Oplovili smo Dugi otok od Telašćice do Pantere pa po kulfu natrag pod klifove i do Taljurića – gdje vezati i sidriti, gdje se druže nautičari i u kojim gostionicama se najbolje jede na Dugom otoku
Krenuli smo iz Tribunja i čim smo prošli prolaz između obale i Lukovnika podigli smo jedra i provu usmjerili prema Velikom Kornatu. Slab jugozapadnjak povremeno se smjenjivao sa zapadnjakom, što nam je činilo iznimno ugodnu plovidbu. Nebo je bilo bez oblačka, more malo namreškano, tek toliko da se čuo umirujući šum sljubljivanja jedrilice i mora. Tri sata laganog jedrenja i evo nas u Žutskom kanalu a za još pola sata plovimo podno Magazinove škrile ili kako je još nazivaju – Ploča i Vela ploča. Promatramo tu veliku kamenu ploču koja kao da je najfinijim kamenoklesarskim alatom izrezana, na obroncima najvišeg vrha Kornata, Metline (237 m) i leži nagnuta prema moru. Prije par godina tim znanstvenika odredio je vrijeme njenog nastanka. Dogodilo se to približno prije 2400 godina. Usmjerili smo provu prema Maloj Proversi i tko je mogao, držao se hladovine. Uski prolaz, širok oko 100 m koji dijeli otočić Katinu i Dugi otok, zvan Mala Proversa važan je prolaz za sve manje brodove koje plove ovim otočjem.

Istina, s druge strane Katine (jugoistočna strana) je drugi prolaz, Vela Proversa, između Katine i Kornata, ali iako je taj prolaz širi, ipak ono važnije, plići je od Male Proverse. Nekada, ne tako davno Kornat i Dugi otok spajala je Katina u jedinstveni otok. Otud iz latinskoga Katini i ime – karika, lanac. Prolazeći kroz Malu Proversu, uočit ćete na Dugom otoku ruševine koje oplakuje more. To su ostaci rimskih gospodarskih zgrada (villae rusticae) podignutih tijekom vladavine cara Trajana (53.-117.). Pretpostavlja se da su Rimljani prvi probili prolaz, Malu Proversu, ali on nije bio plovan. U naše vrijeme produbljen je do dubine od 4,6 m. Naziv Proversa dolazi od rta Proversa, izvedenog od lat. pridjeva proversus u značenju naprijed okrenut, što mu sasvim dobro odgovara. Hrvatski naziv za taj rt je Čuška.
Ka Telašćici
Pred Malu Proversu pričekali smo prolaz jednog katamarana iz suprotnog smjera, a onda smo se i mi polako zaputili kroz nju. Restoran s lijeve nam strane u prolazu bio je prazan, tek u kutu terase sjedili su zaposlenici čekajući pokojeg nautičara jer izletnika nije bilo. Mi smo usmjerili provu broda prema Telašćici. Ustvari, još prije nego li smo prošli kroz Malu Proversu, nakratko smo ušli u granice NP Kornati i odmah zatim u granice Parka prirode Telašćica. Područje PP Telašćica obuhvaća južni dio Dugog otoka uz pripadajuće otočiće ukupne površine 70,5 km2 (44,55 km2 mora i 25,95 km2 kopna na otocima), a parkom prirode proglašeno je 1988. godine. Tri su fenomena koja obilježavaju područje Parka – uvala Telašćica, strmci Dugog otoka ili kako ih domaći nazivaju stene i slano jezero Mir.

Doplovili smo do uvale Mir, vezali se na bovu i učinili ono što većina nakon duže ljetne plovidbe napravi – bacili smo se u more. U međuvremenu su i rendžeri doplovili do nas pa smo s njima ugodno pročavrljali. Zatim su otplovili naplaćivati ulaznice jedrilicama vezanima na otprilike trećinu od stotinjak bova razasutih Telašćicom. Napuhali smo gumenka i spremili se za izlazak. Ponton pred upravnom zgradom bio je skoro prazan. Restoran zatvoren. Ništa nije upućivalo da smo pred ljetom. Osim nas na bovama je bilo vezano još petnaestak jedrilica pa su i s njih povremno stizali gumenci s radoznalim turistima. Čuli smo poljski, njemački, slovenski i talijanski jezik, ali rijetko je tko odgovarao na naš pozdrav. Ova uvala, iako mirna, ne duguje svoje ime miru, mirnoći već zidu, lat. murus. I restoran uz puteljak koji vodi do jezera je zatvoren. Krenuli smo do tanke kamenite barijere koja razdvaja otvoreno more od jezera.


