Zašto PAKLENI OTOCI tako silno privlače nautičare i što u tom akvatoriju doživjeti?

Pakleni otoci – 21 otok, otočić ili hrid, petnaestak uvala pogodnih za sidrenje, jedno koncesionirano sidrište, jedna marina, desetak poznatih restorana, beach barovi, plaže za odjevene i nage, gužva i osama i nadasve ambijentalnost i prirodna ljepota razlog su zašto se ovdje dolazi

Kad bi početkom kolovoza tkogod obišao sve uvale arhipelaga Pakleni otoci i pobrojio barke i jahte u njima usidrene ili vezane, zasigurno bi njihov broj debelo premašio tisuću. Na Jadranu ne postoji otočje koje toliko privlači nautičare. A uz njih tu se giba masa izletnika, kupača odjevenih i nagih, partijanera, gurmana, zakupaca apartmana i kućica, ronilaca, avanturista… Svi su se oni izmiješali u potrazi za svojim komadićem užitka pa otočje u ljetno doba poprimi izgled turističkog mravinjaka. Oko kojeg zuje brodice barkarijula i taksija što voze od Hvara do Jerolima, Stipanske, Ždrilca ili Palmižane.

Načas ti se može učiniti da nema u njima neke velike razlike od drugih popularnih jadranskih plaža i uvala. Ali samo načas, jer ovo su ipak škoji što pripadaju škoju, gotovo nenastanjeni i mnogo prostraniji nego što na prvu izgleda. Želiš li ih bolje upoznati moraš protegnuti noge, doploviti svugdje gdje možeš pristati. A potom zaroniti u njihovu povijest i upoznati svijet koji ih čini ovakvima kakvi jesu. Ako to učiniš, nećeš s njih otploviti s tek jednom ili nekoliko memoriranih slika. Bit će ih mnogo više i svaka od njih zvat će te da se opet vratiš i otkriješ još neko lice ovog otočja. U višednevnu plovidbu Paklenjacima otputili smo se prvih dana ljeta.

Pokonji Dol

Kako je to već na moru red, arhipelag Pakleni otoci koji čini 21 otok, otočić ili hrid s istoka i zapada označavaju dva svjetionika. Na otoku od Pokonjeg dola i Velom Vodnjaku. Prvi, sagrađen još u doba Austro-Ugarske Monarhije, 1872. godine, jedan je od ljepših na Jadranu, prava razglednica. Smješten na hrptu nevelikog otočića kružnog oblika dulje od stoljeća bio je dom svjetioničarima koji su ga opsluživali i tu živjeli s obiteljima. Kad su automatizacijom svjetionika postali suvišni, zgrada u kojoj su boravili i spremište za barke dani su u najam. Tamo se prije dobra dva desetljeća doselio slikar Stiv Pagon pa svojoj francuskoj i švicarskoj adresi dodao hvarsku.

Unutrašnjost zgrade i spremišta preuredio je u mjesto mira, kontemplacije i stvaranja na kojem provodi pola godine. U društvu sa Wu Zetian, oštrodlakom jazavčarkom. Kako smo otočjem zaplovili s istoka put zapada, odlučili smo ga prvog posjetiti, naravno najavivši se. Na Pokonji dol moguće je pristati tek manjom brodicom ili dingijem pa smo naš veliki gumenjak ostavili na bovi. Sljedećih par sati proveli smo razgovarajući o ugodi osamljeničkog življenja i stvaranja. Razgledavajući svaki kutak svjetionika i otoka, prave robinzonske oaze nadohvat hvarskoj hektici.

