Sa Živkom Matutinovićem prijateljujem od gimnazije kad smo četiri godine sjedili klupa do klupe. Trčali smo za košarkaškom loptom, curama i bili udareni morem. Puno se toga od tih davnih dana promijenilo. Košarku gledamo na televiziji, obojica imamo unuke, ali more nas i dalje drži. Kako ne bi, kad nam je odredilo život. Nismo doduše postali ribari, makar je kod njega bilo i tih faza a i meni nije bilo mrsko danima potezati panulu i bacati parangale. Obojicu su nas na nekoj životnoj prekretnici obuzela jedra. Mene toliko da se posvetim ovom Moru što ga držite u rukama, a njega su odvela svim morima svijeta.
More u krvi
Odrastao u Zaostrogu deset metara od mora. Uz oca vrhunskog ribara za njega nije bilo tajne kad su brodovi i svi mogući morski arti u pitanju. Jedino su jedra bila nekakva nepoznanica pa ih je pošao bolje upoznati u Adriatic Nautical Academy dok je još obitavala u okrilju ACI-ja. Izgleda da je nešto naučio jer već koju godinu kasnije dva puta je na ACI No 1 prejedrio Atlantik, sudjelujući na Columbus regati. Usput se od učenika prometnuo najprije u pomoćnog pa potom i pravog instruktora u školi u koju je stigao naučiti kako se kacaje i laškaje i zašto su važni moštrini. A onda je odradio i Whitbread, mitsku regatu oko svijeta na ukrajinskom brodu Hetman Sahaidachny. Doživjevši i one roaring forties u etapi od Fremantlea do Punte del Este upisavši se usput u capehornere.
Usputno kuhanje na Whitbreadu
Sljedeća tri desetljeća provest će podučavajući životu na brodu i jedrenju tko zna koliko djevojaka i mladića sa svih strana svijeta. Kažem životu na brodu jer tek ako na njemu znaš obitavati, kretati se, voljeti ga i paziti možeš postati pravi jedriličar. Naravno, moraš znati i nešto skuhati u tim uvjetima, osobito kad se uputiš u kakvu daleku pa i mediteransku đitu da ne spominjem oceane. A Živko je u tomu pravi majstor, još iz doba dok je kao klinac radio u obiteljskoj gostionici što su je vodila njegova tri starija brata. I na Whitbreadu je osim jedriličarskih zadaća brinuo o nabavi hrane za svaku etapu, a kako je za dva koplja u toj vještini nadvisivao ostale članove posade usput je i kuhao.
Večere u kokpitu
Ta ga volja nije napustila pa je i kao instruktor znao organizirati gurmanske tečajeve za vrijeme kojih se uz jedrenje učilo i vještini kuhanja u skučenim brodskim uvjetima. A kad bi iz škole otišao odraditi koju skiperažu iskombinirao bi je s ribolovom, ronjenjem, skupljanjem svakojakih morskih plodova za koje većina niti ne zna koliko su slasni ili kad je prilika odlaskom do otočkih ribarnica. Za razliku od svih onih nazovi-skipera koji svoje goste vode od skupog restorana ka skupljem, pitajući više za svoju manču nego za ono što će u tanjur dobiti, Živko svoje vodi po valama, tamo za njih roni, bere divlju blitvu i motar, kuha i servira večeru u kokpitu.
Treba li uopće pitati što je veći gušt? Ne treba ti za to nužno niti neka velika jedrilica za čarter s ogromnom kuhinjom i tri frižidera. Sasvim odgovarajući bit će njegov Elan 333, dvadeset dvogodišnjak što je iza sebe ostavio toliko milja da bi mogao oploviti svijet. Važno je da imaš dobro posuđe – dvije odgovarajuće teče, tavu, wok, začine i dobru volju.
Škola jedrenja i kuhanja
Imali smo je svi kad su se dva druga iz 4 A zajedno s mojima Mihom i Marinom srela na Murteru i odlučila provesti dan jedreći i kuhajući. Vremena za ribolov nije bilo jer momci su morali dobiti i malo poduke. A opet kad kreneš na more u 10 sati riba koju bi možda ulovio ujutro ili predvečer već se zavukla pod stijene i odmara se. Zato smo nešto kupili, a nešto dobili od prijatelja. U frižider smo spremili dvije jadranske lignje, jednu lijepu grdobinu, tri fete hame, dvadesetak u zoru ulovljenih škampa. Ja sam stavio hladiti dvije boce Birinog Grka, Živko je donio kruh, odvezali smo cimu, digli jedra, izašli iz Murterskog kanala pa okrenuvši puntu Rata zajedrili put Tetovišnjaka Malog.