Očito, jezero ima vezu s morem negdje u podzemlju ovog kamenjara. Ovo jezero doista je krški fenomen. Najveća dubina mu je 8 m i slanije je od otvorenog mora. Njegova voda pokazuje znatno veće oscilacije temperature od otvorenog mora, uglavnom od 35 °C ljeti do 5 °C zimi. Dno mu je pokriveno muljem za koje se vjeruje da je ljekovito. Staza oko jezera dijelom prolazi gustom makijom i borovom šumom te iznenada izbija na područje zvano Škrača. Tu će vas dočekati vidljivi ožiljci udaranja valova teškog juga koji se dovaljaju iz kulfa i pokušavaju dohvatiti jezero. Na cijeloj ovoj tankoj prevlaci nepoznate ruke učinile su čudne kamene skulpture, kamen na kamen. Čemu služe? Na informativnom panou naći ćete objašnjenja da su to moguće oznake puta, vjerojatno plovnog, ili čuvari duša, ali sve mi se čini da nemaju veze ni sa slavenskom ni s hrvatskom kulturnom baštinom.
Krenuli smo zatim uzbrdo po rubu strmca. S lijeve strane svakim korakom bili smo sve više nad površinom mora, a s desne blago se spuštala strmina ka jezeru Mir. Sparina je bila nesnosna. Potrebe za bilo kakvom tekućinom bile su nam sve veće! Srećom imali smo vodu pa se nismo predavali. Grabili smo prema vrhu. Strmci se uzdižu 161 m nad morem, ali spuštaju se i 90 m pod morem! Srećom, ovaj podmorski dio nismo se spuštali! Na kraju isplatilo se penjanje. Iako su nam kapljice znoja maglile pogled, bilo je to veličanstveno.


Spustivši se kroz šumu iscrpljeni smo sjeli za puste stolove restorana po kojima su bile hrpice borovih iglica i hvatali dah razmišljajući kako ćemo s gumenkom do broda. A onda iznenada, niotkuda, pojavili su se rendžeri. Dojurili su kao konjica u klasičnim vesternima i vidjevši nas onako iscrpljene, odmah su nam isporučili tri limenke osvježavajućeg pića. Bio je to spas u zadnji tren. Konjica je otplovila dalje za svojim poslom, a mi smo se dočepali svog hladnjaka na brodu. I odlične pašte s tunjevinom koju smo spremili za večeru. Ostatak noći proveli smo kako to i priliči sidrištu. Sjedeći i pričajući u kokpitu broda i svako malo zalijevajući riječi i gaseći žeđ. Žudili smo za lahorom koji se samo na trenutke igrao po površini mirnog mora u ovoj prostranoj uvali donoseći blagodatan rashladni učinak. Kroz noćne ure netko je odlučio otpočinuti u kabini, a netko u kokpitu.
Ode blaženi mir
Jutarnje sunce nas je budilo i budilo a pomisao na ranojutarnju brodsku kavu natjerala nas je da se osvrnemo oko sebe i uživamo u posvemašnoj tišini i mirnoći. Onda su se začuli glasovi. Pretpostavili smo da su to vatrogasci, jer sjedili su ljudi pred zdanjem na kojemu je velikim slovima pisalo VATROGASCI. A onda u hipu se graja udvostručila, utrostručila. Nastala je gužva, dovikivanje, lupetanje, zveckanje čaša, šalica… Što se to događa? Brzo smo se spremili i odveslali do pontona na kojemu još nije bilo gužve, ali sve je na to slutilo.

