S Dušanom Šešokom, slovenskim poduzetnikom puno je razloga za razgovor. Zajedno s obitelji već je punih šest godina vlasnik šibenskog brodogradilišta Iskra Shipyard koje trenutno živi svoje najbolje dane. A uskoro bi mogao kupiti i 3. maj, bolje reći novu tvrtku koja nastavlja poslovanje riječkog škvera 3. maj Rijeka 1905 i pokušati dokazati da jedno hrvatsko veliko brodogradilište može poslovati pozitivno i uspješno bez trošenja novca poreznih obveznika. Što baš i nije bio slučaj u neovisnoj Hrvatskoj. Šešok inače, opet zajedno s obitelji, vlasnik slovenske Iskra Grupe, uspješno ulaže i u druge hrvatske tvrtke, a ima i tvornice u Bosni i Hercegovini. Zagrebačka Elka, jedna od njegovih posljednjih akvizicija, ostvaruje strelovit rast, dobitnica je i Zlatne kune za 2024. godinu. Rekli bismo da mu je stvaranje i proizvodnja, od kojih mnogi moderni „biznismeni“ bježe, u krvi. Možda samo malo manje od njegove velike strasti – planina i planinarenja u koje odlazi kad god može. Čak i tijekom jadranskih plovidbi kojima od početka ovog milenija posvećuje četiri tjedna godišnje.
Vi se očito držite one Juvenalove krilatice „Mens sana in corpore sano“: planinarite, skijate, jedrite, plovite…
Da, to mene definira. To mi jako znači u životu – najviše.
Što vam je u tome svemu ipak najvažnije?
Još uvijek su, ajmo reći, planine na prvom mjestu. Ali one, barem one jako visoke i teške, polako idu u drugi plan. Vidi se – više ne mogu. Nisam brz kao prije, popuštam polako.
U životu ste ih obišli jako puno. Koliko znam, od Himalaje do svih transverzala u Hrvatskoj.
Prošao sam sve slovenske transverzale, onu najdužu čak dva puta, i to prošireno, s neobaveznim dionicama. Završio sam i Hrvatsku planinarsku obilaznicu. Ona mi isto jako puno znači. Ja bih čak rekao da smo mi u Sloveniji svjesni koliko imamo predivnih planina. U Hrvatskoj, rekao bih, Hrvati toga nisu dovoljno svjesni. Ja sam sve to prošao pa mogu iz prve ruke reći da su hrvatske planine – predivne. Neke su čak neusporedivo ljepše od bilo kojih koje sam prošao u Europi i Sloveniji, bilo gdje. Na primjer, Bijele stijene, Samarske stijene, Premužićeva staza, Sjeverni Velebit. To je stvarno – van pameti.
Da, Hrvatska ima lijep planinarski pokret, ali rekao bih da je on relativno malen i nekako zatvoren u sebe. Ne djeluje dovoljno prema van. Mi kao nacija možda nismo planinari?
Ali mogu reći da je sada sve više i više Hrvata u Sloveniji, u velikim planinama. Toga prije dvadesetak godina gotovo da nije bilo.
U Hrvatskoj ima jako puno ljudi koji se brinu o planinarskim domovima, koji su članovi planinarskih društava i koji vrlo vrijedno rade. Bio sam jedno vrijeme i čitatelj Hrvatskog planinara, ali dovoljno dugo da shvatim koliko je angažiranih ljudi u tom sustavu – ljudi koji jako vrijedno rade, a možda u hrvatskom društvu nisu dovoljno prepoznati.
U Sloveniji se tome ipak pridaje veća pažnja.
Zanimljivo je i to da je planinarski pokret zapravo krenuo ranije u Hrvatskoj nego u Sloveniji. Mislim da bi Hrvatska trebala tome posvetiti više pažnje. Turizam je u Hrvatskoj izuzetno važan, ali unutar tog turizma planinarstvo nije dovoljno zastupljeno – a ima se što pokazati.
S druge strane, treba imati mjeru kako se prostor ne bi preopteretio. U Sloveniji se već razmišlja o ograničavanju pristupa nekim područjima. Na primjer, dolina Vrata – tamo je ograničen broj parkirnih mjesta. Mislim da je to otišlo malo na drugu stranu. Danas u slovenskim planinama ima više stranaca nego Slovenaca jer su planine postale globalno prepoznate.
