Kao što su već prije Rija i galebovi kliktanjem najavljivali, hrvatska je zlatna jedriličarska generacija napokon sazrela te je na Olimpijskim igrama uzela dvije medalje – srebrnu i zlatnu. Mogućnost osvajanja prvog jedriličarskog olimpijskog priznanja bila je toliko notorna, toliko stvarna, da su ljudi od mora brujali o priznanju, opravdano se nadali, očekivali i u pravilu prognozirali baš dvije jedriličarske medalje. Toliko je to bilo realno da je i vodeći svjetski internetski sportski portal Infostrada Sports, koji se, među ostalim, bavi i utemeljenim predviđanjem sportskih rezultata, hrvatskim jedriličarima također prognozirao dvije medalje, i to dvije srebrne, Šime Fantele i Igora Marenića u klasi 470 te Ivana Kljakovića Gašpića u Finnu.
No mi u Moru odlučili smo se za zlatnu medalju Fantele i Marenića te medalju bilo kojega drugoga sjaja Tončija Stipanovića u klasi Laser. I pogodili smo. Tonči je stjecajem okolnosti donio i prvu hrvatsku jedriličarsku medalju – srebro, koja je zamalo bila i zlatna. To se uz njegove ovogodišnje rezultate, rad i formu moglo i očekivati. Naročito jer mu je u Londonu 2012. bronca doslovce pobjegla u zadnjih 100 metara plova za odličja. Londonsku olimpijsku regatu završio je na najtragičnijem četvrtom mjestu.
Tonči Stipanović je i prije nastupa u zaljevu Guanabara čvrsto izjavljivao kako u Rio nije došao na turistički izlet, već postići dobar rezultat, a to je značilo samo jedno – medalju. I, zamišljeno – učinjeno.
No i ono što su Šime Fantela i Igor Marenić pokazali u klasi 470 pred Rio i u samom Rio de Janeiru također je nezabilježeno u hrvatskom jedrenju. Osim činjenice prve zlatne medalje, taj je dvojac toliko kvalitetno, toliko staloženo, toliko sigurno i toliko mirno odjedrio cijelu olimpijsku regatu da to dosad nije viđeno kad su u pitanju hrvatski jedriličari.
