Ima nešto u toj insularnosti toliko različito od kopna što stanovnike otoka obilježi za čitav život. Zajednica okružena morem pulsira drukčije, okrenuta je sebi, prostoru na kojem obitava i svemu što ga određuje. Od govora od kojeg ne razumiješ niti riječ do gradova i villa rustica koje su utemeljili tamo neki antički migranti i osvajači. Hvar, Korčula ili Vis, sve su to varijacije sličnih povijesnih obrazaca. A što je otok dalje put pučine usidren, rekao bih da mu je taj biljeg još snažniji. Svjedoče to Višani možda ponajbolje. A kako i ne bi kad su odrasli u prostoru čija se ambijentalnost oblikuje još od doba kad Heleni na njemu osnovaše grad čiji se kontinuitet nastavlja kroz rimsko doba, srednjovjekovni dolazak Hrvata na otok da bi suvremeni oblik počeo zadobivati u doba renesanse. Kada se u Visu grade palače hvarskih plemića, a u Komiži crkva Gospe Gusarice i Komuna podno koje stoljeće starijeg benediktinskog Mustera… Otok koji je oduvijek u središtu borbi za dominaciju Jadranom, za čije vino još Agatarhid iz Aleksandrije dva stoljeća prije Krista reče da je najbolje, te ribarske epopeje duboko obilježavaju njihov identitet. A on te jednostavno prožme čitavog onog časa kad s broda ili barke kročiš na jednu od viških riva.
Hoće li otok izgubiti dušu
Osnažila ga je čak i emigracija, bez razlike bila joj razlog peronospora ili pretvaranje otoka u vojnu utvrdu. Činilo se da ga ništa ne može ugroziti sve dok nije iskoračio iz izolacije svake vrste, ušao u modu, postao turističkom pričom, mjestom na kojem vrijedi imati vilu, kupiti kuću, investirati, doći živjeti neko vrijeme, zaraditi. Vis se opet našao u središtu, ovoga puta globalizacijskom i digitalnom. Londonski nekretninski investitori i lordovi kupuju palače i kuće, Južnoafrikanac gradi hotel, Talijan modernističko utočište, doseljavaju se digitalni nomadi i mladi ljudi privučeni ljepotom otoka i idejom bijega iz velikih gradova, planetarne zvijezde snimaju filmove, grade se apartmani i vile, u sezoni ga preplave turisti. Nekad praznim plažama i uvalama ne možeš više niti prići koliko je svijeta i brodova.
Hoće li otok izgubiti dušu i identitet? Hoće li nestati viški jazìk, teatar i glazba, Bugava, ribari i vinari, pjesnici i pisci, spiza, život po mjeri vremena i stajuna? Hoće li se itko sjećati naših starih u doba kad se sve vrti oko para, brze zarade, Instagrama i TikToka, razmišljam dok Zadar uplovljava u luku Sv. Jurja. Možda će mi ljudi radi kojih smo došli dati odgovor.
Usred Dračeva polja, uzdignut ponad vinograda, posjed je koji zovu Kula. Nekoliko kamenih kućica, prizemnih ili na kat s trokatnom stambenom kulom u centru viški su dom Eve i Andrzeja Kondrata već nekoliko godina. Zapuštenog, ruševnog i u makiju zaraslog kupio ga je devedesetih godina, obnovio i zasadio mali vinograd Miro Radan. Andrzej, strojarski inženjer i uspješan poduzetnik iz Bielsko-Biale u južnoj Poljskoj spremao se u mirovinu i, zaljubljen u Vis, tražio je kuću u kojoj bi provodio što je moguće više vremena. Nisu ga zanimale one uz more, u Visu ili Komiži, tamo mu je bilo prevruće, želio se skrasiti negdje među Pojôrima. Saznao je da je Kula na prodaju i uskoro su mu Marinje Zemlje 4 postale viška adresa. Vinograd i mali podrum te maslinik uz njega nastavit će obrađivati. Nije mu padalo na pamet postati vinar. Ono što proizvede bit će za njega i prijatelje. Ne samo one koji će mu dolaziti u posjet iz Poljske nego i one koje je upoznao na Visu. Jer on je druželjubiv lik i sve ga zanima, i viška povijest i ljudi, obilazi svaki kantun otoka, uči hrvatski, hoće govoriti u dijalektu, želi pripadati otoku i za njega nešto učiniti. Ta će mu želja posve promijeniti život.
