Ranih sedamdesetih godina u predvečerje šetali bi Marinetom svakog dana šotobraco Veljko Barbieri i njegov nono Marcel. Ugledni makarski ljekarnik, tad već u mirovini, potpomažući se štapom i njegov strastveni unuk za kojeg nisu znao što mu je više na umu. Književnost, ronjenje i ribolov ili svaka vrsta sladostrašća – od žena do spize. Hodali bi polako, s noge na nogu, razgovarajući… Tema im nije nedostajalo. Samo o vlastitoj obitelji, Marcelovom životu, sinovima Frani i Veljku, svijetskim ljudima, moru mogli su pričati bez kraja i konca… Te njihove šetnje bijahu posljedni predsmrtni čin dubokog odnosa djeda koji je Veljku – u Makarskoj ga zvahu Veljkić kako bi ga razlikovali od strica, utemeljitelja ACI-ja – zamjenio i oca i rano otišlu majku i pružio dom. Zato je Veljko Barbieri, makar rođen u Zagrebu gdje je proveo i formativne godine bio i ostao Makaranin.
Osejava i odlazak
U obiteljskoj vili, danas je to kućica, na stijeni šumovitog poluotoka s pogledom na luku i Biokovo, provodio je ljeta, dolazio zimi a kako su godine išle i svo vrijeme što ga je imao. Znao sam ga još dok sam se kao dječak muvao po toj istoj Marineti i Osejavi, sretao ga u Zagrebu, na Hvaru ili Visu. Napiso bi nam gdjekad ponešto za More a još na početku našeg magazina – u broju 38 objavili smo i razgovor s njim. Zanimljiv, drukčiji od uobičajenih o moru u formativnim godinama. Sad kad je Veljko Barbieri, Makaranin, otišao evo ga u nastavku… Adio prijatelju!
Od žala do zviježđa – intervju objavljen prije 28 godina u Moru
Kod književnika i ponajprije našeg prijatelja Veljka Barbierija sve što piše natopljeno je morem. Kroz romane, pripovijetke, pjesme, dramska djela za radio, televiziju, film ili kazalište… naslijeđe Dalmacije, njenih povijesnih danosti, posebno onih antičkih, prožima se s fikcijom pretpostavljena života njene svakodnevice. Tražeći uporište u neprekidnom traganju po ostavštini i arhivima, u bilježenju predaje i anegdota, već gotovo trideset godina otkriva nam nevjerojatnu dinamičnost života na ovom našem dijelu Mediterana. Njegovi junaci pronađeni na margini ili skinuti s velikih stranica prošlosti — Gordian Pio (Novčić Gordiana Pia, 1975.), Gabius Apicius (Epitaf carskog gurmana, 1983.), Odisej (Odisejev erotikon, 1984.), Hektorović (1987.) ili Dioklecijan odnosno njegova Sfinga u najnovijem romanu Split — jednako su tako lica koja odjednom postaju moguća u našem okolišu, zagušenom s toliko toga nebitnog. Osim suverenog kretanja poviješću, Veljko je u neprekidnim putešestvijima po Dalmaciji postao veliki poznavalac prostora i njegovih stanovnika, a u druženju s otočanima pronikao je u većinu tajni njihove svakodnevice, posebice kuhinje, koju štuje iznad svega. Godine 1991. svega se toga odrekao i pošao na ratište, ali mi ćemo poći od početka, od prvog doživljaja mora…
— To je, kako kažu, tužna priča. Cijelo svoje najranije djetinjstvo proveo sam u idiličnoj atmosferi u okružju mora, neću reći s morem i zbog mora, ali svakako uronjen u plavetnilo, no sve će to biti naprasno prekinuto zbog obiteljskih okolnosti kada sam morao kao dječak u trećem osnovne škole nakon rastave roditelja otići u Zagreb. Tim trenutkom završila se zapravo najveća pustolovina i izvorna bajka mog života, života u toj nevjerojatnoj dalmatinskoj atmosferi, u kući na jednoj klisuri 10 metara iznad mora, u podbiokovskom gradiću koji je tada doista bio kao brušen u kamenu, u kopreni zelene šume protegnute kilometre uz obalu, gdje je more određivalo granicu naših života. Dok sam ga gledao s terase naše kuće moj opipljivi svijet završavao je s morem, do kojeg se trebalo potruditi doći. S druge strane, s prvim zaranjanjima, a u Dalmaciji sva djeca nauče rano plivati, kopno je postalo imaginarno, kao neki usidreni svijet određen beskrajnim morem, kojemu sam se do kraja predao.