Kad usporedimo planine i more – vi i jedrite. Imate, koliko znam, jedan stariji Grand Soleil.
Imam Grand Soleil iz 2004. godine i neću ga nikad mijenjati dok god budem plovio. Nedavno sam bio oduševljen susretom s vlasnikom Damena – jednog od najvećih brodograđevnih sustava na svijetu. Ima osamdeset godina. Bio je kod nas, u Mandalini. Roko Vuletić me pozvao da ga upoznam.
On je rekao da bi htio vidjeti marinu. Krenuli smo prema vezovima za velike brodove, ali njega to nije zanimalo. Kaže: „Ne, mene zanimaju jedrilice.“ I na kraju ustanovimo da i on ima jedrilicu – isto godište kao moja, doduše metar i pol dužu. Čovjek je milijarder. Bio sam oduševljen. Dvaput je s tom jedrilicom oplovio svijet – ali etapno: dođe, stane, pa sljedeće godine nastavi. Sada je već u godinama i kaže da mora imati kraće rute. Možda dođe u Šibenik.
To vam je prva jedrilica?
Prva i jedina. S jedrenjem sam počeo unutar Iskre, kada se u jednom društvu okupila grupa ljudi i osnovala jedriličarsko društvo. Vjerojatno su me, između ostalog i zato što sam bio predsjednik Uprave, nagovorili da idem s njima. Prvi put sam jedrio 2000. godine. Do 2004. sam jedrio s njima, a onda me to toliko oduševilo da sam odlučio kupiti vlastiti brod.
Ispit za voditelja čamca položio sam još kao student, možda s dvadeset i neku godinu. Imao sam mali čamac od četiri metra koji smo nazvali Zala, po mojoj kćeri. Nikad nisam razmišljao da ću imati nešto veće. Sjećam se kako sam, gurajući dječja kolica, gledao druge i divio se onima koji su si to mogli priuštiti. Nisam mislio da ću ikada biti u poziciji da to ostvarim.
Kad sam 2004. po prvi put zaplovio samostalno kao skiper, dogodilo se nešto što nikad neću zaboraviti. Bilo je to 24. kolovoza 2004., ispred Visa. Krenuli smo po potpunoj bonaci. Sedam-osam milja prije Visa čak smo se i kupali. Vidjeli smo oblake, ali ništa još nije upućivalo na opasnost. Onda su oblaci postali čudni. Imao sam praktički nula iskustva.
Odlučili smo skinuti jedra. U roku od trideset sekundi nastao je kaos – vjetar, more, sve je eksplodiralo. Radilo se o poznatoj neveri, o kojoj i danas postoje zapisi u medijima.
Tog dana je pred Visom bilo i stradanja nautičara.
Ja sam samo držao brod niz vjetar i pazio da nas ne izbaci. Vidio sam udare vjetra i do 65 čvorova. Bili su sigurno i jači, ali more je prelazilo preko biminija. Bio sam u kupaćim gaćama i majici, ništa se nije vidjelo. Svi su morali sići ispod palube i zatvoriti se.
Nisam imao ploter kod kormila, bio je u salonu. Svako malo sam pitao koliko smo daleko jer sam znao da ispred Visa ima hridi. To je bilo sat vremena čistog ludila, pogotovo za mene koji sam tada bio potpuno zelen.
Nakon sat vremena pokušao sam okrenuti prema unutra, ali me odmah počelo udarati s boka. Morao sam izdržati još petnaestak minuta. Na kraju sam ušao u Višku luku gdje me čekao prijatelj. Nekako sam se vezao – bacio sidro, išao nazad – i uspio. Bio sam presretan. Posada koja je mislila da je kraj svijeta konačno je odahnula, neki su plakali.
Prijatelj mi je tada rekao: „Idi naprijed, provjeri jesi li pustio dovoljno lanca.“ Odem ja, u žurbi udarim nogom u vinč i slomim dva prsta.