Zamislite, užurbano se radilo na otvorenju restorana i kafića! Za pola sata bit će i agregat u pogonu. Bit će i kave i hladnog pića! U prolazu, sva zaposlena obavijestila nas je simpatična gospođa Sanja. I dok smo ispijali zadnje kapi jutarnje okrijepe, iznenadila nas je još jedna promjena. Stigao je pun izletnički brod iz Zadra, pa još jedan, pa još jedan… Počela je sezona! Kroz par jutarnjih sati sve se promijenilo. Gdje je nestao onaj blaženi mir? Odlučili smo maknuti se i poći pod strmce. Ma ne u podmorje, ostat ćemo na morskoj površini.
Pod strmcima
Ako je gledajući jučer odozgo bilo veličanstveno, onda je sada pogled na okomite stijene bio zastrašujući i činio nas je tako malenima podno strmca (zvijezda). U jednom trenutku doletio je sokol i uvukao se u procijep u stijeni, odakle se nadaleko čulo veselje mladih ptića. Crveni odsjaj velike ptice dao nam je naslutiti da se moguće radi o ugroženom Eleonorinom sokolu (Falco eleonorae). Među mnogim zanimljivostima na ovoj strani od kulfa pažnju će vam privući rijetko viđeni, a moguće i drugdje neviđeni, oblik otočića (hridi). To je stijena okrugla i ravna. Kad je ugledate, odmah vas podsjeća na tanjur. Tako joj je ime Taljurić (deminutiv od romanizma tanjur)! Taljurić nas je podsjetio da bismo trebali i objedovati, pa makar to bio i kasni objed.

Uvala Magrovica
Vratili smo se u Telašćicu i zaputili skroz u dno luke, u uvalu Magrovica u tavernu GO-RO! Ugođaj je prekrasan! Pod lepršavom tendom okruženi maslinama i mediteranskim aromatičnim biljem uz mnoštvo težačkih i ribarskih eksponata i uz umirujući žamor cvrčaka mjesto je kao stvoreno za odmor duše. Dočekao nas je vlasnik Jakov Rogulj (odatle RO u imenu). Uživali smo u izvrsno spremljenim jelima, ribljoj juhi, pečenoj friškoj ribi i domaćem povrću te, dakako, i u desertu pujini. U razgovoru s Jakovom doznali smo da su tavernu otvorili njegovi roditelji Franceska i Goran (odatle GO u imenu) sad već daleke 1982. godine. Upozorio nas je na uvalu Jaz na suprotnoj obali Telašćice, pored koje smo malo prije prošli. Tamo su ostaci (zid) koji su ribari sazidali i unutar njega u povoljnim prilikama lovili ribu. To je za Hrvate kultno ribarsko mjesto jer se prvi put (10. st.) u pisanim dokumentima spominje hrvatsko ribarstvo. Nažalost ništa ne upućuje na povijesni značaj tih ostataka, a trebalo bi itekako! Dotakli smo se i uspješnosti poslovanja taverne u Telašćici jer svaki posjetitelj već kod ulaza u Park mora platiti ulaznicu i prije nego dođe do taverne ili nekog drugog restorana. Toliko nam je ovdje bilo lijepo da smo pokrenuli motor tek kada je sunce već prilično zašlo za obzor.


Sali
Čekala nas je noćna plovidba prema Salima. Sali su najveće mjesto na otoku i u prostranoj luci ima dovoljno mjesta za mirno noćenje na muringu. Iz nadaleko poznatog nautičarskog okupljališta kafića Maritimo čuo se uobičajeni žamor i glazba pa smo i mi krenuli u kasnonoćnu šetnju do tamo. To je bilo dovoljno za ovaj dug i naporan dan. Sali su važne i po prvom pisanom spominjanju ribarstva u Hrvata 990. godine. A ribarstvo im je stoljećima bila i osnova egzistencije. I makar danas uz ribolov sve više žive i od nautičara, mjesto je zadržalo izgled tipičnog otočkog ribarskog mjesta s mandračem u dnu luke u kojem mještani drže barke kojima odlaze ribariti. One veće, plivarice što love za lokalnu tvornicu sardina, vezane su na lukobranu koji luku štiti s jugoistoka.