Kako je Andrzej postao vinar
O vinogradu koji je pripadao posjedu brinuo je Rajko Radišić, i sam vinogradar. S njim je navraćala i supruga Monika, enologinja iz poznate vinarske obitelji Roki, jedina viška vinarka, zaposlena u Vislanderu. Zaljubljena u Bugavu (Vugavu) za koju je uvjerena da ima ogroman potencijal, navraća u Andrzejev vinograd i podrum, podijeli kakav savjet, ali sve se to manje-više svodi na druženje dviju obitelji. Zajedno obilaze vinare, a za jedne degustacije Andrzej otvara nebrendiranu bocu Bugave koju mu je poklonio vinogradar iz Zoborja, malog polja ponad južne obale otoka.
„Uništio je čitav party“, priča Monika. „Bila je to bez konkurencije najbolja Bugava koja se može zamisliti i svi mi drugi sa svojim vinima ostali smo u sjeni. Poklopilo se da je vinograd bio na prodaju, kupili smo ga, nastavili proizvoditi i tako je krenula čitava naša zajednička priča. Udružili smo snage, njihove i naše vinograde. Zanimala ga je zemlja, htio je oplemeniti našu priču o vinu. Tu smo kliknuli pa sam se i ja posve posvetila zajedničkom poslu.“
Bugava može biti čudo
Utemeljuju vinariju Monissa. U Zoborju, u kućici uz vinograd otvaraju kušaonicu, ponad nje u drugoj zgradi je privremeni vinski podrum, novi će se sagraditi na posjedu u Dračevom polju gdje se uz postojeći vinograd priprema teren površine gotovo tri hektara za novi. „Hodajući Visom“, objašnjava Andrzej, „nisam se mogao načuditi koliko ima gomila u vinogradima. Zajedno su sigurno duže od Kineskog zida. Bile su potrebne tisuće godina da se one sagrade, a stotine sati da bi se oslobodila zemlja za sadnju jedne jedine loze. Strašno je da to danas prekriva šuma. I zato krčimo šumu i vraćamo ovu zlatnu stranu Dračeva polja vinogradima. A ono je jedino zaštićeno područje za Bugavu na Visu. Počeli smo prije više od godinu dana, pred nama je još puno posla. Sadnja će uslijediti otprilike za dvije godine. Do prve berbe i vina proći će još koja godina.“
Dok sjedimo na trijemu pred Kulom i čekamo da nam Senko pripravi objed, polako počinjem razumijevati da Moniku i Rajka, Evu i Andrzeja, ali i Senka i Melitu veže nešto više od prijateljstva i želje za druženjem. Imaju oni misiju koja se zove brendiranje Bugave. Nisu prvi u tome, davno su tim putem zakoračili Lipanović i drugi viški vinari. Ali udružene snage iskusnog i uspješnog poljskog poduzetnika, enologinje koja je opsesivno voli i istražuje te pjesnika koji bi je pretočio u stih mogle bi otok i Bugavu simbiotski povezati i u tomu biti presudni. Onako kako se vežu padine Dingača i Postupa s Plavcem malim, Lumbarda s Grkom ili Bucavac s Babićem.