Kasnije sam saznao da je stradala jedrilica koja je prošla pedesetak metara od nas i imala potpuno iskidana jedra. U pomoć je već bio krenuo brod spašavanja. U toj nesreći se utopio čovjek koji je pao u more. Nikad ga nisu pronašli. Skiper jedrilice je s pojasom za spašavanje skočio u more, ali ništa nije mogao napraviti. Nađen je sutradan na Paklenim otocima. Žena stradalog i dvoje djece koji su ostali na brodu su spašeni.
Na kraju sam bio ponosan što sam, s gotovo nikakvim iskustvom, uspio izvući situaciju. Od tada svake godine provedem u prosjeku četiri tjedna na moru.
Gdje najradije plovite?
Svugdje. Ima destinacija koje su mi posebno drage. Prolazak preko Kornata uvijek je nešto posebno. Po Kornatima se može ići vanjskom ili unutarnjom rutom. Unutarnje varijante podrazumijevaju polazak iz Šibenika, držanje desne strane uz Kornat ili izlazak van pa obilazak Sestrica. Poseban mi je prolaz iz Polača prema jugu, pogotovo ako ga radim ujutro, u potpunoj tišini, kad sam sâm za kormilom, a svi na brodu spavaju. To je – van pameti.
Uživate, dakle.
Uživam. I uvijek kombiniramo jedrenje s planinarenjem. Stanemo negdje pa se popnemo na vrh otoka. Bio sam na svim visokim otočkim vrhovima. Na Vidovoj gori sam bio šest ili sedam puta. Bio sam i na Svetom Juri na Biokovu – vezali smo u Makarskoj pa išli preko Makra na Vošac, što je već ozbiljna visina, oko 1425 metara. Onda se ide dalje do Svetog Jure na 1762 metra visine i to oduzme dosta vremena.
Budući da smo to često radili oko Prvog maja, zna biti i snijega, pa je opasno – možeš propasti kroz snijeg i slomiti nogu.
Ta kombinacija plovidbe i planinarenja može se ostvariti na jako lijepe načine. Mislim da bi se turizam tu mogao još razvijati. Postoji jedna slovenska agencija koja već nudi tu kombinaciju – malo brod, malo planine. Ne znam rade li to hrvatske agencije, ali to je dobitna kombinacija. Na moru se puno jede i pije, a onda odeš na planinu, očistiš se, vratiš se i baciš u more. Predivno. Spreman si za novu avanturu.
U dvadeset i tri sezone intenzivne plovidbe Jadranom puno se toga promijenilo.
Promijenilo se puno. Veća je gužva, izgubio se stari način ponašanja, oni mali restorančići… Sve je postalo industrija. Ja nikad nisam bio dio te industrije. Mi plovimo u proljeće i jesen, posjećujući gradove na obali. U špici sezone, kad su gužve na rivama, idemo isključivo po uvalama. Na početku sam išao tamo gdje su svi. Danas idem tamo gdje u pravilu nema nikoga. Ako je još jedan brod – u redu, ali više od toga ne.
Jedrilicu ste imali u charter managementu.
Da, kod Gorana Prgina. Prvo u Kremiku, a kasnije u Šibeniku, kada je on postao vlasnik remontnog brodogradilišta. Sjećam se, tada je imao samo nekoliko brodova. Nije još bilo marine Mandaline – brodovi su bili vezani jedan do drugog uz rivu.
To je bio vaš prvi susret s brodogradilištem koje ste kasnije kupili.
Da. I zanimljivo je da nisam saznao da je brodogradilište na prodaju u Šibeniku, nego u Ljubljani – od Milana Solomona, koji je procijenio da bih možda ja bio prava osoba.
Što vas je motiviralo, s obzirom na to da vam je osnovni biznis potpuno drugačiji?
Razgovarao sam s Čedom Petrinom, kojega sam poznavao iz Šibenika, i pitao ga zna li što o tome. Rekao je da poznaje direktora i dogovorio nam sastanak. U poslovnom svijetu, ako posluješ korektno, vrata su ti otvorena. Prve sastanke imao sam s Rokom Vuletićem. Odmah sam osjetio da je to osoba s kojom bih mogao raditi – imali smo sličan poslovni DNK.
