Konačno sam stigla nekamo (to bi bio Papeete – turistički ured na Tahitiju) gdje postoji kakav-takav pristup Internetu da vam pošaljem ovaj kratki izvještaj. Tako sam daleko i živim život toliko drugačiji od većine vas, odvojena, bezbrižna, nedostupna i uronjena u prirodu – teško mi je održavati kontakte. Dosad sam bila u vrlo udaljenim krajevima bez pristupa Internetu, a i dalje ću biti uglavnom offline.
Putovala sam kroz vrijeme i prostor i toliko se toga dogodilo putem da sam izgubila osjećaj za vrijeme i udaljenost. Svijet u koji sam tako duboko uronila i s kojim sam okružena je potpuno drugačiji i osjećam se kao da sam na drugoj planeti.
Sve ovozemaljske brige koje sam imala, ostavila sam iza sebe. Živim u nekom međuprostoru destiliranog intenzivnog zadovoljstva i dokolice i bez brige ili svijesti o bilo čemu drugom u životu ili na svijetu. Potpuno odcjepljenje od svega što me ovdje i sada ne okružuje. Samo vjetar i valovi drmaju mojim svijetom i mojim mirom, ponekad osvetnički.
Naša prva etapa od 2200 milja do otoka Tubuai (Austral Islands – otočje) bila je teška i puna izazova. Iskušavala je moju snagu. More je bilo uzburkano i većinu vremena vjetrovi su šibali naša lica. Bilo je hladno, jadno, tmurno i mračno danima. Plovidba prema Tahitiju, osim što je bilo malo toplije i malo svijetlije, nije bila ništa bolja. Brz i žestok prolaz, vjetar snage 7 bofora ganjao nas je neprestano.
Moje prvo, ali ne i posljednje otrežnjenje bilo je tijekom jedne olujne noćne straže. Naša se brzina strelovito povećavala od 8 pa 10 do 12 čvorova u par sekundi i kako sam odjurila u kokpit da skratim jedra već smo jurili s punih 14 čvorova. To su bili zastrašujući trenuci naročito kad se jedra nisu htjela spustiti unatoč mojim nastojanjima. Laknulo mi je kad su napokon pala. Predosjećala sam i nevolju i da se vjetar i more spremaju na nešto. Uskoro nas je šibao vjetar s punom snagom od 8 bofora. Osjećala sam se sićušnom, nebitnom, izgubljenom i prepuštenom milosti veličanstvenih valova koje je donijelo svitanje.