Udružene snage iskusnog i uspješnog poljskog poduzetnika, enologinje koja je opsesivno voli i istražuje te pjesnika koji bi je pretočio u stih mogle bi otok i bugavu simbiotski povezati
„Mogućnosti Bugave su ogromne i možemo napraviti vino koje je pravo čudo, ali moramo mu dati svu našu energiju, znanje i vrijeme“, uvjerena je Monika. „Vidjeli smo već da Bugava ima potencijal odležavanja, punoću, mineralnost i toplinu. Ona je vrhunsko vino i da bi takvim postalo sve mora biti na najvišoj razini. Vinogradi moraju biti zdravi i održavani, grožđe vrhunsko, podrum i procesi u njemu također pa sve zaokružiti iskustvom, znanjem i strašću.“
Prvi, važan korak je napravljen. Na prošloj Sabatini Monissina Bugava iz Zoborja proglašena je najboljim mladim vinom. I to je prva nagrada uopće koju je to vino ikada dobilo. A sada to svijet treba saznati i doći kušati. Već ovoga ljeta. Pa neka i mi u tomu štogod pomognemo. Dok se to dogodi, Andrzej će listati Lîbar vĩśkiga jazìka Andra Rokija Fortunata, svaki dan naučiti pokoju besidu i nezadovoljan što je knjiga odavno rasprodana nestrpljivo čekati da na ljeto iz Kanade dođe njen izdavač Tomislav Roki kako bi s njim razgovarao o mogućem drugom izdanju. Sada kad poznam obojicu uvjeren sam da će se dogovoriti. Kao dva prava Višana.
Rat i mir u spokoju Visa
A nekoliko primjeraka budućeg izdanja Libra moglo bi završiti u biblioteci Europskog centra za studije rata i mira i poslužiti studentima koji proučavaju seminar islandologije. Zaključio sam to nakon što smo proveli jutro s Petrom Taylor koja sa suprugom Johnom i dvije kćeri živi u Milni odakle zajedno vode akademski program za studente američkih fakulteta koji se odvija u Zagrebu i na Visu. James Taylor je iz Kalifornije i vjerojatno je prvi Amerikanac koji je od tamo došao živjeti na Vis i krenuo obrnutim putem od rijeke otočana koja se prije punog stoljeća iseljavala na američke obale Pacifika. I dok su Komižani i Višani donosili iskustvo i umijeće ribolova i vinarstva, Petra i James transferiraju na otok djelić američkog obrazovnog sustava.
Petra, rođena u Slunju, nakon izbjegličkih ratnih godina, odlazi studirati u Boston i doktorira komparativnu književnost na Harvardu. Tamo upoznaje Jamesa koji u Bostonu doktorira filozofiju, vjenčaju se i započinju akademsku karijeru na Gordon Collegeu. Tipično američki, umjesto da na jednom fakultetu provedu čitav akademski vijek, sanjali su o tomu kako bi bilo lijepo živjeti u Hrvatskoj radeći američki posao. Namjeravali su razviti multidisciplinarni program koji bi se bavio konfliktima i mogućnostima njihovog prevladavanja i pomirenja na svim razinama. Pohađali bi ga studenti različitih američkih fakulteta i bio bi im priznat kao redoviti dio sustava akademskog obrazovanja. Uspijevaju u tomu, podržava ih ispočetka samo Gordon College, kasnije se priključuju Loyola Marymount University, Boston College, Harvard University i drugi čiji profesori sudjeluju zajedno s Taylorima i ponekim hrvatskim profesorom u nastavi. Za organizaciju programa koji je uvijek i case study teško bi se prije desetak godina mogao naći primjereniji prostor od Hrvatske. Zato je sjedište njihovog Europskog centra za studije rata i mira u Zagrebu u zgradi u Bosanskoj ulici. Program se organizira u nekoliko različitih proljetnih, ljetnih i jesenskih semestara, obično se radi u dvije ili tri studijske grupe u kojima je najviše dvadesetak studenata, puno polažu na interakciju s lokalnom zajednicom, putuju… Sve to započinje 2013. godine, a u ljetno doba najviše vremena studenti provode u Dubrovniku. Kako se vrlo brzo pokazuje da je tada okupiran turistima, odlučuju potražiti neko novo mjesto gdje bi mogli organizirati dio programa.
