da je zadnja šansa i na neki način pozitivan ishod vezan uz odgovor na pitanje – tko će nas kupiti! Ružno zvuči, ali je istina. Hoće li nas kupiti oni koji su prepoznali vrsnoću našega prostora, koji shvaćaju da je to definitivno zadnji raj u Europi. Ili će nas kupiti tipovi koji će ovdje doći raditi Mallorcu i koji ne vide dalje od brzoga profita? Što se nas tiče i onoga što mi sami možemo učiniti, eno vam primjera otoka, primjerice Oliba. Koji su naselili Cetinjani i stvorili tamo predivne primjere autentičnog graditeljstva. Njih je sad na otoku 176, a u New Yorku više od 3000.
Svaki dvor na Olibu je kulturna baština prve klase, a svakim danom je u sve gorem stanju. Ruše se balature, padaju cisterne, krune… Kad bi država, recimo, iz najplemenitijeg razloga željela to otkupiti i spasiti, zaplela bi se u imovinskopravu zavrzlamu s po devedesetak diobenika po kući. Mislim da mi tu nažalost ne možemo učiniti ništa. Ovisi, ponavljam, o tome tko će nas kupiti. Moram priznati da sam na Rabu bio svjedokom da je Talijan kupio kuću i obnovio je i rekonstruirao gotovo bolje nego mi konzervatori!
Ali to je rijedak primjer.
Istodobno, u nas na bogomdanim mediteranskim predjelima svatko tko ima novaca može graditi kuću od sedam apartmana i ne znam koliko katova. Potpuno neuklopljenu u graditeljsku baštinu, i svaki dan staviti 1000 eura i džep. Laka zarada je dovela do toga da su takvi sami sebi otpilili granu na kojoj sjede. Imamo li mi kao država snage da prepoznamo kvalitetu i smislimo strategiju kako da je vratimo i sačuvamo? Daj Bože, ali nisam siguran. Nije problem kako – to je lako smisliti, nego kako da ljudi shvate da je to njihov jedini put. Da oni moraju čuvati baštinu, a ne neki policajci konzervatori.
U Irskoj, recimo, običan svijet ima udrugu National Trust for Irish Heritage. U njoj su liječnici, popovi, činovnici, škovacini. Njima ne pada na pamet da devastiraju kuće u kojima žive, oni su se identificirali sa svojom baštinom i ponosni su na nju. Kad bi identifikacija s baštinom uistinu profunkcionirala, onda našem čovjeku ne bi palo na pamet da na otoku uvaljuje okvire od plastike. A kad ga na to upozorim pošalje me u misto koje se u dobrim novinama ne spominje.
Ne može se sve riješti zabranama. Inspekcije, globe, rješenja neće učiniti puno ako se ne promijeni osobni stav, iako sam sklon ideji da se za divlju gradnju ide u zatvor. Ne dođemo li brzo pameti, alternativa je da dođe vlasnik koji je pametniji od nas i kojem ćemo mi biti ono što je Petko bio Robinsonu Crusou. Nekako kao da tek sad razumijem misli o Tjeskobi velikog Mediteranca Camusa.
Red je da kažemo koju o brodu. Koliko je brod prepoznat kao kulturno dobro i kao takav zaštićen?
Pitate me to u trenutku dok u Hrvatskoj još nije razriješena kulturološka afera u kojoj je glavni junak upravo jedan brod, o čemu ste pisali u svom magazinu. Riječ je o Istranki, brodu na kojem su plovili Habsburzi. A među ostalima na njima su prevoženi posmrtni ostaci prestolonasljednika Ferdinanda i Sofije nakon atentata u Sarajevu. Taj brod je definitivno kulturna baština prvoga reda i zbog našeg nemara i neorganiziranosti sad ga je kupio Talijan. Želi ga restaurirati, a taj čin otvorio je mali milijun pitanja.
Može li privatnik posjedovati kulturno dobro? Ja mislim da može. Može ga i izvesti. Privremeno ili trajno? Ne bih ulazio u taj specifičan slučaj, samo hoću reći da je baština vezana uz plovidbu kod nas još uvijek slabo i nedovoljno zaštićena. Gdje su sad jedrenjaci s kojima se dičila Silba? Gdje su betinske gajete? Koliko je javnost svjesna da umijeća naših brodgraditelja spadaju u svjetsku nematerijalnu baštinu i da su u nju upisana te da se svatko prema njima treba odnositi na taj način?
Ima i dobrih primjera, mislim da je ono što su Joško Božanić i Velimir Salamon učinili s falkušom i projektom Ars Halieutica izuzetno puno i važno, ali proces mora ići dalje. Taj brodski korpus naše kulturne baštine svakao zahtijeva puno veću pozornost društva, a s tim i brigu i zaštitu.
A vaš odnos prema brodu pa makar i ne bio vrijedan konzervatorske pažnje?
Barka, i to u obje svoje varijante, svakako spada u moje prve doživljaje ambijenta u kojem sam odrastao. Moji su, kako sam rekao, bili graditelji, pa su, primjerice kad su gradili crkvu u Pakoštanima, velikim brodom dopremali radnike i alat. Ali su tijekom gradnje živjeli na brodu. Bila je to prava mala brodska zajednica. S druge strane, na Rabu je brodica imala i svoje građansko određenje. Često sam s ocem odlazio jedrit po maištralu ili bordižavat u rapskom portu, panulavati… U prekrasnom rapskom akvatoriju barka je uistinu bila dnevni boravak.
