Bob (Vicia faba L.) je jedna od najstarijih kultiviranih biljaka, koja se uzgajala još u pretpovijesti u kamenom dobu (sitnozrnata vrsta). Otkad čovjek za nju zna povezao ju je sa svijetom i kultom mrtvih. Iz povijesti je poznato egipatsko polje boba (simbolički) što je bilo mjesto gdje su pokojnici čekali reinkarnaciju. Vjerovalo se da su zrna boba, koji je bio prvi proljetni plod zemlje, simbol svih dobročinstava koja dolaze od ljudi ispod zemlje. Zrna boba su bila znak plodnosti odnosno utjelovljenja mrtvih. U Antici su vjerovali da se duše mrtvih sele u bob, a onda progovaraju u trbusima onih koji su ga jeli. Ponekad su „duše“ bile tihe, ali jakog vonja, a ponekad su bile i preglasne! U seobu duša u bob vjerovali su sljedbenici Pitagorine filozofske škole, pitagorovci, kojima je uživanje boba bilo zabranjeno. Zrna boba služila su i u svakodnevnom životu kao namirnica, ali i u političkome životu. Naime u starome Rimu zrna su se upotrebljavala za glasanje odnosno za ždrijebanje, bijelo zrno je značilo DA, a crno NE.
Pomalo zaboravljena, ali veza boba sa zagrobnim svijetom, ali i crna i bijela zrna kao simbol svijetlog nadzemlja i tamnog podzemlja, očuvala se do dana današnjega i to u središnjoj Dalmaciji i u slastičarskom obliku. Bolje rečeno u Splitu i njegovoj okolici i dabome na srednjodalmatinskim otocima odakle se i regrutirao veliki dio splitskog stanovništva, sredinom jeseni oko Dana mrtvih (Dušni dan, 2. 11.) u slastičarnicama (kultnom splitskom Bobisu) pojave se suhi kolačići u obliku malih crnih i bijelih kuglica. To su bobići ili u dijalektu fave di morti (tal. fave dei morti), ili bob mrtvih. Ovoj zanimljivoj temi vratit ćemo se jednom drugom prigodom, a sada navalimo na bob.
