Kad se spomene konoba Batelina obitelji Skoko u Banjolama, mjesto neprikosnovenog gastronomskog užitka, mlađi će je čitatelj namah povezati s Davidom Skokom, prvim hrvatskim chefom koji je na kanalu 24Kitchen dobio svoju emisiju i time definitivno potvrdio kultni medijski status. Oni koji malo dulje pamte, poput mene, u takvoj će prilici prizvati lik patera familiasa Danila Skoke. Ribara, kuhara, ugostitelja, zaigranog i elokventnog sugovornika, čovjeka koji pršti energijom i u šezdeset sedmoj godini života ne pušta posadu svog broda na more bez sebe za timunom niti koga drugog da navečer zaključa Batelinu.
Vi ste ribar u trećoj generaciji?
Da, moj tata je pokušavao biti ribar, a moj djed je bio pravi pravcati ribar koji je od toga hranio obitelj s desetero djece i dvoje staraca. Naša loza je u Banjole došla iz Premanture početkom 18. stoljeća. Naš predak zvao se Jadre, njegova baba Jela. Nisu imali ni zemlje ni stoke pa su se bavili švercom solju i kavom, koje su bile monopol. U crkvenim zapisima koji se čuvaju u arhivu u Pazinu piše da su u Premanturi bili svi dobri ljudi, osim Skoke koji su zadržali svoje uskočke navike. Zato su bili privoljeni da se odsele pa su došli u Banjole. U ovu kuću, 150 godina staru, gdje je Batelina, došao sam kao podstanar s ocem i majkom. Imao sam pet godina. U njoj je bio podstanar i moj djed Pipe, prvo dijete mu se ovdje rodilo. Da se vratim na djeda, on je svoju prvu batelinu napravio kad se oženio. Počeo se baviti vršama da bi na kraju imao četiri broda sa svim mogućim alatima, od udice, parangala do plivarice. Imao je desetero djece i moj prvi ribolov kojega se živo sjećam bilo je potezanje trate. Bace se konopi, pa sak, pa konopi na drugu stranu, pa škrok oko pasa pa se poteže. Ja sam ostao na veslima s tom batelinom, jedva sam je gurao, ali nisam htio popustiti jer sam se bojao da me drugi put sa sobom neće uzeti. Moj otac nije volio ići na more i onda je postao trgovac ribama. Tako sam ja ljubav za morem i ribarstvom naslijedio od djeda. Bez puno riječi on me naučio metodologiji, tehnologiji, poštivanju mora, vremenskim uvjetima i ekonomiji ribarstva. Kad ideš loviti, moraš znati što ćeš loviti da ćeš dobro prodati. Jastoge i rakove smo čuvali u posebnim vršama znajući koji bi kupac trebao doći. I drugo što se lovilo, opet se znalo kamo treba nositi.
Obitelji su uvijek vodile žene. Držale su kasu, kuhale, sadile, kopale. Kad se odlučivalo što će se zidati, kako će se graditi, žene su imale glavnu riječ. To se pokazalo kao dobra varijanta. One su sve životne teškoće koje su se javljale podnosile na način da ono što je dobro se uvijek naglašavalo, a ono što je loše se što prije zaboravljalo. I ono što me danas veseli je što žene ne moraju u tridesetima i četrdesetima izgledati kako su onda izgledale, u crnoj traverši s facolom na glavi jer je uvijek neka žalost bila u pitanju. Nego da su veselije, visokog čela i sa stvaralačkijim, otvorenijim, priznatijim stavom.
