Vrata su odškrinuta kad je lanjskog ljeta Iskra brodogradilištu produžena koncesija za dvadeset godina. Tada su zapravo konačno prekinute rasprave o tome mogu li se, po starom ili novom Zakonu o pomorskom dobru, koncesije produžavati na zahtjev, na temelju bivših ili budućih ulaganja. Bez raspisivanja javnih natječaja u kojima se domaće tvrtke s relativno skromnim prihodima izlažu konkurenciji moćnih investicijskih fondova koji ih svojim ponudama mogu pojesti za doručak. I koji su odavno bacili oko na najvrjednije dijelove naše obale.
Bilo je jasno da je samo pitanje vremena kad će se ta praksa prenijeti i na druge važne subjekte koji djeluju na području pomorskog dobra. Marine, ali i druga brodogradilišta. Jer većini hrvatskih marina koncesije istječu za nekoliko godina i uglavnom su godinama u različitim fazama postupka po zahtjevima za njihovo produženje.
Otvoren put za druge marine
Produžavanjem koncesija za 21 ACI marinu praktično je otvoren put, ali i stvorena obveza da se to isto učini i za sve druge koje te uvjete zadovoljavaju. A mnoge naše marine kontinuirano su ulagale i ulažu znatno više u održavanje svoje infrastrukture nego što je to radila najveća nautička tvrtka u pretežnom državnom vlasništvu. Ako je uopće najveća kad se usporedi s Capaxom, naprimjer, koji je po prihodima kroz svoje dvije tvrtke daleko nadmašuje. Obavljajući remont jahti bez ikakvog prihoda od vezivanja brodova.
Marina Punat, naprimjer, vjerojatno je jedna od onih koje stalno ulažu ogromna sredstva u unapređivanje svoje ponude. Prije tri godine, samo osam godina prije nego što će im isteći aktualna koncesija, uložili su skoro pet milijuna eura u gradnju novog restorana na pomorskom dobru. Koji mogu izgubiti ne produži li im se koncesija na zahtjev. Spomenimo tek, primjera radi, Marinu Kaštela, koja je svoju ponudu obogatila izgradnjom jedriličarskog centra, restorana i dva gata za megajahte, sve na pomorskom dobru. A niti jedan od tih objekata nije bio predviđen temeljnim ugovorom o koncesiji. Sagrađeni su jer to suvremena nautika i nautičari zahtijevaju. Jer se jednostavno ugovorom o koncesiji na trideset godina ne može predvidjeti što će se već za deset, a kamoli dvadeset godina događati.
Druga strana medalje
Tako se ponašaju i mnogi drugi. Naravno, koncesija na zahtjev ima i drugu stranu medalje. Izostanak konkurenata može uspavati, pogodovati dogovaranjima iza zatvorenih vrata, političkim pogodovanjima. I zato proces mora biti transparentan, nastaviti se prema svima onima koji su ulagali više od ACI-ja i, u krajnjoj liniji, postizali bolje rezultate.
Istodobno, produženje koncesija ACI-ju, koje je objektivno započelo u davno doba prošle uprave, nije samo prilika već i obveza da se ova nautička tvrtka vrati na razinu ugleda koju je nekoć uživala. Nova uprava ACI-ja dobila je šansu. Za sve nas bilo bi jako dobro da je iskoristi.
