Jedriličar splitske Zente Zvonko Jelačić najuspješniji je IOM jedriličar svih vremena. Uz to je i izvrstan brodograditelj, a njegove Sailboat RC jedrilice među najboljima su na svijetu. S Jelačićem smo razgovarali lani, prije nego što je osvojio svoje četvrto svjetsko zlato.
Zvonko Jelačić najbolji je svjetski IOM jedriličara svih vremena, a uz to u svojoj firmi Sailboat RC proizvodi najbolje IOM jedrilice koje se prodaju po cijelom globusu.
Tog trofejnog jedriličara splitske Zente predstavili smo prvi puta u našem magazinu prije četiri godine. Zvonko Jelačić lani nam je dao novi povod da popričamo, jer višestruki svjetski prvak u klasi IOM ostvario je tada novi fantastičan uspjeh i osvojio takozvani “Tripple Crown”.
Naime, pobijedio je u razmaku od nekoliko mjeseci na europskom prvenstvu, a potom i na prvenstvima obje Amerike. Pritom je na EP-u u Španjolskoj nastupio s novim prototipom iz vlastite proizvodnje, jedrilicom VISS, optimiziranom za lagani vjetar. Onda je, prvo u Čileu, a potom u Floridi, konkurenciju pomeo jedreći s čuvenim modelom K2.
Kuriozitet je da je na prvenstvu Sjeverne Amerike trupove i jedra koje je proizveo Sailboat RC koristilo pet od šest prvoplasiranih jedriličara. A s njihovim Kantunom 2 (K2) jedrila su i dva svjetska velikana – čuveni dizajner Bruce Farr i predsjednik North Sailsa Ken Read.
Zvonko Jelačić u međuvremenu je svoju kolekciju medalja obogatio još jednim svjetskim zlatom. Osvojio ga je na regati koja se jedrila Gladstoneu u Australiji.
Evo što nam je ispričao nekoliko mjeseci prije toga.
Koji je bio vaš prvi doticaj s jedrenjem?
Počeo sam jedriti 1992., s devet godina, jer su Duje Bonačić i Igor Petrović pokrenuli školu jedrenja u Zenti. Skupila se tada u Zenti dobra ekipa, a tu su pored ostalih bili Tonko Kuzmanić, Luka Mratović, Milan Vujasinović, Mirko Ukas i Luka Colnago. U optimistima nisam imao previše sreće, tri godine bio sam na rubu reprezentacije, ali nikada nisam upao. Nakon toga sam prešao u Laser i trenirao u Mornara, ali ni tu nisam bio naročito uspješan. Oduvijek me više zanimala tehnička strana jedrenja, a kod malih brodova, pogotovo u Laseru, moraš biti fizički potpuno spreman da bi uopće mogao razmišljati o taktici i trimu. Fizički aspekt jedrenja nikada mi nije bio prioritet.
Kako ste došli u doticaj s radio upravljanim (RU) jedrenjem?
Otac Denisa Stanojevića kupio je krstaša, brod se zvao Trta i na njemu smo Denis i ja jedrili, a priključio nam se i Boris Bakotić. Brod je bio u Zenti pa sam se vratio u klub. Zainteresirao sam se tada i za modele, a u klubu se Ante Kovačević time ozbiljno bavio. SP klase IOM bilo je 2001. u Omišlju, a nakon te regate Ante mi je ustupio svoj brod. Trebalo mi je nekoliko godina da uhvatim ritam, ali lijepo sam napredovao. Bio sam na EP-u u Engleskoj, a kada smo 2005. otišli na SP u Australiji, već sam postao ozbiljan konkurent Anti: na toj regati bio sam osmi i ispred njega. I dalje sam paralelno jedrio na krstašima, tada na Mistiku, Elanu 333 Mladena Pivčevića, kasnije s Brankom Iljadicom Rapom iz Šibenika na Anđeli X, a bio sam kormilar i na brodu Marka Murtića Big One.
Kako to da je prevladalo RU jedrenje?
Nakon Australije išli smo na SP u Marseille i tu sam bio osrednji, ali sam zato 2009. na SP-u na Barbadosu pobijedio, a hrvatska reprezentacija bila je najbolja. To je bila senzacija, jer dotad nikad nismo osvojili medalju na europskim ili svjetskim prvenstvima. Ja sam osvojio zlato, a Mario Škrlj broncu. Time smo uzdrmali IOM scenu i tako je sve počelo.
Kako je došlo do tog iskoraka?