Barku za dokolicu u Dalmaciji je koristio samo građanin, težak nije imao kad, pa počesto nije ni imao odnos prema moru. Zbog toga se na građanina u puku gledalo i posprdno. Jer tko ima vremena lovit popodne dva arbuna ili dva škombra? Građanin je prvi koji je na moru iz zadovoljstva i hedonizma, uživa u bonaci, zalasku sunca. To može i sada prepoznati samo onaj tko ima vremena za estetsku svijest. Ima i danas onih koji more ni ne vide od gledanja u ehosondere i na zaslone kalkulatora čitajući računice o prodaji ribe. Dakako, i ja sam imao svoje velike želje o dalekim plovidbama, koje se nisu dogodile, ali imam i ja svoju veliku plovidbu.
Koju?
Prije tri godine poveo sam prijatelje na ribolov oko punte Luna. Kad smo se naumili vratiti nestalo nam je goriva, a za pegulu na barci nije bilo vesala… Od Luna do Raba tri su milje. Kako je puhnuo lagani levanat, vuklo nas je vani – put Cresa. Ekipa oko mene što zaspala, što se prepala. I nema druge, ja na noge peraje, u more, pa vuci barku na špag.
Mislio sam – ma proći će neki brod pa će nas povući. E da, ali nikoga do Raba nije bilo. I tako sam vukao od deset i pol u noći do uru i po ujutro. Kad san već prošao polovicu puta, više nisam htio odustat. Kad smo došli u Rab, ja san ispa redikul! Govorili su – ako imate poć na ribe, a nemate motora, zovite Domijana pa će vas potezat! Ali ko more platit ono čudo Mediterana, ono zvjezdano nebo nada mnom i dubinu ispod mene dok sam po noći za leđima potezao brod!
Razgovarali: M. Majnarić i J.Antić
Akademik Nikola Bašić o Miljenku Domijanu:
Od oka k srcu – od srca k vječnosti
Akademik Nikola Bašić ispratio je svog prijatelja
Draga obitelji Domijan, poštovane dame i gospodo, dragi prijatelji
Ove riječi oproštaja posvećujem Miljenku najprije kao njegov prijatelj i partner u mnogim pothvatima. Miljenko je moj vršnjak, rođeni smo iste godine. Četrdeset godina naše suradnje obilježile su žestoke bure ali i opuštajuće bonace s kojima bismo doplovili do cilja. Na kraju puta zbližilo nas je veliko uzajamno poštovanje i ono što je najdragocjenije, a to je prijateljstvo.
S tim istim osjećajem dubokog poštovanja i prijateljstva želim izraziti blisko suosjećanje i privrženost njegovom Marku i Mihovilu, cijeloj obitelji Domijan.
Izraze iskrene sućuti Miljenkovoj obitelji i okupljenim prijateljima prenosim i u ime Predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, akademika Velimira Neidhardta.
Miljenko je bio član i Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske, i jedan od potpisnika Deklaracije o hrvatskom prostoru u ime čijeg predsjednika kolege Jerka Rošina prenosim svima jednake izraze sućuti i podrške.
Svima će nam Miljenko jako faliti.
Jer, Miljenko Domijan je bio singularna osobnost na hrvatskoj kulturnoj i društvenoj sceni.
On je bio arhetip renesansnog homo univerzalisa ili antičkog polihistora.
Nije bio samo povjesničar umjetnosti, konzervator i erudit; bio je snažna osobnost koja je svojim prisustvom oblikovala okolinu i ljude oko sebe. Njegova snaga nije dolazila samo iz njegovog znanja i umijeća, već iz njegove strasti, hrabrosti i goleme energije kojom je naprosto zračio.
Nije bio konzervator u tradicionalnom smislu; on je bio borac za baštinu, njezin glasnik i gorljivi promotor, netko tko je razumio njezinu dubinu i važnost, ne samo za prošlost, već i za budućnost. Pokretao je projekte, izložbe, istraživanja koja su pomaknula granice razumijevanja naše kulturne baštine. Bio je ključni sudionik u oblikovanju naše nacionalne kulturne povijesti i sadašnjosti.
A bio je junak i na jeziku. Nikada nije šutio kad je trebalo govoriti, nikada nije stajao po strani kad se trebalo boriti, nikada nije ostajao ravnodušan. Silovit, strastven, nepokolebljiv, znao je planuti kao vatra a ponekad sugovornika ujesti i za srce. Mi koji smo ga dobro poznavali znali smo za njegovo proturječje – iza tvrde riječi krilo se meko srce. Oni koji su zazirali od njegovevehemencije nisu ni slutili koliko je u njemu nježnosti i koliko je zapravo bio krhak u toj svojoj snazi.
Volio je roniti, loviti ribu, kuhati, ali ne samo kao gurman, nego kao netko tko razumije ritual, tko zna da se oko stola ne dijeli samo objed, nego i ideje prijateljstvo, ljubav, pjesma… pjesma s kojom bi ponekad i zoru prevario.
Struka mu je bila poziv a umjetnost način razmišljanja. Jer, Miljenko je nosio dva habitusa, jedan je stručni a drugi umjetnički. Jednoga i drugoga nosio je istodobno. Bez onog stručnog teško da bi bilo i onog umjetničkog, fotografskog. To dvojstvo Miljenko je sažeo u sintagmu –Od oka k srcu, a ja bih u ovom času dodao – Od srca k vječnosti!
U tu vječnost danas ispraćamo čovjeka, kojeg se nije moglo ni zaobići ni mimoići, pa ga ne ćemo moći ni zaboraviti. On ostaje s nama najprije u našoj neizmjernoj zahvalnosti – a potom i u pričama koje ćemo nastaviti pričati, u polemikama koje ćemo voditi, koje će i dalje završavati neizbježnim pitanjem – što bi rekao Miljenko?
Dragi Miljenko, neka Ti je mirno more i laka rapska zemlja.
Svjetlost vječna neka Ti svijetli zauvijek.