Zato sam odlučio povesti sina Matiju. Rekao sam mu: „Jesi li spreman da to pogledamo i vidimo ima li smisla?“ Mi u obitelji odluke donosimo zajedno. Iskreno, mislio sam da će reći: „Tata, nemoj me gnjaviti.“ Ali on je odmah rekao: „Pa to bi čak moglo biti dobro.“ Uključili smo i starijeg sina Klemna, otkupili potraživanja slabe banke SPV prema prijašnjem vlasniku i tako ušli u priču.
To je bilo 2019. godine. Jeste li očekivali brz oporavak?
Najveći problem bila je likvidnost. Kad nemaš novca, gubiš na svim razinama – nemaš garancije, kupci ti diktiraju uvjete, kupuju materijal umjesto tebe, moliš ih da ti dodatno plate unaprijed uz diskont, ljudi ne znaju kada će biti plaća. Plaće su kasnile i bile isplaćene tek krajem mjeseca.
Roko i ekipa bili su robovi tog sustava. Doduše, pronašli su naručitelje Norvežane i pokazali se kao dobar izvođač, ali u brodogradnji je najveći problem broj sati. Ako planiraš 20 tisuća, a potrošiš 30 tisuća – odmah si u minusu.
Mi smo odmah osigurali likvidnost, krenuli u obnovu brodogradilišta, uredili poslovni dio. Razlika u odnosu na prije je jedan prema sto. Stariji sin je inzistirao da se prostori odmah urede kako bismo pokazali novu kulturu i privukli mlade ljude. Tu je puno pomogao i pokojni Aleš Ekar. Kupci su to jako pozitivno doživjeli. Kad dođe vlasnik nekog većeg broda ili kapetan neke veće jahte k nama u ured i vidi se da je to posloženo, stekne dobar prvi utisak. Nije bio ni jedan euro bačen bezveze. A puno toga smo odradili sami s našim meštrima!
Važan je i tim koji ste okupili.
Došli su mladi, obrazovani ljudi. Posebno nam je značio dolazak Davora Vrankovića – izvrstan tehnički direktor. Tu su i Vinko Mrdeža i Tihana Bura, zaduženi za operativnu proizvodnju. Od voditelja projekata do posljednjeg radnika – svi utječu na konačni rezultat.
Kako vidite budućnost Iskre, s obzirom na brodogradilište? Imate vlastitu gradnju, refit, vojne i komercijalne brodove, koncesiju ste produžili. Što se može najviše razvijati?
Nakon produženja koncesije nastavljamo s velikim investicijama. Novi je dok naručen, radi se, avans je plaćen i dolazi na proljeće sljedeće godine. Imat će 110 metara i 4000 tona nosivosti. Proširujemo rivu i gradit ćemo još dva hangara. Ukupna investicija veća je od 30 milijuna eura.
Pri tome je brodogradilište potpuno nezaduženo i na kraju godine čak u plusu. Imali smo dovoljno novca da sami uplatimo avans za dok – 1,8 milijuna eura. To je brodogradilište zaradilo. Plaćamo porez na dobit, koncesiju, ali ne isplaćujemo dobit. Sve reinvestiramo. U Iskri u Sloveniji imamo oko 80 milijuna eura zadržane dobiti i sve ulažemo dalje. Taj novac nas ne zanima osim kao alat za razvoj. U tome sam potpuno usklađen sa sinovima.
S novim dokom i rivom dobit ćemo dodatne vezove za refit brodova i jahti. Tu vidimo velike mogućnosti. Što se tiče novogradnji, mogli bismo ići i do 100 metara, ali otkako smo predali ponudu za Treći maj, razmišljamo da u Šibeniku gradimo do 50 metara, a veće projekte u Trećem maju.
Za sav taj razvoj trebat će novi ljudi.
Situacija se promijenila. Dobit ćemo ih jer plaće u Hrvatskoj više nisu loše. Razlika u odnosu na Sloveniju sada je ispod sto eura u netu. U brutu je Slovenija oko trideset posto skuplja. Hrvatska će, po mom mišljenju, već ove godine sustići Sloveniju. Za mene je Hrvatska fenomenalna država – poslovna klima je neusporediva.