Graham Bantock, legenda klase IOM i svjetski prvak došao je na SP u Australiji s novim IOM-om nazvanim Topiko. Procijenio sam da je to najbolji brod i razmišljao kako doći do njega zajedno s kolegom Robertom Grubišom iz Rijeke. On se dogovorio s Bantockom da mu napravi kalup i da Topike proizvodimo u Hrvatskoj. Kupio sam prvog Grubišinog Topika, a on se pokazao vrlo brzim te su ga i drugi Hrvati počeli naručivati. Kako sam inženjer brodogradnje, uvidio sam da bi se korekcijom nekih centara brod mogao dodatno ubrzati. Počeo sam se igrati time i maknuo malo peraju unazad, a brod je postao brži. Kada su drugi naručivali Topike od Grubiše, tražili su i moje izmjene. U to vrijeme sam djedovu garažu preuredio u radionicu za izradu modela, prvo za sebe, a onda i za druge.
Nakon tog prvog uspjeha, Englezi su ipak uzvratili udarac. Što se dogodilo?
Bili su domaćini narednog SP-a u West Kirbyju i tamo su nastupili s novim modelom te nas pomeli. Shvatili smo da nam Topiko više nije konkurentan pa smo Robert Grubiša i ja odlučili tada raditi naš, hrvatski dizajn. Tako je nastao prvi Kantun, koji se odmah pokazao boljim od novog Bantockovog dizajna. Iskorak se dogodio kada sam napravio svoj treći dizajn – Kantun 2 (K2).
Kakav je to bio iskorak?
Taj model bio je radikalan jer je imao provu iznad mora, dok su svi drugi modeli cijelu vodenu liniju imali u moru. U to vrijeme pridružio mi se Josip Marasović i sve je krenulo ozbiljnije. Odlučili smo osnovati tvrtku i pokrenuti proizvodnju s profesionalnim pristupom poslu, a ne samo kao hobi. K2 se pokazao kao izvrstan koncept. S tim modelom pobijedio sam na SP-u u Francuskoj 2017., sljedeće godine na EP-u u Rogoznici, a onda opet na SP-u u Brazilu gdje je K2 bio uvjerljivo najbrži brod.
RU jedrenje kakvo danas poznajemo relativno je mlad sport. Kako se razvijao na našim prostorima?
Kada su krenuli jedriličarski klubovi u Jugoslaviji, krenule su RU jedrilice. U Zenti se modelima 80-ih godina bavio Stanko Ninčević. Svi klubovi u Splitu imali su modelarnice, a natjecanja su se održavala na bazenima. Na POŠK-u ili na Zvončacu znalo se okupiti i do 300 djece koji bi puštali modele s automatskim kormilom. Model bi se na kraju bazena držao u rukama i na znak pustio. Prve radiostanice došle su početkom 80-ih, a tada nisu radile na 2.4 Ghz, nego na 40 mHz. Tako je bilo sve do kraja stoljeća. U Zenti je Stanko Ninčević bio vrlo aktivan te je u klub doveo Antu Kovačevića, Vjeku Orlandinija i hrpu druge djece. Kada sam ja došao u klub, bilo je već dosta dobrih RU jedriličara, a Ante i Vjeko bili su najaktivniji i oni su me zarazili RU jedrenjem.
Kako to da su baš jedriličari iz Zente postigli svjetsku slavu? I kako to da ste baš vi postali najbolji?
Sve se svede na ljude, a u Zenti se skupila ta kritična masa. Modelari su oduvijek bili vrlo aktivni i u Mornara. Lenko Jakelić je modelar, a time su se ozbiljno bavili Mate Arapov i Jozo Jakelić. Bili su vrlo jaki i u Lučici, ali to je zamrlo kad im je izgorjela modelarnica. Kada sam ja ušao u tu priču, imao sam sreću što je tu već bio odlični Ante Kovačević. Trenirali smo zajedno i obojica napredovali. Ja sam za razliku od njega jedrio u malim klasama i to je vjerojatno jedan od faktora zašto sam postao nešto uspješniji. U ključnim trenucima upali mi se taj neki instinkt i onda bolje riješim situaciju.
Kako je pala odluka da se potpuno posvetite RU jedrenju i da osnujete tvrtku Sailboat RC?
I prije nego što smo osnovali tvrtku, jedriličari bi često tražili da im radim brodove, da im pomognem s nečime, jer to mi ide. Volim jedriti i volim tehničku stranu jedrenja, a usput sam inženjer brodogradnje. Sve mi se posložilo i trebalo je donijeti odluku te krenuti. Tvrtka bi teško uspjela da u Hrvatskoj nema odličnih IOM jedriličara. Treba godina, pa i više da se točno vidi kakva je jedrilica, po čemu je jaka, gdje su slabosti i kako je treba jedriti, a puno znači kada kod kuće imaš desetak odličnih jedriličara koji jedre s tvojim dizajnom i daju ti povratne informacije. Mnogo se toga svede i na osjećaj te na sistem pokušaja i pogreške. Shvatili smo da osjećaj na dovoljnom broju testiranja vodi do rezultata. Imaš ideju, napraviš prototip, isprobaš ga, ako nije dobro mijenjaš, onda opet probaš, sve dok jedrilica ne plovi perfektno.
