Ima tomu skoro dvadeset pet godina kako sam sanjao o J-u 120. Moj pokojni prijatelj Zvonko Bezić, vrhunski jedriličar i sigurno najbolji jedrar koji se ikad rodio na ovim prostorima, i ja razmišljali smo o zajedničkoj kupnji broda kojim bismo odlazili na regate, a u međuvremenu s njim krstarili. Kad ne bismo s njim jedrili mogli bismo ga iznajmljivati pa tako dijelom financirati kupnju. Ta 120-ica nam se činila idealna za tu namjenu. Brz brod, jednostavan, malo spartanski opremljen, ali udoban. Prepreka su naravno bili novci i nemogućnost da Amerikancima barem dio cijene platimo jedrima koja bi im Beza isporučio i oglasima koje bi objavljivali u Moru. Tako je prilika propala, a meni ostala mogućnost nekoliko puta zajedriti na J 24, jedrilici, monotipu sagrađenom u više od 5000 primjeraka koji je krajem prošlog milenija bio najrasprostranjeniji mali regatni krstaš na svijetu opremljen i za duže boravke na moru. Njegova klasa bila je iznimno popularna, brodove je gradilo nekoliko certificiranih brodograditelja širom svijeta, a na njima su jedrili i mnogi svjetski poznati jedriličari. U to doba naglo je počelo narastati one design jedrenje, javili su se i drugi proizvođači i drugi tipovi jedrilica poput Beneteaua 25, Jeanneaua 35 ili Bavaria Match Race pogodnih i za organizaciju natjecanja u čarter tvrtkama i različite evente pa je mali J polako odlazio u drugi plan makar klasa i dalje postoji, a i najveći broj sagrađenih brodova je u funkciji i u njoj jedre mnogi fanovi J-a. Jednostavno su počele dolaziti sve veće i veće jedrilice. A onda su u J-u odlučili oformiti novu klasu na sličnoj dužini, ali koja neće biti kompromis krstaša i regatnog broda već pravi regatijer. Stvoren da dobro jedri, da se s njime lako upravlja i da posadi i vlasniku bude zabavno izići na more s njim.