Jutarnju kavu popili smo opet u Maritima u društvu vlasnika Kreše Dominisa. Kafić se nalazi u nekadašnjim ribarskim magazinima i kako su magazini bili otvoreni prema ribarima tako je danas kafić otvoren prema nautičarima. Mogu ovdje prirediti druženje uz pjesmu, za što će kafić osigurati i razglas, ali sve uz jedan uvjet — uvijek je otvoren za sve posjetitelje i domaće i turiste. Dok smo razgovarali, lučki redar Željko Raljević jurio je na biciklu sad na jednu, sad na drugu stranu uvale prihvatiti konope i pomoći posadama brodova sigurno se vezati. Sali su, inače, mjesto gdje se nautičari opskrbljuju potrebnim namirnicama, što je lako i zaključiti po dugom redu pred trgovinom. Još smo gotovo trkom, iako gledajući nas sa strane nitko to ne bi zaključio, otišli do uprave PP Telašćica smještene na samom vrh brežuljka i porazgovarali o planovima izgradnje novih upravnih i ugostiteljskih zgrada u uvali Mir te o radu virtualnog muzeja na Grpašćaku, 161 m visokom vrhu veličanstvenog strmca. Doista su nas se dojmila buduća zdanja u uvali Mir, a posebno već sagrađen virtualni muzej do kojeg ovog puta nismo stigli.


Nije više bilo vremena za dangubljenje. Uskočili smo u brod, zaobišli novosagrađeni lukobran koji je konačno posve zaštitio ovu luku i donio dvadesetak novih nautičkih vezova i otplovili do obližnjeg Zaglava. Tu smo natankali gorivo i krenuli dalje. Još nas čeka duga plovidba. Naokolo otoka je punih 45 nautičkih milja.
Doduše, za taj dan nismo planirali mnogo. Cilj nam je bio dvije i pol milje udaljen Žman, jedno od starijih naselja na otoku.
Žmanski scrapping
Pod imenom Mezano spominje se još u 13. stoljeću. Prostire se uokolo lučice Žmanšćica i na maloj uzvisini nad njom. Naravno, stariji je taj gornji dio naselja koji domaći zovu Selom, a nastalo je oko župne crkva sv. Ivana. Svijet koji je tu živio bavio se poljoprivredom, a polja su im odmah ponad mjesta uz dva jezerca, što je rijetka pojava na otocima. Naselje uz more razvilo se uokolo negdašnjih ribarskih magazina jer niti ribarstvo nije bilo zanemareno. Doduše, onom organiziranijem polako je došao kraj. Plivarica Riba, otkad znamo za ovaj porat, vezana na rivi otišla je u scrapping, kako se fino kaže za rezanje ili uništenje ribarskih brodova, a njeno mjesto zauzeo je Cromarisov katamaran što radi na obližnjim ribogojilištima. Ipak, to ne znači da baš nitko ne ribari. Već i letimičan pogled na flotu brodica vezanih u mandraču daje naslutiti da lijepi dio njih pod palubom krije i kakav ribolovni alat. Izjutra se kod ponekog od njih može kupiti friška riba.