Partner u firmi Sailboat RC vam je Josip Marasović. Kako je došlo do vaše suradnje?
Josip je također i brat moje supruge te zajedno držimo jednak udio u tvrtki. Prije nego što smo pokrenuli posao, ja sam se profesionalno bavio jedrenjem i bio sam skiper, dok je on bio na završetku studija ekonomije. Iako imamo različite vještine, savršeno se dopunjavamo. Moja stručnost leži u tehničkom aspektu, dok se Josip ističe u projektima i marketingu.
Što ima novoga u vašoj tvrtki Sailboat RC?
Trenutno zapošljavamo devet osoba i rastemo svaku godinu kroz distribuciju preko našeg webshopa. Nedavno smo se preselili u novi prostor u Lori s ciljem ojačanja efikasnosti i kvalitete proizvodnih procesa. Uvijek smo težili izbjegavanju zaduživanja te stoga sve razvijamo interno, pri čemu se gotovo sav profit ulaže u istraživanje i razvoj. Smatramo to jedinim ispravnim pristupom jer u globalnom smislu, stajanje nije opcija. Postoji samo napredak ili nazadovanje, a stagnacija vodi nazad. U našem timu nalaze se akademski umjetnici, restauratori, bivši zlatari i slična zanimanja, dakle svi oni koji su pedantni i vješti u radu s rukama.
Na EP-u u Španjolskoj pobijedili ste jedreći s novim modelom nazvanim VISS. Kako je i zašto nastao VISS?
Ideja je začeta početkom 2022., a realizacija nakon Svjetskog prvenstva u Rogoznici. Tijekom razgovora s Antom Kovačevićem, uvidio sam potrebu za izradom novog dizajna prilagođenog laganom vjetru te sam odmah započeo s nabavom materijala za izgradnju prototipa. Iako sam bio glavni dizajner, mnogi su doprinijeli razmišljanjima o obliku trupa. Posvetili smo gotovo šest mjeseci crtanju prije nego što smo postigli zadovoljavajuće linije trupa.
Je li bio hendikep što na EP idete s tek proizvedenim novim modelom?
Dva nova prototipa VISS, jedan za Antu i jedan za mene, dovršena su tek nekoliko dana prije Europskog prvenstva, što nam je drastično ograničilo testiranje i pripremu. Međutim, s ovim potpuno novim modelom osvojio sam Europsko prvenstvo! VISS se pokazao iznimno uspješnim i očekujemo da će biti još i bolji s novim unaprjeđenjima tijekom 2024., pogotovo kada ga naučimo optimalno koristiti.
Što čini dobrog RU jedriličara?
To je sinergija tehnike, strategije i strasti prema moru i jedrenju. U svijetu RU jedrilica nalazimo širok spektar profila – od izvrsnih jedriličara s manjkom tehničkog znanja do onih tehnički potkovanih, ali s manje iskustva u jedrenju. Na regatama, osobe s tehničkom pozadinom često imaju kvalitetnije i bolje prilagođene IOM jedrilice, dok iskusni jedriličari bolje čitaju same regatne uvjete. Prednost radioupravljanog jedrenja u odnosu na ostale klase jest i mogućnost sudjelovanja u brojnim regatama u kraćem roku, što modelare čini vrlo kompetentnima pri prelasku u druge klase.
Koliko je u RU jedrenju važan trim?
Trim je također ključan; zbog velikih jedara u odnosu na masu broda, znanje o trimu stečeno na modelima iznimno je korisno i na većim jedrilicama. Eksperimentiranje s opremom na RU jedrilicama je povoljnije i brže daje rezultate, što omogućava brzo učenje i napredovanje. Primjerice, ukoliko se zapitate što se događa kada se koristi duboki flok, jednostavno kupite duboki flok i isprobate ga na vašoj IOM jedrilici. To stoji 30-ak eura, dok će vas na danas popularnom Melgesu to stajati oko 600-tinjak eura. A na klasičnom krstašu i nekoliko tisuća eura. Sve više vrhunskih jedriličara okušava se u svijetu modelarstva, a najveći priljev stiže zbog izrazite dinamičnosti, kompetitivnosti te uistinu izvrsnog osjećaja tijekom jedrenja.
Razgovarao: Lari Lulić
Snimio: Juraj Vrpcić / More magazin
Originalno objavljeno u magazinu More