Dolaskom u Zagreb ta se bajka prekinula i zbog toga se nikad nisam uspio potpuno identificirati sa Zagrebom. Za ovih 30 godina, koliko s određenim pauzama u Zagrebu živim, u meni je taj svijet mora postupno preobražen u jedan puno složeniji svemir mediteranskih izazova, legendi, najstarijih mitova, i uopće mora i Mediterana kao filozofije vječnog izrastanja i umiranja. More je postalo spiritus movens, trajna nostalgija, vječna ljubav.
Ti si tu traumu ako tako možemo reći liječio neprekidnim odlascima na more.
— To su zapravo bili vječni bijegovi u jedan doživljeni ali i odsanjani, idealni svijet. Sjećanja iz djetinjstva su uvijek idealizirana slika, a ispod te idealizirane ljušture zapravo se krije ono bitno, bilo Sredozemlja kao svijeta koji je određen upravo suprotnostima mora i kopna i gdje se od najstarijih mitova stvarnost i nestvarnost, san i java nevjerojatno prepliću, gdje su život i smrt potpuno prožeti podjednako hedonističkim i duhovnim ozračjem. Bijeg iz Zagreba za mene je bio uvijek povratak u legendu, ali u legendu koja se doživljava kao stvarnost, kao Hektorovićevo ribanje, kao Ovidijeva nostalgija, kao Marinkovićeva mlada proza. To je stalna plovidba prema moru, a kada se napokon susretneš s morem osjećaš da si na nekom golemom brodu koji te vodi u prostranstva nepoznatog.
Ti si more i Mediteran, pogotovo naše uzmorje i otoke, raščlanjivao sa svih strana, ne samo kroz povijest…
— Ovdje nisam uopće govorio o civilizacijskom aspektu Mediterana, nego o svom osobnom gledanju na Mediteran koje je stvoreno od dječje zaljubljenosti i pripadnosti jednom prostoru, kroz traumu naglog odlaska iz tog ambijenta. Sigurno, da bih se obranio od ambijenta koji mi je u početku bio stran ja sam zarana bio prisiljen sjećajući se mora stvarati neki svoj vlastiti privid mora, a stvarajući vlastiti privid mora, odrastajući sa snom o moru i bježeći stalno natrag moru morao sam se sukobiti s onim osnovnim pretpostavkama što Mediteran čine Mediteranom. Međutim, ja sam i te pretpostavke nastojao preoblikovati i nekako prenamijeniti samome sebi. Od te silne uzbuđenosti morem u pubertetskim godinama ulazio sam u dosta opasne avanture. Odlazili smo na more ne vodeći računa ni o vjetru ni o valovima, premještali parangale, ponekad krali tuđe vrše, prkosili neverama sasvim nepripremljeni. Bilo je to potpuno nemaritimno ponašanje, ali smatrali smo da na to imamo pravo jer smo morska djeca. Čak i u prvim godinama braka sa suprugom Gordanom uz našu kćerkicu Saru, izazivanje mora se znalo nastaviti. Ja sam se osjećao kao neko morsko božanstvo, a ona je bila uvjerena da sam od mora potpuno izgubio razum. Taj strah od kombinacije mora i mene nije je napustio sve do danas.
