Posljednji je dan u 2021. godini. Nalazimo se unutar Nacionalnog parka Paklenica, u sportsko-penjačkom sektoru zvanom Crljenica i divimo se pogledu. Ispod nas je more od oblaka, a iznad nas plavo nebo. Za ovakve prizore obično se treba penjati na puno veće visine, no kako je prethodnih dana palo dosta kiše, a danas sunce grije punom snagom, iznad tla se stvara gusta magla koja iz naše perspektive izgleda poput oblaka. Dojam je nestvaran, kao da stojiš na krilu aviona.
Nacionalni park Paklenica najpopularnije je mjesto za penjanje u Hrvatskoj. Kad nekom stranom penjaču kažem da sam iz Hrvatske, obavezno nakon toga slijedi „Bjutiful Paklenika“. Vole penjači Paklenicu, smjerovi su dobro opremljeni i sigurni, kvaliteta stijene odlična. U pozadini je Velebit i fantastične planinarske ture, koje mogu biti u rasponu od nekoliko sati do nekoliko dana i koje nikada ne razočaraju ljepotom i raznolikošću prizora.
A tu je i more, vječita inspiracija za razne aktivnosti i meditacije. Apartmana, kampova, restorana i dućana ima za svačiji ukus. Ukoliko se zaželite i grada, za tili čas ste u drevnom Zadru prepunom povijesnih i kulturnih znamenitosti. Idealno za aktivni godišnji odmor, čak i ako ste penjač s malom djecom. Penjati se može cijele godine, ali najbolji uvjeti su u proljeće i jesen. Ljeti se hvataju stijene u hladu, a zimi na suncu. Zato smo mi danas u Crljenici, stijeni okrenutoj na jug i zaklonjenoj od vjetra, pa se na sunčan dan i usred zime može penjati u kratkim rukavima.
Okupilo se raznoliko društvo. Po godinama i duljini poznanstva najbliži mi je Damir, geolog zaposlen u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju. S Damirom sam 1992. godine prvi put ušla u NP Paklenica i popela smjer u najpoznatijoj stijeni, 350 metara visokom, Anića kuku. Koliko me se sve skupa dojmilo, govori činjenica da sam od tada do danas, dakle u 30 godina, minimalno dvije godine života posvetila penjanju u Paklenici.
S nama je Adrian, Damirov šesnaestogodišnji sin, srednjoškolac, učenik popularnog MIOC-a, koji se bez obzira na godine ravnopravno uklopio u ekipu i penje bolje od svih prisutnih.
Pridružila nam se i Inga s kojom sam počela penjati kada je bila studentica od 19 godina, a već 12 godina zaredom pobjeđujemo u ženskoj konkurenciji na Big Wall Speed Climbing natjecanju koje se tijekom prvomajskih praznika održava u parku. Inga je danas doktorica molekularne biologije, živi u Berlinu i udana je za Iranca, no kad god uhvati vremena doleti u Hrvatsku pa provedemo nekoliko penjačkih dana zajedno.
A u ekipi je i Luka, Ingin vršnjak, po struci optometrist, s kojim Damira i mene povezuje članstvo u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja.
Tijekom sezone u parku svakodnevno dežura tim gorskih spašavatelja zbog čestih poziva ozlijeđenih ili izgubljenih penjača i planinara. Puno je već života spašeno brzom reakcijom spašavatelja, no nažalost bude i nesreća kad nema pomoći. HGSS provodi i preventivne akcije, pa se tako ove godine organiziralo čišćenje nestabilnog kamenja u stijeni Anića kuka koje su zabilježile kamere National Geographica i objavile ga u serijalu Europe from above – Croatia.
Nakon cjelodnevnog penjanja u Crljenici uživamo uz novogodišnju večeru vino, pjesmu i gitaru. Umorni jedva uspijevamo dočekati ponoć pa nakon obaveznog šampanjca odlazimo na spavanje.