Mi, nakon jučerašnje gozbe u Magrovici, za tim nismo imali niti potrebe niti volje. Već smo se bili i prilično istrošili pa smo nastavili kužinavati na brodu koji smo u društvu još nekoliko jedrilica i jednog motornjaka usidrili pred mjestom. To se bez problema može učiniti po zapadnjaku ili kad zabonaca, što je kod nas bio slučaj. Još jedanput ukrcali smo se u bajbot i doveslali u porat. Učinili smo dva đira naokolo pa se utaborili u kafiću Lušvinica Mirele Šešelje tik iznad (betonske) plaže. Tu su nekad žene prale robu pa otud ime po lušiji, pepelu s ognjišta koji se razmućen u vodi upotrebljavao za pranje rublja umjesto skupog sapuna. Za onoga tko želi osjetit malo domaćeg ugođaja, to je pravo mjesto jer se i izjutra i navečer tu skuplja dosta mještana ili onih koji odavde vuku podrijetlo. Sjedi se i, kako je to već česta navada stanovnika malih otočkih mjesta, s bocom piva u ruci ispred dućana, a tko bi štogod prezalogajio, tu je još i restorančić uz mandrač i konoba s druge strane porta. Prilična promjena od hektike doživljene u Salima pa smo zapravo guštali ne radeći ništa.
Brbinj
I sutradan smo nastavili u istom stilu. Odmah izjutra, nakon još jedne kave u Lušvinici otplovili smo do Brbinja i vezali se na bovu pod poluotok Koromašnjak. Prošli smo uz duboku uvalu Luka, u koju su upravo uplovljavala dva radna broda s golemih ribogojilišta smještenih uz obalu Dugog otoka što gleda na Ravski kanal. Brbinj je pravo sidrište s razglednice. Lijepo je i kad ga se vidi u plovidbi, ali tek kad se veže pod šumoviti poluotok Koromašnjak, odmah te osupnu sve slike, mirisi i zvukovi mora – gusta šuma, stijene i sike, cvrčci. Ta je divota otkrivena i nautičarsko-poduzetnički iskorištavana već odavno pa nam je poslijepodne do broda stigao gumenjak i na njemu momak što naplaćuje vez. Nismo zažalili platiti tih par eura po metru dužnom jer makar su brodovi prilično tijesno vezani, uvala je sigurna osim za jake bure pa smo se mogli prepustiti kupanju i guštanju. Brbinjska uvali ima tri kraka, a može se sidriti i u kraku Strižnja ili vezati na rivi u zapadnom kraku. Nekad je tu bila pošta, dućan i gostionica Antonio, ali ništa od toga više ne radi. Možda je tako i bolje pa smo i ovdje dan proveli u stilu dolce far niente izuzmemo li kužinavanje. Kad smo se sutradan probudili, naravno kasno, i popili kavu, otkrili smo da je vani lagani južin. To je baš ono što nam treba za dojedriti do krajnjeg zapadnog dijela otoka, do velikog zaljeva Pantera i marine u Velom Ratu gdje smo namjeravali provesti noć. Jedreći Srednjim i Zverinačkim kanalom, susreli smo lijepi broj jedrilica i motornjaka uglavnom u plovidbi prema jugu, a barem desetak brodova našlo se na sidrištu podno Dragova, što ga štite Veliki i Mali Planatak.


Zaljev Pantera
Negdje na pola ovog dvanaest milja dugog puta pao je prijedlog da zastanemo i prenoćimo u Božavi. Energično je odbijen tvrdnjom da to mjesto nema primorskog šarma pa smo nastavili jedriti. Otočić Bršćak kojeg valja oploviti da bi se uplovilo najprije u duboko u kopno uvučenu luku Solišćica, okrenuli smo kad je sunce već prošlo zenit, a potom smo uz Tanki rat ušli u zaljev Pantera. Taj velik i izgledom poseban zaljev, kad se gleda s visine da ne znamo gdje je, sigurno bismo smjestili u tropska mora jer je nalik laguni koju štite koraljni atoli.

