Božidar Vukičević: Foto kroničar jadranskog podmorja  

Fotoreporter Cropixa Božidar Vukičević nedavno je održao predavanje o podvodnoj fotografiji i videu u prostorijama UPA Rostrum u Splitu. Iskoristili smo tu priliku i priveli ga na razgovor.

Tema očekivano nije manjkalo, jer Božidar Vukičević iznad i ispod mora snima već gotovo četiri desetljeća. Ronio je po cijelome Jadranu, a snimao je doslovno sve – od olupina aviona i brodova do podmorske flore i faune. Od podmorske arheologije do obaranja raznih rekorda u ronjenju na dah.

Jedini je fotograf koji je predsjednika Hrvatske snimio pod morem i jedan od rijetkih koji se odvažio s aparatom uskočiti u kavez s tunama. Božidar Vukičević još od analognog doba brižljivo dokumentira sve što se događa u jadranskom podmorju, a njegove fotografije približile su taj fascinantni svijet širokoj publici.

U Hrvatskoj nema baš puno ljudi koji se profesionalno bave podvodnom fotografijom. Kako si ti počeo?

Volio sam roniti još kao dijete, puno prije nego što sam se počeo baviti fotografijom. A kada sam trebao ići u vojsku sredinom 80-ih – javio sam se u ronioce, jer samo tako sam mogao biti siguran da ću ostati negdje blizu mora. U vojsci sam završio ronilačku obuku. Išao sam u lake ronioce i prošao službu u Puli, Divuljama i Šibeniku. Tako sam naučio osnove ronjenja s bocama.

Znači, ronjenje je došlo prije fotografije?!

Odmah po izlasku iz vojske počeo sam raditi u Slobodnoj, prvo kao laborant, a onda kao fotoreporter.  Mene je već tada interesirala podvodna fotografija, ali nisam imao ni uvjeta ni novaca da se time bavim. Ta oprema bila je tad prilično skupa i teže dostupna nego sada, ali pomalo sam je ipak počeo nabavljati. Ideja mi je bila proširit djelokrug rada na morske i podmorske priče koje su meni bile zanimljive. Vjerovao sam da će biti zanimljive i široj publici.

Je li već tada u nas bilo profesionalaca koji su se bavili podvodnom fotografijom?

U to vrijeme time se već uvelike bavio Danijel Frka, a u Sloveniji je bio izvrsni Borut Furlan. To je bila ta, barem za mene, nešto starija generacija podmorskih fotografa. Tada se još koristio film, nije bilo digitale. I nije bilo jednostavno kao danas nabaviti opremu. Onda je krajem 90-ih krenula era digitalije. A početkom ovog stoljeća pojavili su se digitalni kompaktni foto aparati i polikarbonatna podvodna kućišta. Mogao si srediti osnovni set opreme za oko 1,500 eura, odnosno tadašnjih maraka.

Kakva se oprema tada mogla nabaviti?

Za te novce mogao si kupiti podvodno kućište od polikarbonata, koje nije bilo ni približno dobro kao što su profesionalna kućišta. U to kućište išao je kompaktni, a ne profesionalni aparat. Taj kompaktni aparat mogao se koristiti s pred-lećama pa bi se mogao dobiti  širi kadar. Polikarbonatno kućište moglo se naći za 600-700 maraka, a još otprilike toliko koštao je aparat. Uz to je trebalo kupiti i neku lampu, a sve to skupa moglo se nabaviti za 1,500, maksimalno 2,000 maraka. S tom opremom mogle su se napraviti podvodne fotografije dovoljno dobre za objavu u tisku. Internet tada još nije bio dostupan širem krugu ljudi.

U to vrijeme već si bio zaposlen u Slobodnoj. Jesi li tamo bio jedini kojega interesira podvodna fotografija?

Time se zapravo prvi počeo baviti kolega Tom Dubravec. On je za Slobodnu napravio prve reportaže o podvodnom ribolovu s Franom Zankijem. I to je bilo jako dobro primljeno. Čitateljima je to bilo nešto novo i svidjelo im se.

Po čemu je specifična podvodna fotografija?

Po tome što moraš savladati dvije vještine – vještinu ronjenja i vještinu fotografiranja. Pod morem je specifična situacija i podvodna fotografija svodi se na onu ambijentalnu, odnosno širokokutnu i makro fotografiju. Sve između toga je diskutabilno. Ako snimaš mikroorganizme, poput morskih puževa, moraš imat makro-objektiv. A onda moraš prije zarona napraviti kompletni setup kako bi ga mogao koristiti pod morem. Dolje više nema mijenjanja postavki.