Ipak u tim zrelijim godinama, kada sam shvatio da ne moram od mora samo tražiti, niti samo moru davati, pokušao sam živjeti s morem kao nadahnućem, hedonistički, podavajući se svim prohtjevima tijela, svim prohtjevima svojih unutarnjih užitaka, ali izlažući se trajnoj opasnosti izigravanja duboke veze između mora i mene.
Polazište je, dakle, otkrijmo čitatelju, bila Makarska.
— Makarska je bila ključ sanjanja vlastitih snova, snova koje sam u djetinjstvu uspio doživjeti. Jak pečat ostavio je i Split, moj rodni grad u kojem nikad nisam živio, ali sam mu se uvijek vraćao i ta mi je potpuno tajanstvena urbana sredina otvarala ključeve drugih za mene do tada zabranjenih ložnica Mediterana i Dalmacije. A onda, kao nekakve ukotvljene lađe na obzoru koje su me gledale od najranijeg djetinjstva, ti su misteriozni otoci, taj Brač, pa kralj dalmatinskog arhipelaga Hvar i vječno tajanstveni Vis, otok koji je možda ključ Jadrana. Njima sam u pohode došao nimalo slučajno već sa silnom željom da ih upoznam, da se sam ukrcam na te goleme lađe koje kao da si uvijek postavljaju pitanje hoće li moći kroz to more otploviti, jer toliko su vezane uz arhetipski smisao pučine da bi željele postati brod.
Strast za tim jedinstvenim arhipelagom počela je na otoku Visu, gdje sam se već po prirodi mojih zanimanja bavio civilizacijom starogrčkog polisa Isse. Moram priznati da su me klasična gimnazija i moj studij također na svoj način vratili moru. Plovidba je za nas izvorno antički pojam, a antička je civilizacija temelj ove naše, pa nije slučajno što danas govorimo o plovidbi morem i nebom kao o „suvremenoj Odiseji”. Ali to je uvijek jedna te ista vječna Odiseja, koja će završiti u nedohvatljivim zvijezdama, kao što su nekad nedohvatljivi bili nepoznati kontinenti i otoci.
Dakle, jedna od prvih zvijezda bio je otok Vis, nedirnut reklo bi se od pamtivijeka. U njegovu podmorju leže tajne davnih brodoloma. Jedan od najbogatijih novijih nalaza sa stotinama amfora je odmah pred njegovom lukom u uvali Vela Svitnja, gdje sam znao i zaroniti. I samo viško tlo oslanja se o danas potopljenu luku, a uz obalu ne možete napraviti ni koraka da se ne susretnete s nekim keramičkim ostatkom, krhotinom davne mediteranske povijesti, dok unutrašnjost krije prastare gomile koje su služile kao plovidbeni orijentiri ili „sunčani svjetionici”, jer se u to doba uglavnom plovilo danju.
Prirodan put s Visa bio je otok Hvar, koji doista smatram jedinstvenim na cijelome Mediteranu. Gledajući od Sućurajskog ili kako oni kažu Sućurskog rta, koji nalikuje na provu, prema gradu Hvaru gdje rtovi Pelegrin i Pokonji dol čine golemu krmu, otok sliči na kremeni bodež ili na davno sletjeli svemirski brod koji samo čeka trenutak kada će otploviti. Što se mene tiče, otajstvene suprotnosti koje su bile otkriće na Visu postale su na Hvaru jedna svečanost. Hvar sam doživio kao otkriće samoga sebe u punom tjelesnom i duhovnom smislu. Na Hvaru sam osjetio u zrelim godinama ponovno buđenje svog tijela, koje se podavalo svemu i svačemu. Osjetio sam povratak izvornom užitku — od riba do mesa, od aromatičnog bilja do prastarih kuhinja u koje sam uranjao. Znao sam ostati na paklinskim škojima kod Dagmar Menenghelo gotovo tjednima i uživati u kuhanju i kušanju te hrane, vina i svega što mi je bilo nadohvat ruke.