DOŽIVI I ZAVOLI VELEBIT
Na Novu godinu u nizini je i dalje magla, no poučene jučerašnjim iskustvom Inga i ja odlazimo u 200-metarsku stijenu Debelog kuka koja je iznad magle i veći dio dana na suncu.
Na ulazu u park pozdravljamo rendžere parka koji nas, redovite posjetitelje i spašavatelje, sve dobro poznaju i uvijek srdačno pozdrave i požele nam ugodan boravak. Često uskoče i u akcije spašavanja, kad treba pomoći kod nošenja unesrećenog.
Rado se sjetim događaja kada smo na zamolbu rendžera Duje spasili malog kozlića koji je zapeo usred stijene i pet dana tužno blejao izluđujući sva živa bića u okolici.
U parku često potiču posjetitelje na zajednička druženja. Oko toga je najviše angažirana voditeljica službe za promidžbene aktivnosti, simpatična Dragica Jović, glavna za organizaciju penjačkih i drugih natjecanja, filmskih večeri, koncerta, izložba, raznih edukativnih radionica i ostalih zanimljivih događanja kojih u parku tijekom godine ima stvarno puno pa predlažem da se informirate na www.np-paklenica.hr ukoliko planirate posjet.
Unutar samog parka je i sustav podzemnih tunela preuređenih u interpretacijsko-informativni centar “Doživi i zavoli Velebit”, pun informacija o flori i fauni parka, penjačima, gorskoj službi spašavanja… Meni najzanimljiviji dio centra je onaj o Dragutinu Brahmu koji je 27. lipnja 1938. godine pri pokušaju prvog uspona po stijeni Anića kuka pao i time je zabilježen kao prva smrtno stradala osoba u povijesti hrvatskog alpinizma. Iako je imao samo 37 godina, Brahm je bio svestrana osoba, glazbenik, nakladnik, skladatelj, tekstopisac, slikar, alpinist, skijaš, stolni tenisač i — pjesnik, autor popularne skladbe Moj Zagreb, tak imam te rad!, jedne od najljepših pjesama posvećenih glavnom gradu. Puno je tu još uzbudljivih zanimljivosti vezanih uz Brahma i ostale alpiniste koji čine povijest penjanja i spašavanja u Paklenici pa si uzmite vremena za razgledavanje tog podzemnog grada.
MARASOVIĆI
Inga i ja odlazimo u smjer Big Wall Speed Climbing u kojem na istoimenom natjecanju snage odmjeravaju muški timovi. Brzinski rekord ovog smjera koji drže Varaždinci, braća Levatić, obojica matematičari, nevjerojatnih je 15 minuta. Iza toga stoje mjeseci treninga po baš tom smjeru i posebna natjecateljska nabrijanost. Mi se nismo žurile, već uživale u suncu, pogledu i prijateljstvu. Na vrhu, na obostranu radost, susrećemo Roka i Donata, mlade penjače iz Zadra koji su penjali smjer pod imenom Senza Pieta.
Nakon penjačkog dana običaj je svratiti na pivu kod Dinka. Dinko je Marasović kao i većina populacije u Starigradu. Desi se da poneki strani penjač, koji radi remote poslove i živi u kombiju, oduševljen ljepotom Paklenice, zanimljivom sredinom i činjenicom da je lako pronaći partnera za penjanje, ostane i po nekoliko mjeseci lociran u Starigradu. Tada i njega u šali zovemo Marasović.
Tijekom sezone Dinkov istoimeni restoran uvijek je pun penjača, hrana je odlična, pa ne čudi da se često ne može pronaći slobodno mjesto. Izvan sezone kuhinja ne radi pa je legenda Dinko spremniji za ćakulu iz koje saznajemo mnoge zanimljivosti iz Starigrada.
Marin, Dinkov sin, koji tijekom sezone nabija kondiciju na terasi restorana primajući i raznoseći narudžbe, odličan je penjač i svaki slobodan trenutak provodi na stijeni.