Koja su još ograničenja snimanja pod morem?

Problem u podvodnoj fotografiji je gubljenje spektra boja. Već nakon par metara gubi se crvena boja, a na dubini od 30-40 metara sve je već plavo-sivo-zelenkaste boje. Da se dobiju boje podmorske flore i faune potreban je izvor svjetla. Zato se u kombinaciji s kućištem obavezno moraju nositi blicevi ili podvodne lampe. Ti blicevi su vodonepropusni i montiraju se na ruke koje idu na podvodna kućišta. Ranije su bila dva načina za aktiviranje bliceva. Ili klasični spoj žicom, odnosno kabelom, ili optički kabel koji bi aktivirao bliceve. Sada već postoje bežični, odnosno wireless okidači pa više nisu potrebni nikakvi kabeli. 

Digitalna tehnologija značajno je promijenila način na koji poimamo fotografiju i fotografiranje. Koliko je dolazak digitale bio značajan kada je podmorska fotografija u pitanju?

Digitalna tehnologija strahovito je napredovala i sve je promijenila. A kod nje sve ide u smjeru pojednostavljivanja. Danas se mogu kupiti akcijske kamere, poput Go-Pro, koje imaju neke nedostatke kada se radi o fotografijama, ali su odlične za video. A video je postao potpuno dominantan kada je internet u pitanju. Go-Pro koji je vodonepropustan do 10 metara može se kupiti za 300 do 600 eura, ovisno o modelu. Kada se ta kamera stavi u podvodno kućište, koje uopće nije skupo, može se bez problema ići do 60 metara dubine. Na to kućište dodaš još dva izvora svjetla i imaš sve riješeno za solidnu podmorsku fotografiju i odličan video. Naravno, ima i jeftinijih modela akcijskih kamera.

Kakve su te lampe, koliko koštaju i gdje se mogu nabaviti?

Koriste se video-lampe, a ima ih raznih veličina, snage i cijene. Mogu se kupiti u dućanima s ronilačkom opremom. Ili preko interneta, na platformama kao što su Amazon, AliExpress ili Temu, za 50-ak eura po komadu. Njih se montira na kućište koje ima držač s dvije ručice. U pravilu se stavljaju dvije lampe, s tim da se može se raditi i s jednom. Najčešće imaju tri jačine svjetla i to se može podešavati. To su sve LED lampe koje ne troše previše energije. Tako da se čak i s jeftinim lampama može obaviti zaron i snimanje, bez da izvor svjetla oslabi.

Gdje i kako se može naučiti o podvodnoj fotografiji?

Kada sam počinjao sa podvodnom fotografijom nije postojao nekakav priručnik ili literatura o tome, barem ga ja nisam uspio pronaći. Tako da trebaš krenuti u to i učiti na svojim greškama. Danas je to malo lakše jer imamo Internet i YouTube.

Koristiš li i mobitel za snimanje pod morem? 

S mobitelima pod morem nemam nikakvog iskustva, ali nema razloga da ih se ne koristi. Postoje univerzalna kućišta za mobitele kao što je Wifine, a Slovenac Grega Verč razvio je Dive It aplikaciju za mobitele koja olakšava podmorska snimanja. U sklopu aplikacije je i opcija da se mobitel koristi kao ronilačko računalo. Današnji mobiteli imaju  sve kvalitetnije kamere i širokokutne objektive što je za snimanje pod morem jako bitno. Za potrebe društvenih mreža to je sasvim dobra kvaliteta. Pretpostavljam da bi tako snimljene fotografije i videa mogli proći i na televiziji.

Koju opremu ti koristiš? I kako barataš tom aparaturom pod morem?

Trenutno imam Canon R5, kućište Marelux, dva blica i dvije Bigblue video-lampe. Za video-lampe je bitno da imaju što širi snop i što više lumena. U nedostatku bliceva i lampe se mogu koristiti za snimanje fotografija. Lampe se isto kao i blicevi montiraju na kućište i to sve skupa teži 15-ak kilograma. Kada se rašire ruke s blicevima to je prilično glomazno i treba se naviknuti na tu opremu. Postoje i „float arm“, koje služe kao kompenzatori plovnosti. Rade se uglavnom od aluminija ili karbona, a s njima se plovnost kućišta dovodi u neutralan položaj.

Što još treba imati na umu kada se snima pod morem? 