Mi smo u Sloveniji posljednja ljevičarska država. Postoje tri takve države: Sjeverna Koreja, Venezuela i Slovenija. Koliko god zvučalo apsurdno, donosimo posve pogrešne odluke. Jučer je objavljeno da Bosch zatvara dvadeset tisuća radnih mjesta. I mi i druge slovenske firme radimo za Bosch. Proizvodnja se polako gasi, a nitko se ne brine.
Vi ste jedini obvezni ponuditelj za Treći maj. Što vas je motiviralo, s obzirom na povijest brodogradnje u Hrvatskoj?
Ohrabrilo nas je iskustvo u Šibeniku, iako je Treći maj deset puta veći izazov. To brodogradilište zahtijevat će sljedećih dvadeset godina ulaganja od sto, možda i dvjesto milijuna eura. U našoj obitelji nitko ne razmišlja o tome da će jednog dana ta firma biti u stanju da bilo šta daje vlasniku. Iskra nikad nije uzela ni jedan euro od svojih kćeri i nikad neće.
Svjesni smo i problema: rive se urušavaju, temelji dizalica su loši, zgrade prokišnjavaju – čak i upravna zgrada. Ali izazov je ogroman. Imamo dvije ključne osobe: Roka Vuletića i Davora Vrankovića. Bez njih se ne bismo upustili u to. Vidimo i energiju uprave Trećeg maja, na čelu s Vjerom Marić.
Radi se i o 440 zaposlenih. Ako svi gledaju samo koliko mogu uzeti, nema budućnosti. Ako idu s nama, imamo šansu. Ulazimo u veliku neizvjesnost, ali vjerujemo da možemo izvući Treći maj i da ostane jedino veliko brodogradilište na Jadranu.
Trenutno se tamo gradi polarni kruzer.
Nažalost, Treći maj tamo samo gradi trup. Najmanje novca je u gradnji trupa – kao kuća do treće faze. Glavna vrijednost je u opremanju. Trenutno to drži naručitelj, Senic. Mi moramo ići u opremanje. Već su potpisani ugovori za dva riječna kruzera. Australci su se raspitali o nama i vidjeli da smo pouzdan partner. Tu je dala svoj udjel i Vjera Marić, kao predsjednica Uprave.
Isto tako, dodana vrijednost po zaposlenome u Trećem maju sada je oko 20 tisuća eura i sve odlazi na plaće i doprinose. To je premalo. U Šibeniku je preko 50 tisuća. Moramo brzo doći barem na 30 tisuća – odmah. A nakon toga prema onome što smo ostvarili u Šibeniku. Zanimljivo da su, unatoč razlici u rezultatima, plaće u Trećem maju gotovo iste kao u Šibeniku.
Kako je moguće ostvariti te pomake?
Manje sati, bolja organizacija. Danas od 440 ljudi samo njih oko 100 neposredno radi na brodu. Ostalo je nadgradnja. Propisi traže 28 vatrogasaca – kupac to neće platiti. Tu treba racionalizirati sustav. Vatrogasci u Šibeniku pored toga što čuvaju rade još i druge stvari.
Gdje još vidite buduće poslove?
Računamo na dvije korvete. Ako ih ne dobijemo na transparentnom tenderu, znači da je netko bolji ili jeftiniji. Svaka država mora podržavati vlastitu industriju – to je i preporuka EU-a. Nadam se da će domaća proizvodnja imati određenu prednost.
Treći maj ima koncesiju samo do 2031.
Gotovo sam siguran da će biti produžena. Nemoguće je ulagati sto ili dvjesto milijuna bez koncesije. Iskustvo u Šibeniku pokazalo je da, iako je administracija teška, sustav funkcionira. Dvije i pol godine radili smo na dokumentaciji za koncesiju. Morali smo dati i bankovnu garanciju za obećana ulaganja.
Iskra u Šibeniku trenutno ima otvorene brojne tendere.
Imamo otvorene tendere za mali policijski brod, veliki policijski brod, projekte za vojsku, kao i aluminijsku jahtu od pedeset metara u fazi opremanja. Moguće je i da ćemo nešto raditi s Ultimate Catamarans.
To je dobra situacija. I, hvala Bogu, plaće u Hrvatskoj su danas takve da se već počinju vraćati stručnjaci koji su ranije otišli raditi u Fincantieri ili druga brodogradilišta. A biti kod kuće ipak je nešto sasvim drugo, nego biti negdje daleko.