U isto vrijeme na Hvaru sam se vratio i dječačkoj legendi, jer to podmorje oko Hvara još je bogatije ostacima brodoloma, tu se miješaju glazura antičke keramike i mletački topovi, podrtine iz I. svjetskog rata s nasukanim jahtama. To je cijeli mali brevijar onoga što more nosi i čime prijeti. S prijateljima sam ujedno odlazio u ribolov i doživljavao one iste avanture koje sam doživljavao u najranijem djetinjstvu. Taj povratak samome sebi nadahnuo me da se kroz roman Epitaf carskog gurmana i Odisejev erotikon, a kasnije kroz jednu filmsku metamorfozu mog romana Zatvor od oleandrovog lišća u estetiziranom i hedonističkom obliku, vratim u zavičaj mitova i legendi, koje inače dominiraju tim knjigama i zapravo proždiru stvarnost.
Nastojao sam te dvije komponente pomiriti pa sam tako tih godina i živio. Dok su se duh i tijelo zadovoljavali, more je pozivalo na razmišljanja o smislu takvog podavanja i o skladnosti ambijenta u kojemu ti sve to radiš. Sredozemni ambijent, pogotovo more i podmorje, ne ravna se po zakonima hipertrofirane žudnje ili isključivog užitka, nego je užitak plod višeg sklada, unutarnje mirnoće, za koju se može reći i da je osjećaj kozmičke titraje i otkucaje. Tada bih znao ostati na Hvaru mjesecima, pa i zimi dok bi jugo lupalo i padale kiše. Prolazio bih cijeli otok i upoznavao mu bit, koja nije tako hedonistička već više okrenuta ispitivanju svog podrijetla pa i smrti. To se najbolje očituje u velikim hvarskim uskrsnim procesijama, koje su jedinstvene na cijelom Mediteranu, gdje vjernici i nevjernici doživljavaju puno nebesko uzašašće jednog otoka koji želi dotaknuti zvijezde.
Tako sam krenuo u avanturu pisanja jedne knjige o Hvaru koju sam sada završio i zove se Hvarske kantilene. Ona se uz esejistički i pjesnički dio dotiče i nekih povijesnih, arheoloških i etnografskih odrednica otoka, ali uvijek s tom svemirskom i lutalačkom protutežom biti povijesti. Tako bih govorenje o otocima kao svom alternativnom zavičaju završio idejom kojom završava i ta knjiga, da otok uvijek želi dignuti to svoje sidro, maknuti se od svoje kotve kako bi izbjegao to prokletstvo usidrenja u moru koje ga određuje takvim kakav je.
Živio je u Starome Gradu neobičan čovjek, Krišto Tadić Jurac, koji se nakon što je oplovio sva mora vratio na Hvar negdje početkom ovog stoljeća i zatekao otok u velikoj neimaštini i gladi, bolest je uništila vinograde, a lavanda se još nije počela saditi. Opsjednut plovidbom i zvijezdama, on je zamislio kako će cijeli Hvar otpiliti od podmorja, pokrenuti silne parne strojeve smještene u špiljama ispod Velog i Malog Grablja. Krmeni će val biti tako velik da će se vodena prašina miješati sa zvijezdama. Njegov će komandni most biti na najvišem vrhu Svetom Mikuli, a prova naravno u Sućurju, i tako će otploviti i on i tovari i mačke i ptice i svi Hvarani u neki bolji život — po njemu prvo u New York, a ako tamo ne nađu boljega života onda će naći neko more gdje će se Hvar ponovo usidriti, i tako će ih on, Krišto Jurac, s tog velikog zapovjednog mosta na Svetom Mikuli odvesti u blagostanje.
Gdje si to našao?
— Takav je čovjek postojao. Pričao sam s ljudima.
Ti, znači, tu miješaš povijest s anegdotalnim.