Kod podvodne fotografije važno je imati ideju što planiraš napraviti prije samoga zarona. Kad napraviš setup na aparatu i uđeš – do izrona više nema mijenjanja postavki.

Što najviše voliš snimati u podmorju?  

Zapravo sve, nemam nešto što mi je draže od drugoga. Ja sam po zanimanju fotoreporter, a kako volim more, htio sam savladati podvodnu fotografiju kako bi priče na kojima radim bile zaokružene. Podvodna fotografija često zna biti samo dio veće, sveobuhvatnije fotoreportaže. Na primjer kod podvodne arheologije. Treba snimiti fotografiju pod morem kada se pronađe neki predmet, ali nakon toga i kada se taj predmet izvadi.

Na predavanju u UPA Rostrum spomenuo si da si snimao tunokolju. kakvo je to iskustvo bilo?

Išli smo napraviti tu priču u tunogojilište kod Biograda. Tamo su kavezi promjera 50-ak metara, a unutar njih je nekoliko stotina tuna. Pričali su mi da tunj jako dobro vidi i brzo se kreće u moru. Kada je more bistro, nema straha da će te očešati ili udariti, ali prilikom hranjenja, kada se more zamuti, druga je priča. Tada nije pametno biti u kavezu. Prije toga sam imao priliku roniti u tunogojilištu kod otočića Kluda, blizu Trogira. Ronio sam na dah, došao bih na desetak metara dubine, stao i čekao, a tune su velikom brzinom prolazile oko mene. Bilo je to zanimljivo iskustvo.

Jesi li obradio cijeli proces tunokolje? Kako je to izgledalo?

Tunokolja je normalna stvar u komercijalnom ribarstvu, ali ljudi kod nas malo zaziru od toga. Jednom sam imao izložbu podvodnih fotografija na kojoj je između ostalog bilo motiva s podvodnog ribolova i dobio sam dosta negativnih komentara. Ljudima na izložbi to je bilo previše brutalno. Sama tunokolja na prvi pogled izgleda kaotično, ali to je pomno promišljen proces. A ljudi koji to rade izvrsno su  obučeni. Tuna se ubija u trenutku, preciznim zabijanjem igle. Tako ubijena i odmah otkrvljena ima puno kvalitetnije meso.

Kako izgleda taj proces?

Proces je takav da se prvo stiska mreža u kavezu. Ronioci je stiskaju sve do pontona, na kojem su ljudi koji zakače tunu i preko svojevrsnog tobogana je izvuku vani. Tuna se potpuno umiri kada se mreža stisne. Kada je izvuku, ide brzo usmrćivanje iglom u glavu ribe Ikejime metodom. Tuna onda ide na otkrvljavanje, a potom se gura dalje trakom i vadi joj se utroba. To se baca u posebne posude, da se ne zagađuje more. Tune se onda dignu dizalicom, tu se ocijedi višak krvi te ih se vozi dalje na brod hladnjaču. To su uglavnom japanski brodovi. Procjenjuje se kvaliteta i težina ribe, a nakon toga se nožem u jednom potezu skine poklopac škrge. Tune se nakon toga guraju u utrobu broda na brzo zamrzavanje i tako se transportiraju u Japan.

Možeš li se prisjetiti još nekog zadatka koji je bio neobičan ili zanimljiv?

Išli smo jednom raditi priču o mrijestu kantara, jer čuli smo da se oni u proljeće mrijeste na braku pored Galijule, oko tri milje od Palagruže. Masu ih tamo dođe pa prvo ženke bace jaja, a onda ih mužjaci oplođuju. Čuli smo da su te scene fascinantne i htjeli smo to dokumentirati. To traje samo par dana u proljeće, a kada smo mi došli tamo – ništa nismo vidjeli. Nije ih bilo. Kad smo se vraćali prema Palagruži raditi nešto drugo, primijetili smo da nasred pučine viri peraja. Prvo smo mislili da je morski pas, ali onda se ispostavilo da je to bucanj.

Prava je rijetkost naići na bucnja, jesi li ga uspio snimiti?