PROMJENA LOKACIJE
Nadiru ljepotice iz Piramatovaca
Pakovo Selo, Tromilja, Raslina
Svjetlosni efekti Lozovca
Mažoretke iz Ripišta
Otmica Skradinjanki
Pleše se posljednji tango
Očajnički plesni par iz Kistanja
Čista Mala, Danilo, Perković, Smrdelj…
Arsen Dedić, Posljednji tango u Đeverskama
Donedavno su mi ova mjesta bila poznata samo iz spomenute Arsenove pjesme, no zadnjih par godina njihova su imena oživjela u rječniku penjača, raznih nacionalnosti, koji traže smještaj u okolici penjališta Čikola.
Kanjon rijeke Čikole mjesto je netaknute, surove prirode na samom rubu Nacionalnog parka Krka. Strme stijene koje siječe rijeka visoke su i do 170 metara, a protežu se čak 14 kilometara u duljinu. Otkako je prije desetak godina krenulo uređivanje stijena za penjanje, mjesto postaje sve popularnije, a uskoro bi po broju penjača koji ga posjećuju moglo konkurirati i NP Paklenici. Penjalište je opremljeno u sklopu većeg EU projekta stvaranja rekreacijske zone, stoga su pristupne staze i vidikovci lijepo uređeni. Postoji i zip-linija preko kanjona te staza s feratom, dugačka 5 kilometara, za one koji ne penju, a željni su adrenalina.
GLADIJATORSKE BORBE
Jedna od stijena za penjanje nazvana je Koloseum i svi smjerovi u tom sektoru imaju imena po rimskim alatu, oružju, znamenitim ličnostima… Boris Čujić, povjesničar i penjač, koji odličnom retorikom uvijek zagrije atmosferu pričama iz povijesti objašnjava nam da to nije slučajno. Lukovi kraj Kistanja, naime, ostaci su zgrade rimskog vojnog logora Burnum, a u pripadajućem amfiteatru odvijale su se gladijatorske borbe. Wooow!!!
U blizini je i tvrđava Ključica, najveća i najočuvanija srednjovjekovna utvrda na drniškom području. Podigli su je na obroncima Čikole hrvatski plemenitaši Nelipići u 14. stoljeću kako bi zaštitili svoje posjede, a ujedno i zaradili naplaćujući mostarinu za prelazak kanjona. Naplata nije odgovarala Šibeniku koji je u jednom od sukoba osvojio Ključicu i zapalio je. Godine 1546. je pak osvajaju Turci i drže sve do 1648. godine.
Slušajući uzbudljive priče iz povijesti, mislim si koja su to luda vremena bila, a opet, vidi nas danas – svi s maskama idemo u kupovinu. Svako doba ima svoje ludilo. Srećom, mi penjači za bijeg od ludila imamo stijene.
ŠIBENČANIMA ČISTA 5-ICA
Na Čikoli ćete uvijek sresti nekog iz vesele penjačke ekipe iz Šibenika. Njima je ovdje drugi dom i svaki slobodan trenutak su u kanjonu, penju, uređuju smjerove, pristupe, druže se… Okupljeni su u Sportsko-penjačkom klubu Teton, a kod predsjednika kluba Pere, koji naravno odlično penje, uvijek se mogu dobiti sve informacije o novim smjerovima, ocjenama i usponima.
Među ekipom je uvijek nasmijana Antonija, po zanimanju kiparica koja vodi radionice keramike u Šibeniku. Prošle je godine povodom svog 29. rođendana na Čikoli ispenjala 29 smjerova u danu. Njezina slika krasi ovogodišnje izdanje Penjačkog vodiča za Hrvatsku.
Ovdje možete susresti i našeg poznatog jedriličarskog reprezentativca iz Splita, osvajača mnogih medalja Ivana Kljakovića Gašpića. Ništa čudno jer penjanje posebno privlači sve koji vole aktivnosti u prirodi.
Sretna vam nova 2022., obogatite je odlaskom do Paklenice i Čikole i isprobajte nešto novo, recimo — penjanje.
Piše: Sunčica Hrašćanec
Foto: Luka Tambača i Sunčica Hrašćanec