„Tražili smo mjesto u kojem ljudi žive, koje ima svoju kulturu, a nije podređeno samo turizmu. I čim smo došli na otok znali smo da smo ga našli“, vraća se u razgovoru Petra osam godina unatrag pa nastavlja: „Ispočetka smo radili i živjeli par mjeseci u različitim apartmanima u Visu i Komiži, a onda smo shvatili da moramo imati kuću u kojoj ćemo boraviti. I našli smo je u Milni tik uz more 2018. godine. Služila je za boravak dok smo na Visu, na terasi su se odvijale rasprave, ali obiteljska baza je i dalje bila u Zagrebu. A onda je stigla korona, imali smo studente koji se nisu željeli vratiti u Ameriku, ostali su tu nekoliko mjeseci, živjeli su slobodno, kretali se, zajedno s nama i našom djecom. Kad smo se vratili u Zagreb, shvatili smo da djeci na Visu možemo pružiti mnogo više pa smo se odlučili preseliti za stalno. Tu su prihvaćena, druže se, slobodna su. I mi smo od prvog poziva na dječje rođendane stekli nove prijatelje… Trebalo je još samo vidjeti koliko na Visu možemo raditi i da li ga možemo pretvoriti u sekundarno sjedište našeg Centra. Od početka nam je bilo jasno da je otok idealan i da to kako su se ljudi na njemu nosili sa životom na povijesnoj vjetrometini pruža mnogo materijala za naš rad i može biti poučno za naše studente.“
Sve je to bilo nemoguće bez primjerenog prostora. Našli su ga uz pomoć gradske vlasti u palači Vukašinović – Dojmi, krasnoj baroknoj zgradi na Luci.
Zapušteno prizemlje koje je napustio servis za popravak klima-uređaja obnovljeno je i restaurirano uz pomoć američkih sponzora i sada služi za održavanje akademskih radionica. Studenti i profesori na Visu odrađuju dio svojih programa, uglavnom krajem proljeća, ljeti i u ranu jesen. Uz klasične seminarske programe upoznaju otok, rade u zajednici, volontiraju, ali i uživaju u otoku. Kao i druge, i njih Vis opčini ljepotom pa mu se i nakon što završe studije vraćaju kao turisti, često dovodeći i roditelje.
A život Petre i Jamesa, novih Višana, teško bi se mogao usporediti s bilo čijim na otoku. Žive u Milni, rade u Visu i Zagrebu, odlaze predavati na američke fakultete svake godine mjesec dana. Kreirali su zanimljiv model u kojem su svoji, ali kad su kod njih studenti onda imaju status profesora na američkim fakultetima. Pravi Taylor made sustav, Made in Vis.
Ništa bez glazbe
Teško je zamisliti pravi dalmatinski grad bez glazbe, a još teže glazbu bez kapelnika. E baš to se dogodilo Visu u kojem gradska glazba postoji već 176 godina i jedan je od najstarijih orkestara na Jadranu. Kad je zaprijetila opasnost da nestane, prije četiri godine na nagovor kolege glazbenika Matea Narančića, rođenog Višanina, glazbu je preuzeo Dominik Šabić, Bjelovarčanin, diplomirani udaraljkaš. Na Vis je stigao zajedno sa suprugom, muzikologinjom Ninom Vojtjeh Šabić neposredno nakon što su oboje diplomirali na Muzičkoj akademiji.