Sa sjeverozapada valovi se razbijaju o tanku povijenu obalu koja se gdjegdje pretvara u šljunčani nasip, dok se s južne strane, na kojoj dominira jedan od poznatijih jadranskih svjetionika, Veli Rat, proteže nekoliko stotina metara širok poluotok prekriven gustom borovom šumom. Prema jugoistoku zaljev se sužava na tek nešto više od stotinu metara, gdje je s južne strane marina i naselje Veli Rat, a sa sjeverne Verunić s dućanima i gostionicama. Tko gazi manje od 2,2 m, može u jezersku uvalu Čuna, sasvim zaštićenu i zatvorenu, koja me previše podsjeća na jezero.
Marina Veli Rat
Zaljev u kojem je svugdje naokolo usidreno stotinjak bova solidno je popunjen. Vezani za jednu od njih, bućnuli smo se u more tek toliko da se osvježimo pa produžili do marine u Velom Ratu. Sagrađena najprije kao privezište, prije nekoliko godina je prerasla u marinu, malu i nenametljivu u kojoj se nađe siguran vez i minimum udobnosti na moru – vodu, struju i sanitarije. Marina je u sastavu Grupe Baotić, a posada joj je mlada, simpatična i ljubazna. Baš kako i treba biti. Nismo se previše zadržavali na brodu. Pohitali smo gumenjakom do gata u uvali Šušica pa onda pet stotina metara putem koji nadsvođuju gusti borovi do svjetionika Veli Rat, jednog od impresivnijih na istočnoj obali Jadrana. Naumili smo ga snimati pred zalazak sunca. Svjetioničaru Zvoni nismo navraćali. Nazvali smo ga po telefonu i ustanovili da su svi apartmani za iznajmljivanje puni i da je jadan, okupiran gostima i hrpom njihove djece. Tri posljednja sata dnevnog svjetla proveli smo naizmjenično ispijajući pivo u buffetu prašnjavog kampa i u pronalasku najbolje pozicije s koje će kamera drona ovjekovječiti ovaj jedinstven prizor.

Gorgonia grill
Izgladnjeli i umorni krenuli smo u potragu za večerom. Birtija u kampu nije nas privlačila, jednako kao ni pizzerija u Velom Ratu, a naš negdašnji favorit DiM u Veruniću odavno je propao i zatvorio vrata pa nam je ostalo samo kartu čitati i seljaka pitati.

Tako smo saznali za Gorgonia grill pa se gumenkom uputili na sjevernu stranu prolaza, što spaja zaljev Panteru i uvalu Čuna, i vezali na mulić ispred restorana. A onda je uslijedilo neugodno iznenađenje. Svi stolovi bili su zauzeti, a roštilj za kojih dvadesetak minuta prestaje s radom da ne smetaju goste u sobama i apartmanima na katu. Ipak, ljubazna gospođa sa stranim naglaskom — kasnije ćemo saznati da živi u Švicarskoj i da se zove Miriam — ponudila nam je takeaway koji smo objeručke prihvatili mjerkajući klupu na obali koja bi nam mogla poslužiti kao blagovaonički stol. Na kraju nas je sreća pomazila. Gosti s jednog od stolova su otišli baš kad je naše jelo bilo gotovo pa smo dobro pripravljenu tagliatu i ukusne janjeće kotlete s mnogo pečenog povrća i malo sladoleda za kraj pojeli za restoranskim stolom.
Izgubljena idila Sakaruna
Svjetionik Veli Rat gledali smo i sutradan onako kako ga doživljavaju pomorci, s mora. Razmišljajući kolikima je kroz 171 godinu postojanja pokazao put u mraku u doba bez Lorana C, GPS-a, navigacijskih plotera, Google Mapsa i sličnih pomagala koja nam više nigdje na svijetu ne dopuštaju da se izgubimo. Nama je plan bio usidriti i provesti dan, a možda i noć u uvali Sakarun. Jednom od onih sidrišta na kojima jednostavno morate biti i isplivati na plažu koju ćete naći na svakom popisu deset najljepših u Hrvatskoj, Mediteranu pa i svijetu. Naravno, ako ćemo se malo zezati, jer kreatori takvih bombastičnih naslova po portalima vjerojatno nikad u životu nisu čuli za Proizd, niti su bili na Saplunu. A da ne pričamo o netaknutim plažama na Siciliji ili Sardiniji na koje se dolazi samo brodom i koje su još uvijek onakve kakve ih je Bog stvorio.