— Na Mediteranu istodobno živi antika i suvremenost, u isto vrijeme živi strogo katoličko srednjovjekovlje s potpuno hedonističkim neznaboštvom. I to je odlika Mediterana. Baveći se vremenom i civilizacijom zadiremo u suvremene aspekte Mediterana. Uostalom, antički čovjek, pa i čovjek hvarske neolitičke kulture, nije imao drugačije nedoumice nego što ih imamo mi danas. Ako se tada i ravnao isključivo prema Mjesecu i Suncu, a danas se ravna po kompasu i kartama, radarima ili satelitima, pomorska i otočka sudbina bila mu je uvijek ista. To se može očitati već na kargo listama potonulih brodova koje su pronađene na keramičkim tablicama gdje je razvidno da se trgovačka plovidba u ono doba nije ništa razlikovala od današnje. Vlasnik broda ukrcao bi, recimo, u Anconi amfore s uljem, koje bi odnio na Hvar i u Salonu, u Saloni bi ukrcao vino u druge amfore i odveo u Grčku, gdje bi ukrcao mirisno ulje i začine pa bi otplovio u Egipat, gdje bi ukrcao pšenicu. Nigdje se nije plaćalo novcem nego se ucrtavalo na pločicu i kad bi došao u luku onda bi isplaćivao mornare, posadu itd. To je, recimo, primjer banalne prirode, no na taj način plove i suvremeni brodovi. Kad imate takav pogled na stvari onda vam nije teško dokučiti i one najdublje nedoumice čovjeka — od ritusa ukapanja, od ritualnih falusa posvećenih Afroditi, Prijapu ili Dionizu, do današnjeg podavanja darovima otočkog tijela, duha i zemlje.
Kako se u to uklapa rat koji si također dijelom tu doživio?
— Kako sam, kao i mnogi građani Hrvatske, mislio da će se raspad Jugoslavije odigrati mirnim putem, rat me zatekao u Dalmaciji, ali nisam mogao izdržati gledajući prizore uništenja i razaranja pa sam se u ljeto 91. prijavio u Zbor narodne garde i pošao na ratište, najprije na dubrovačko područje i dolinu Neretve. Kako je obitelj moje bake bila u rodbinskim vezama s posjednicima Otoka života u Malostonskom zaljevu, odlazili smo i u Mali Ston kod tete Ankice Bandur na kamenice i na mušule, dok sam u Dubrovniku imao rodbinu s djedove strane. Sada su se valovi sjećanja na doba provedeno u dubrovačkom primorju sukobili s krvavom ratnom zbiljom, jer su se prvi put idilični prizori dotakli kataklizme.
Iz zaljeva Bistrine ili s brda Vepar gledao sam noću granatiranje Malog Stona, svjetleći meci parali su nebo, a mali je grad, pojam nekakve ekologije i povijesne vrijednosti, gorio dok su granate padale i po našim položajima. Nakon oslobađanja Dubrovnika svi smo osjetili golemo olakšanje, ne samo zato što smo probili njihove crte i uspjeli doći do Dubrovnika, a kasnije u listopadu 92. godine osloboditi konavoska brda, nego i zbog toga što smo nekako imali osjećaj da je pružena nova prilika neoskvrnjenoj prirodi i moru.
Često spominješ djeda…
— Moj nono i moja nona bili su moji pravi roditelji, jer sa svojima nisam živio. Oni su se oženili vrlo mladi i silom prilika, čim sam se rodio bio sam predan u ruke djeda i bake. To je bila jedna stara patrijarhalna dalmatinska kuća gdje se u vrlo širokom emotivnom sloju sačuvao tradicionalni obiteljski sklad. Što god se događalo ili činilo odvijalo se u okviru obitelji, pa sam imao prilike prisustvovati vrlo dramatičnim, ali i vrlo nježnim scenama, što mi nije naudilo nego me spasilo da ne postanem, recimo, jedna dezintegrirana ličnost. Upravo su oni sačuvali identitet jednog dječaka. Kad sam odlazio iz Makarske nisam zapravo znao za kim mi je više žao — za morem, za Makarskom i onom divnom šumom ili za mojim nonom i mojom nonom.