Još smo bili u odijelima i ja sam odmah zgrabio aparat i skočio u more. Prišao sam bucnju, a on je bio vrlo miran. Shvatio sam da ta riba vjerojatno nikada prije nije vidjela čovjeka. Bucanj je tako mirovao neko vrijeme i ja sam napravio desetak fotografija. Tad još nisam imao podvodne bliceve, a kako mi nije baš odgovaralo svjetlo – odlučio sam mu prići skroz blizu. Nije bio neki veliki bucanj, možda je imao 50-60 kilograma, što je za tu vrstu – ništa. Ispod je bilo nekoliko riba, koje su stalno obigravale oko njega. Kad sam mu prišao, svjetlo mi i dalje nije bilo idealno pa sam ga odlučio uhvatit za glavu i malo pomaknut. Žao mi je što nitko nije bio u moru sa mnom da to snimi, jer doslovno sam ga uhvatio za glavu i okrenuo. On je pritom bio potpuno miran. Pozirao je i gledao u mene pa sam napravio još par snimaka. Riba se uopće nije bojala.

Kako je završila avantura s bucnjem?

U gumenjaku je bio Mislav Čalo pa sam mu kazao da skoči da ga slikam s ribom. Kad je skočio, napravio sam doslovno dva snimka, a onda se bucanj odjednom okrenuo i otišao. Dva čovjeka u moru bila su mu očito previše. Bucanj je samo zašijao i u roku od par sekundi bio na 30 metara. Potom je nestao u dubini. Ispostavilo se da je to jedna od rijetkih fotografija bucnja koju je netko napravio u Jadranu. Kasnije sam doznao da su ribe koje su plivale oko njega bile pastiri šiljoglavci. On je izgleda izašao na površinu očistiti se od nametnika, a ja sam imao sreću naletjeti baš u tom trenutku. 

Ima li neki motiv ili neka riba koju još nisi uspio snimiti, a htio bi? 

Godinama sam po moru i pod morem, a nikad nisam susreo glavatu želvu. A masu ljudi mi je reklo da ju je vidjelo.

Jesi li se ikad našao u nekoj opasnoj situaciji tijekom snimanja pod morem?

Nisam, da kucnem u drvo. Kada se roni, važno je pridržavati se pravila, kao kad voziš auto. Uvijek se može dogoditi tehnički problem, ali većina iskusnih ronioca pripremi se tako da se rizik minimalizira.

Bojiš li se morskih pasa?

Kad skočiš u more na pučini – može ti doći bilo što, ali ne razmišljaš o tome. U ronjenju nema mjesta panici i ako nekome to stvara stres – ronjenje nije za njega. A da bi se mogao tako ponašati – moraš imati dobre temelje. I što je ključno – uvijek se roni u paru. U osobu s kojom roniš moraš imati potpuno povjerenje, a pravilo je zajedno zaroniti i izroniti. Ako iskrsne ikakav problem – odmah se ide u izron.

Roniš i snimaš već gotovo četiri desetljeća, primjećuješ li da se Jadran mijenja? Je li prije bilo više ribe? I nadiru li invazivne vrste?

Ljudi uvijek govore da je manje ribe, govorili su to prije 40 godina, a govore i danas. Vatrenjaču još nisam vidio, ali vidio sam papigače i to njih dosta. Prvu sam vidio još prije 20 godina na Lastovu. U zadnje vrijeme pošast je vatreni crv. Viđao sam ga i prije 15-ak godina, ali sada ga ima jako puno. Kolonije gorgonije su gotovo nestale na nekim lokalitetima. Tamo gdje su nekada bile na 20 metara dubine sada su potpuno nestale i ima ih samo na 35 – 40 metara. Po tome se vidi da je globalno zatopljenje učinilo svoje.

Jesi li ronio van Jadrana i imaš li neku neostvarenu ronilačko-fotografsku želju? 

Interesantno je da nikada još nisam ronio izvan Jadrana. Uvijek je bilo neko glupo opravdanje, ili nije bilo vremena ili novca za otići negdje dalje. Ali evo, sad smo bili na predavanju na kojem je Duje Bulaja pričao o ekspediciji na Palau i to me baš motiviralo da se i ja malo maknem. Želja mi je na primjer otići u Australiju na koraljni greben, ili otići u Meksiko i roniti u Cenotama. Volio bih otići i u Aziju i napraviti reportažu o narodu Bajau koji se potpuno prilagodio životu na oceanu. S tim da mi ovdje baš imamo sreće, jer Jadran je vrlo zanimljivo more za ronjenje.

Gdje najviše voliš zaroniti?

Nezahvalno je neku lokaciju isticati, ali lipi su mi Lastovo ili Mljet. Ili Vis, koji je specifičan, jer ima dosta olupina i zidova. Meni je svaki zaron doživljaj i iznenađenje. Svaki put kad zaronim s aparatom njuškam okolo i uvijek se nešto interesantnoga nađe.