Ovog našeg Sakaruna dobro se sjećamo iz doba kad je doslovno plijenio ljepotom i kad smo tu znali biti sami na sidru ili u društvu svega par brodova. Srce nas boli kad ta krasna vala pokazuje u što smo mi iznajmljujući sve i sva sposobni pretvoriti svaku ljepotu. Još dok smo se približavali sidrištu bilo je jasno da je tamo poprilična gužva, a kad smo do njega stigli, ostali smo paf. Silan broj brodova svake vrste na bovama, kasnije smo ih na slici napravljenom dronom nabrojili 50-ak. Nije nam se svidjelo i odmah smo odlučili da nećemo dugo ostati. Vezali smo za bovu i odveslali do plaže na kojoj ipak nije bilo previše kupača. Dva restorana, jedan šank s pićem i sladoledom, puno lažine u moru, prenapučeno prašnjavo parkiralište i neuredni kontejneri za smeće i njihov okoliš nisu ostavljali neki dojam. Zavrtili smo se malo naokolo ne bi li ga popravili, ali nije išlo pa smo se vratili na brod i otplovili. Uputili smo se vanjskom stranom uz otok prema Telašćici i klifovima ispod kojih smo odradili fotosession koji dan ranije.
Mežanj – modrina i tirkiz zajedno

Pravo iznenađenje uslijedilo je niti tri milje niz otok. Već izdaleka vidjeli smo usidrenu veliku jahtu i uz nju nekoliko jedrilica u prolazu između otočića Mežanj i obale. Kad smo mu se približili, oko nas bio je raj. Neponovljiva mješavina modrine i tirkizne prozračnosti mora, predivna plaža bijelih kamenih oblutaka i uobičajeni niz česmina uz more. Iako je izgledalo da lagano diže tramuntana, nije bilo šanse da ne bacimo sidro i odveslamo do obale, do Velog Žala. Jedan član posade ostao je na brodu paziti da sidro dobro drži. Ostatak je na obali naišao na još jedno iznenađenje. Ne znamo bismo li ga nazvali bistroom, plažnim restorančićem ili nekim trećim imenom. U svakom slučaju jednostavno i beskrajno ugodno mjesto u hladovini, ispunjeno nekom dobrom energijom onih koji nas služe i gostiju. Tu gospođa Danica Zorić iz Božave i njena ekipa u plavo obojanom kontejneru rade sve da vas razvesele i ponude piće i neki zgodan zalogaj. Kad smo u ruke uzeli jelovnik, na njemu smo našli i burger od tune, frigane gavune, lignjice… S dozom nevjerice zapitali smo imaju li gavuna pa kad smo dobili potvrdan odgovor, naručili smo ih, zajedno s lignjicama. Bili su slasni i jeftini, a mi radosni i puni želje vratiti se opet. Za početak Eol nam se smilovao. Vjetar je stao, mi smo ostali čitav dan i noć u ovoj nepatvorenoj ljepoti, a sutradan smo otplovili niz otok još jedanput odozdo pogledati klifove pa natrag u Tribunj.

O imenu otoka
Ovako velik, odnosno dug otok, još u antici bio je spojen preko Katine s Kornatom. Ne prati zakonitost velikih jadranskih otoka, odnosno da je ime kroz povijest važnog otočkog mjesta ujedno i ime otoka. Istini za volju, ima još takvih primjera kao Brač pa Mljet ili Šolta, ali ovo je u neko doba vjerojatno bio najduži otok na Jadranu ili baren drugi po dužini iza spojenih Cresa i Lošinja. Ipak povjesničari su otkrili stari naziv otoka. Naime u 10. stoljeću otok spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet koji ga u svom djelu De administrando imperio piše kao Pizuh. U slavenskom, hrvatskom, izgovoru to je Pčuh, odnosno Čuh, što se zadržalo kao više toponima (uvale, brdo, rt). Međutim, u 11. st. spominje se mjesto Tilagus i po njemu se naziva i cijeli otok danas očuvan u nazivu uvale Telašćica. Današnji naziv otok je dobio u 15. st., a započelo je od 13. st. latinskim Insula major i Insula magna, hrvatski Veli otok (1460.), te talijanskim nazivima Isola lunga i Isola grossa pa hrvatskim prijevodima Dugi ili Debeli otok. Dakako, zadržalo se Dugi otok.
Napisali Marko Vučetić I Braslav Karlić
Snimio Mladen Šćerbe
Originalno objavljeno u Moru broj 255