Plan nam je bio baciti sidro uz lijepu plažu velikih kamenih oblutaka, kupati se, skuhati brujet i rashladiti Grkom. Pa polako poslijepodne kad sunce počne zapadati a maestral se dizati natrag doma. I usput fantazirati kako ćemo dogodine, kad on svoju jedrilicu premjesti iz Jezera u Zaostrog a ja svoju iz Šibenika u Makarsku, konačno ispuniti obećanje što ga na svakoj godišnjici mature dajemo djevojkama (sada bakama) iz razreda pa ih odvesti na izlet do kakve ubave vale sa sjeverne strane Hvara. Divje, na primjer. Tamo bismo ih mogli počastiti luparima i morskim ježevima.
Zaron
E kad se toga sjetio odmah je palo pitanje. „Momci, da li ste ikada jeli morskog ježa?” Odgovor je bio: „Da, kod dunda Marka Prižmića u Luci Šipanskoj.” Ali kad su na sljedeće – da li su probali morska jaja – uzvratili pitanjem: „A što je to?”, dobili su maske i naređenje da skoče u more pa će im već pokazati. Vaterpolist i nekadašnji plivač to su jedva dočekali. Vjerojatno im je bilo dosta naše priče kako je to nekad bilo. Učas sam ostao sam na brodum i natočio čašu Grka. Zaključio sam da je to svježe, pomalo gorkasto vino dušu dalo za pasje ljetne vrućine. Kad sam ga popio pošao sam se i ja rashladiti u more.
Pola sata kasnije evo ih natrag. Nisu haračili morskim dnom – vratili su se s dva kamenjarska ježa, jednim morskim jajem i šakom lupara i puževa. Tek toliko da vide i nauče nešto dok Živko pripremi brujet. Nazvat će ga mornarski na brzinu jer ribu smo kupili, a ribarski bi bio da smo je sami ulovili. Dodat ćemo mu lupare da dade malo mirisa od mora, a jež i jaje bit će za predjelo. Spremali smo se kad bude gotov skuhati i paštu pa smo izvadili sve drače da bude lakše jesti. Ali kad smo vidjeli koliko je ribe od pašte smo odustali.
Brujet za finale
Oko brudeta nije bilo velike nauke. Kako bilo da bilo ribu je očistio, razrezao na komade, ogulio i izrezao kapulu, ulio malo ulja, dodao petrusimul. Sve je to lijepo stavio u teču, posolio, zalio s neretvanskom domaćom pasatom (ipak smo na brodu) i malo začina koji su mu dali pikantnost i stavio lagano kuhati. Obično u njega doda papriku ili dvije pa je to i ovaj put učinio.
Dok se na štednjaku brujet kuhao, u kokpitu nam je posluženo najprije morsko jaje a nakon njega jež. Kad se jaje raspolovi malo se stisne da se iscijedi, nareže se na komadiće, po kojima se iscijedi malo limunova soka, polije uljem i dobar tek. Jaje ima pravi, puni intenzivni morski okus sa dosta joda u sebi. Uzme se komadić kruha, umoči u ulje pa uzme komadić jaja i to je to.
Sorry ježu
Ježu smo, najprije po starom običaju rekli „sorry“. Potom smo mu izvadili one narančaste gonade, stavili na tanjur i pojeli s malo kruha onako sirove. I njih smo začinili s malo limunovog soka. Okus im je blago slankast, kremast i pomalo mineralan. Podsjeća na kombinaciju kamenice i ikre, a kako je tek izvađen iz mora i ono se ćuti.
Uskoro je i brujet bio gotov, pa smo se vratili u salon i sjeli oko stola. Kako i priliči kad si na brodu, sve smo lijepo servirali. Stol smo prekrili stolnjakom i brujet izvadili na veliki pladanj (mogli smo ga zadržati i u teči). Rasporedili tanjure i pribor za jelo kao da smo na kakvoj raskošnoj jahti i glavni dio ručka i guštanje mogli su početi. A kako se o ukusima ne raspravlja tako niti ja neću opisivati kakav nam je Živkov brujet bio. Reći ću samo da smo polizali prste. Momci su se uvjerili da je važno dobro društvo. Da dadeš nešto svoje i da je na brodu špaher i dvije teče. Sve ostalo ovisi o inspiraciji i tebi.
Što se naučilo
Rekao bih da su u njegovom i mom razredu naučili lekciju da nije sve u restoranu iz Gustozog đira. Te da će i oni kad za koju godinu sami pođu u đitu usidriti uz kakav škoj, skočiti u more, izvaditi par lupara i ubaciti ih jelo što će ga na našem brodu kuhati oni sami, a ne njihova mama, da mu dade malo šuga.
Šteta jedino što nam se plan povratka malo poremetio. Vjetra je bilo, ali samo do pola kanala. Onda se ugasio pa smo morali paliti motor. Ništa za to, bit će ga drugi put.
NAPISAO Braslav Karlić
SNIMILI Miho i Marin Karlić