Od samog početka vaše – kratke – političke karijere surađivali ste s Hrvatskom i zalagali se za dobre odnose.
Ja apsolutno podupirem tu suradnju. Iskreno, kad bi ove dvije države jednog dana postale jedna država, to bi bio san snova. No na to ne mogu utjecati. Kao političar sam se uvijek zalagao za suradnju.
Bili smo stalno u komunikaciji s ministrom financija Jozom Martinovićem, a prije njega s Marijanom Hanžekovićem starijim. Bio sam mnogo puta i s predsjednikom Tuđmanom. Sve smo usklađivali, radili zajedno i izvan reflektora.
Što je tada trebalo Sloveniji stvarati problem oko Ljubljanske banke? Na kraju smo izgubili milijarde. A tada je na stolu bilo možda sto milijuna njemačkih maraka.
Ljudi koji nikada nisu radili u poslovnom okruženju donosili su odluke koje su imale katastrofalne posljedice. I dan-danas Ljubljanska banka u Hrvatskoj ne može imati banku. Nitko u Sloveniji za to nije odgovarao – nitko.
Danas ste tu suradnju digli na potpuno novu razinu.
Investiramo u Hrvatsku s razlogom. Pogledajte Elku – javno dostupni podaci pokazuju izniman rast proizvodnje, dobiti i poslovnih rezultata. EBITDA je bila gotovo nula kada smo preuzeli tvrtku, a prošle godine bila je sedamnaest milijuna eura.
Ulažete i u Bosnu i Hercegovinu.
Imamo tvornicu u Laktašima, gdje prebacujemo dio proizvodnje iz Slovenije. U Sloveniji više nema dovoljno ljudi, a dio njih ni ne želi raditi. Stvorili smo socijalističko okruženje u kojem novac dolazi sam po sebi. Imamo najveća socijalna izdvajanja u povijesti i najmanju nezaposlenost.
Ljude se više ni ne pita žele li raditi – očito im je tamo gdje jesu najbolje. Idemo prema tome da imamo najviše kafića po stanovniku. Kao da je idealno da svi sjede i ne rade ništa. Nemamo industrijsku politiku. Prvi put imamo više zaposlenih u javnom sektoru nego u prerađivačkoj industriji.
Vaše tvrtke su u obiteljskom vlasništvu dviju generacija. Što je ključno za uspješno uključivanje mlađe generacije?
Imam tri sina i kćer. Troje djece je aktivno u firmi. Jedan sin je magistrirao na Harvardu, postao američki i slovenski odvjetnik i danas radi u Londonu. On radi za nas, ali nije zaposlen u firmi.
Tajna uspjeha je u odgoju. Bez obzira na to što sam već u osamdesetima bio generalni direktor velike tvrtke i što smo si mogli priuštiti kuću, nije bilo razbacivanja. Djeca nisu dobivala sve što su htjela.
Nikada nisam štedio na obrazovanju – jezici, knjige, znanje – ali novac za pokazivanje i trošenje nikad nije dolazio u obzir. Danas, kad gledam unuke – ima ih osam – neki, po mom mišljenju, imaju i previše. Ali ja sam djed, nisam odgovoran za njihov odgoj.
Moja djeca su rano počela raditi preko ljeta, imali su radne navike i motivaciju. Kasnije su krenuli u vlastite poslove. Dva sina su 2004. osnovala Tax Group, najveću savjetničku kuću u Sloveniji. Tek 2015. došli su u Iskru, kasnije su prodali tu firmu.
Na Krku imate maslinik. Ako jednog dana odete u poslovnu mirovinu, hoćete li se više baviti time?
Bavim se već sada. Trenutno razmišljam o rezidbi. Imamo šezdeset i pet maslina. Okopavam ih kopačicom, sami kosimo travu i beremo masline. Početkom ljeta nam samo pomognu kada ih treba pognojiti.
Ove godine imali smo sedamdeset litara ulja. Za ovu godinu – mirni smo.
RAZGOVARAO Braslav Karlić
SNIMKE Damil Kalogjera i arhiva Dušan Šešok