Djed je bio neobičan čovjek, s jedne strane vrlo tradicionalan, a s druge strane veliki hedonist. O tim njegovim iskustvima ne bih previše govorio jer i ne znam puno. Sjećam se da mi je pričao kako je još kao dječak kada je makarska riva pola bila plaža isplovljavao s ocem Benedetom i svoje četvoro braće na more. Negdje pred rat kupio je u Dubrovniku malo veću jedrilicu, prvu koja se uopće u Makarskoj pojavila, a zvala se Maca. Ja sam u tu Macu kao dijete zaljubljeno gledao na fotografijama jer je nažalost potopljena u zadnjem engleskom bombardiranju Makarske. Da nije mislim da bih je i ja dočekao jer se to dogodilo šest godina prije mog rođenja. Uvijek mi je bila pojam neke neostvarene plovidbe. I moj otac Frane i barba Veljko su na Maci naučili jedriti i to tako da su im se jedra kidala i jarboli pucali, a onda bi nono na njih vikao i dobivali bi batine. Mene nikad nije ni taknuo, a njih je znao dobro istući, kao pravi kapetan. Tako su u mojoj memoriji ucrtani i brodovi koje je obitelj imala prije moga rođenja.
Stric se kasnije posvetio moru i kako je radio i zarađivao kupovao je sve bolje brodove, pa se za njega može zaista reći da je pravi morski vuk, dok je otac imao manje, rekreativne brodove, koji su bili vrlo lijepi, ali su, eto, nestali.
A tvoji brodovi?
— Moji su brodovi bili još manji od njegovih, ali bili su ono što je meni trebalo. Prvi brod koji sam koristio bio je drveni brod barba Stipe Milunovića, na vesla, jedno svojih 4 metra i tu sam prvi puta upoznao more. S barba Stipom sam naučio i loviti ribu. Osim toga mene je od najranijeg djetinjstva privlačilo ronjenje, možda zato što mi je otac poklonio masku i peraje, a to je u Makarskoj pedesetih godina bilo gotovo čudo. Kako sam dosta plivao i igrao vaterpolo tako sam imao velik kapacitet pluća i mogao sam duboko zaroniti. Zato sam poslije imao gumenjake, jer su me više zanimali ribolov i ronjenje, a manje plovidba, i tek pred rat kupio sam jedan jako lijepi brod, ali on je plovio samo jedno ljeto i na kraju sam ga morao prodati.
Tog ljeta imao sam u moru 20 vrša na dubini od 2 do 18 metara. Sve sam na dah vadio, a prosječni bi ulov bio oko 4–5 kila. Na more sam tada išao s pokojnim prijateljem Slavenom Galićem, koji se bavio i literaturom, a bio je veliki avanturist. Mislim da ću ubuduće svaki put kad zaronim vidjeti cinično Slavenovo lice koje nikad nije vjerovalo da ima nešto ispod mora, jer on nije ronio.
A taj svijet podmorja je nešto nevjerojatno. Kao što je more ograničavalo kopneni svijet kojim sam se kao dječak kretao, tako je nakon prvog zaranjanja kopno postalo nešto potpuno nepotrebno. Bilo je to najveće otkriće, bajka u bajci, a prva zaranjanja nisu ništa manje misteriozna od onih kasnijih, možemo reći i poluprofesionalnih, jer sam svojedobno mogao ići do preko 20 metara. Stvorenja na tih 20 tisuća milimetara pod morem, ako ćemo parafrazirati Julesa Vernea, ne razlikuju se puno od prvih milimetara ispod površine. Počinje s algama, malim glamcima, babicama, račićima, već na metar zna vam se u ljetno svitanje zaletjeti komarča, a na dobrim bracima pojavljuju se već i velike ribe… Istina, na preko deset metara svjetlo je drugačije i obično je to već daleko od obale, ali svijet iznenađenja počinje odmah ispod površine i to je razlog zašto su brodovi koje sam imao služili ili ludovanju ili ronjenju.