Vođenje Gradske glazbe mu je pričinjavalo veliki izazov. „Nisam puhač po profesiji, ali sam cijeli život po raznim orkestrima, gradskim glazbama, limenim orkestrima. Zato sam se odlučio s time uhvatiti u koštac i raditi na sebi. Zaredala su se natjecanja, s vremenom su došle i nagrade. Višani su izuzetno muzikalni i imaju taj glazbarski duh u sebi. Zatekli smo orkestar u poprilično lošem stanju, stagniralo se osim što je Mateo malo radio s njima preko ljeta. Ispočetka smo na probama imali svega troje ili četvero ljudi. Danas ih bude dvadeset do trideset ljudi. Vratili su se i stari glazbari poput barba Tripa Linčira koji nije puhnuo u instrument 30 godina. Shvatili smo da tim ljudima glazba nije samo doći na probu orkestra, objasnili su nam da se nekada išlo u polje raditi, popodne su ljudi šetali u odijelima po rivi ili išli u knjižnicu. Nismo bez razloga u repertoar gradske glazbe uveli obrade klasične glazbe.“
Bez kapelnika zvuk viške gradske glazbe skoro je utihnuo. Dok nije stigao dominik
„Fascinirao nas je taj građanski duh“, dodaje Nina, „njihova je glazbena kultura, premda amaterska izuzetno visoka. Tu djeluje Matica hrvatska, već godinama izlazi Hrvatska zora. Bila je ideja da vodim zbor, nisam polagala na nju puno nade, ali zbor je zaživio, broji 35 ljudi koji zaista žele pjevati, redovno dolaze na probe i stvarno su za to zagrizli. Očito, bila im je potrebna neka energija izvana jer su se vrtjeli u krug u otočkim pričama, tko bi preuzeo vodstvo.“
Takva sredina motivira. Nina radi u srednjoj školi i glazbenoj školi, a pored zbora vodi glazbenu radionicu u vrtiću. I Domagoj predaje u glazbenoj školi, uči djecu svirati puhačke instrumente u glazbi, rade tečajeve sviranja za odrasle koji nikad nisu svirali i k tomu svira u jazz bandu. „Sve pokrivamo, i svi su ljudi uz nas. Rad u kulturi doveo nas je u središte ove zajednice i zbog toga se osjećamo privilegirani. Ovdje smo kao kod kuće, kao da nigdje drugdje nismo ni bili“, zaključuje.
Ostaviti trag
Nema škojara, pa ni Višana, koji je napravio ozbiljnu znanstvenu, medicinsku ili menadžersku karijeru, a da se barem u mašti nije htio u poznijim godinama vratiti na otok pa mu uzvratiti barem dio onoga što je otok njemu dao. Mahom to završi obnovom par trsova u vinogradu, uređenom kućom i odlaskom barkom na more. Dinko Radić posve je oprečan slučaj. Rođeni Višanin, nikad, osim odlaska u srednju školu u Split i na studij arheologije i povijesti u Zagreb, nije želio poći s otoka. Ali posla za njega nije bilo, pa mu nakon volontiranja u Muzeju stare Isse, nije ostalo ništa drugo nego preseliti se u Velu Luku, odakle mu je žena. Bavio se tamo pretpoviješću, istraživao Velu Spilu, organizirao izložbe, muzeje, potvrdio se kao vrstan arheolog i muzealac. Ali onaj crv povratka kopkao ga je i kopkao… Možeš li se uopće vratiti, a živiš na otoku dvadeset i pet milja udaljenom do kojeg moraš preko Splita? Možeš tako da nešto stvoriš!
Pa se Dinko posvetio, uz pomoć grada, onome što najbolje zna. Uspostavi modernog Zavičajnog muzeja Grada Visa. Koji nastaje u utvrdi Batarija unutar zone namijenjene isključivo obrazovanju i kulturi spajanjem Arheološke zbirke Issa i zbirke posvećene Drugom svjetskom ratu.
Nadopunjene cjelinama geografije otoka, njegovim geostrateškim odrednicama, umjetnošću i obrtom, gospodarstvom, podmorjem, samom utvrdom u kojoj se nalazi i mnogim drugima, ali i interaktivnim i taktilnim izlošcima poput agruma u opkopu utvrde, pomoći će očuvati identitet fragilne otočne zajednice, njenih običaja, jezike i svaku vrstu ugrožene baštine.
Naši doseljenici na otok u tom budućem muzeju neće samo razgledati i upoznavati, oni će mu štogod i dodati.
