Iz Vjesnika su odavno prestale stizati vijesti. Zamijenile su ih vijesti o Vjesniku. Umrlom gigantu socijalističkog novinarstva s kojim nitko nije znao što bi. Ono što je u njemu najviše vrijedilo pokralo se u pretvorbi a ostatak su u ruke dobili državni mediokriteti koji su zajedno sa prljavom vodom bacili i dijete. Ostala je zgrada, krasna Urlichova pidžama, napuštena i sama.
Svega stotinajak metara udaljena od našeg uredništva. Godinama smo, prolazeći pored nje, promatrali svakog jutra kako je još jedno staklo na oplati razbijeno, kako nedostaje slovo na davno ugasloj reklami na krovu. Kako se gasi tiskara, kako iz nje posljednji Mohikanci bježe glavom bez obzira… Dok vlasnici i država beskrajnim natezanjima, pravnim začkoljicama i nebrigom za barem nekretninsku vrijednost kompleks prepuštaju zubu vremena. Apsurdno je do koje mjere je vrhunski projektirana i sagrađena zgrada stara svega 53 godine propala. Požar je samo posljedni čavao zabijen u njezin ljes.
Možda je to i logičan slijed. Usklađen sa strmoglavljivanjam hrvatskog novinarstva u svakom medijskom izrazu. Pretvorenog najvećim dijelom u PR agenciju kapitala, politike i jeftine zabave. U kojem nema mjesta za gigante pisane i izgovorene riječi. A Vjesnikove kuće, i ona u Masarykovoj i ova na križanju Savske i Slavonske, bile su dom jednog Frane Barbieria, Ive Mihovilovića, Veleska Tenžere, Igora Mandića i još stotina njima vrijednošću bliskih novinara.
Učili smo se na njihovim tekstovima, bili ponosnim kad nam je prilog objavio Večernjak, Start ili Danas. I kad smo prije više od trideset godina pokretali More u pomoć smo pozvali ljude iz te kuće. Mario Bošnjak, nekadašnji drugi čovjek Starta, bio je ključan u sadržajnom i konceptualnom oblikovanju našeg magazina. Boris Malešević, naš art direktor već puna tri desetljeća, sve je o dizajnu revija naučio u upravo izgorjeloj kući. Desetci žurnalista Vjesnika pisali su za nas…
Zato nas požar koji gledamo s prozora našeg uredništva boli.