Nisi nikad ronio s bocama?
— Imam puno prijatelja koji s bocama idu pod more, kao što je moj veliki prijatelj Jerko Domančić-Kramer, ali to je velika nauka, a pošto ja nisam egzaktan čovjek, bolje mi je da se toga klonim. Čak sam probao i ronio sam do 10–15 metara, ali na veće dubine se nisam usudio, jer je mogućnost da dugo ostaneš neodoljiva, pa treba stalno gledati na sat, razmišljati o kompresiji i dekompresiji, i zato sam odlučio na to gledati kao na jednu prekrasnu profesiju koja nije za mene.
Hoćemo li preskočiti Brač?
— A, to se ne može. Na Braču je živio prastric, brat moje none, koji je bio možda najveći pasionat mora. Završio je brodsko strojarstvo i radio je čitav život u brodogradilištu. Kako je bio iz bogate plemićke obitelji mogao si je prije Drugog svjetskog rata priuštiti sve što je htio. Nakon rata počeo je raditi u brodogradilištu, projektirao je velike motore koji su se izvozili od Švedske do Engleske, ali da bude više s morem prekinuo je radni odnos, otišao rano u penziju i kupio na samom jugoistočnom dijelu Brača kod svjetionika Ražanj veliki komad zemlje, izgradio kuću i živio doslovce od mora i zbog mora.
Kad sam odlazio k njemu, svako se jutro oko četiri i pol bacala vrša, spuštali su se parangali i mreže, i što se toga dana uhvatilo to se jelo. Kupovalo se samo brašno, maslinovo ulje je bilo tamo, a za vino se mijenjao s jednim seljakom Celestinom, koji me podsjeća na Hektorovićeva pastira. Bio je gromada od čovjeka, urlao je kao onaj Hektorovićev i smrdio je po prču jer je vodio koze. Stavio bi kozu na pleća i onda bi iz vimena u bukaru gdje je bilo vino sipao tu biklu i tako je pio. A vino mu je bilo crno, prekrasno, i to je on mijenjao za ribu. Dolazio je doista kao čovjek od kopna čovjeku od mora.
Preko tog svog strica Veljka upoznao sam strogost mora, jer kad se od mora i za more živi moraju se poštivati svi Neptunovi zakoni. Kod njega nije bilo ludovanja, nije bilo pretjeranog zaranjanja, krivog postavljanja parangala, prljavih mreža, nije bilo izlaska po nesigurnom vremenu, a ako se već izlazilo onda se moralo sve osigurati: brod je morao biti tri puta vezan, pomoćni brod se znalo kako i gdje stoji, za svaku stvar se znalo gdje je, sve je bilo lege artis.
On je taj svoj brod, koji je bio prekrasan, sam projektirao i sam nadgledao posao kalafata, čak mu je i pomagao. Njime je sa suprugom Milkom, pošto nisu imali djece, s Ražnja odlazio na velika krstarenja. Gledajući ga, govorio bi mi kako je brod najveći izum ljudskoga uma, simbol putovanja i susreta s nepoznatim. Ta njegova ideja o “najvećem izumu” i astralna ideja onoga jadnoga Krište Jurca iz Staroga Grada su isto. I jedan i drugi su kroz more dotakli zviježđa.
Otoci uvijek žude za slobodom, za tim da se odvežu i otplove sa svim svojim tovarima i mačkama i pticama u neki bolji život.
Tako je otišao Velkić
Razgovarali Braslav Karlić i Radovan Marčić
Snimio Marin Srzić
