Za najmlađe u kući koji će negodovati pri večeri, upriličite takmičenje tko će više botuna sakupiti iz obroka u svom tanjuru.
Omiljena ribarska ljetna večera nekada je bila lešo raža! Bilo je to doba kada su se mreže i parangali dizali iz morskih dubina samo uz pomoć mišića, na ruke, a tek je poslije kao spas uveden vinč. Ribarski je dan počinjao već u cik zore kad bi se krenulo dignuti mreže, pa onda sortirati ribu i isporučiti je kupcu, pa zatim očistiti i pripremiti mreže za sljedeći ribolov. U međuvremenu, prema fizičkom i duhovnom stanju ribarske družine, ali i prema vremenskim uvjetima, ne bi li se još štogod ulovilo, nataknuli bi se i bacili parangali. Dakako, težilo se uloviti koju bolju ribu, visokokvalitetnu, kao zubaca, pagara. Dobrodošla je i škarpina, pauk, kantar, kokot. Ali jedno su bile želje, a drugo stvarnost. Na parangal se lovila divljač, dakako morska divljač. Pod tim nazivom kriju se razne ribe čiji je skelet građen od hrskavice. Najpoznatiji su razne vrste morskih pasa te morske mačke koje ribari nisu ubrajali u pse. Davno prije, ali i tada vrlo rijetko, znalo se uloviti sklata što je bio dobar ulov, ali zato češće golub kojega se ni najmanje nije cijenilo. Među svom tom divljači bilo je i više vrsta raža, ali ipak najviše se cijenila raža kamenica, košćara, dračavica ili jednostavno raža sa botunima. Ribari su bili zadovoljni kad bi je ulovili. To je bila lovina koja je završavala na stolu, u tanjuru pred ribarevim gladnim ustima.