Jerolim

Nastavivši plovidbu put zapada stižemo do Jerolima, otoka uz koji se već može usidriti. Gledan iz zraka podsjeća na dvije kapljice (suze) povezane tankom vezom na kojoj su s južne i sjeverne strane bijela žala oba radi sigurnosti kupača zaštićena plutajućim ogradama. Zato je sidrenje moguće tek izvan njih ili, plovite li manjim brodom, na nekom zgodnom mjestu uz stijene. Veći pristan u sjevernoj uvali i manji u južnoj koriste hvarski barkarijuli i vlasnici dva bistroa u kojima se štogod može i pojesti. Ružmarin, s većim izborom spize je u sjevernoj uvali. A dijagonalno skriven u boriku istočne suze s pogledom na južnu uvalu Kordovon Beach Bar Mare Fio. Otok je ime dobio je po fra Jerolimu Grivičiću, augustincu koji je boravio na otočiću. Tamo je još 1496. naumio s braćom podići crkvu, zgrade i vrtove, ali taj svoj naum nije ostvario.

Jerolim je bio prvi otočić koji su dohvatili turisti, i to odmah nudisti, u čemu su im objeručke pomagali hvarski barkarijuli. Oni i danas kreću iz hvarskog porta podno velebnog Arsenala gdje i oni što će po otoku šetati nagi i oni što će to raditi obučeni uskaču u brodice. A zatim žurno koračaju stazicom natkrivenom borovim krošnjama prema svome omiljenom intimnom, gotovo posesivno branjenom mjestu. Ako ste se već ovdje zatekli sigurno ćete pomno osmotriti okolicu. Budete li imali sreće vidjet ćete stanovnika samo ovoga otoka, kršku plavu guštericu Podarcis melisellensis plutonis. Cijeli se otok može bez poteškoća propješačiti i uvijek ćete sresti nekoga tko je krenuo u podjednako radoznalo istraživanje.

Ždrilo i Ždrilca

Jerolim od susjednog Marinkovca dijeli stotinjak metara širok prolaz Ždrilo koji se prema sjeveru ljevkasto širi. Još do prije desetak godina ovdje bi se za dana rijetko vidjela usidrena jahta ili brod, dok danas znade vladati prilična gužva. Na istočnoj strani Marinkovca dva su pristana na koji se i danju i noću iz brodica iskrcavaju posjetitelji Carpe Diem Beach bara. Nerijetko u blizini bude usidreno i po desetak mini kruzera pa i pokoja jahta. Kruzeri u kasno poslijepodne otplove na vez u hvarsku luku, ali kupače iz Carpe Diema zamijene partijaneri pa promet i buka iz bara ne prestaju sve do zore. Zato, želite li malo mira, odaberite neko drugo mjesto gdje ćete provesti noć.

Marinkovac

Marinkovac, drugi po veličini u arhipelagu Pakleni otoci, pokazuje začuđujuću raznolikost svoga krajobraza. Inače, život je na otoku prisutan još od antike, a moguće i ranije. Na njemu je bogata i raznovrsna turistička ponuda. U njegovoj južnoj uvali, Stipanskoj, u kojoj se može i sidriti svakako je najpoznatije odredište mladih posjetitelja. To je već spomenuta podružnica Carpe Diema gdje osim dnevnih potreba za blagodatima plažnog partijanja, mnogi dolaze po dozu cjelonoćnog opuštanja i ludovanja. Zapadna obala ovoga otoka, koju sa zapada štite obližnji šumoviti otoci Planikovac i Borovac, tvori više prolaza (ždrila) među njima. To je ovome dijelu Marinkovca priskrbilo naziv Ždrilca.

Ona su jedno od najpoznatijih sidrišta na otočju u kojima se nerijetko znade naći i pedesetak brodica i jahti. One manje sidre se ili se vežu za bove u njihovom srednjem i plićem dijelu. A veće obično bace sidro u vanjskom dijelu prolaza i vežu se krmom za obalu Marinkovca, Planikovca ili Borovca. Rijetko koja posada ovdje zastane, a da ne svrati u neki od restorana na obali.

Prvi je bio Patak

Šljunčana plaža spaja razvikane restorane Antonio Patak, Tri grede, Mamato Bar i u pitoresknoj uvali pjeskovitog dna Mlini beach. Izbor je velik i najizbirljiviji nit’ će ostat žedni niti gladni, niti će napustiti otok bez doživljaja za pamćenje. Kao i obično navratili smo najprije kod Patka na pivo, a potom na objed u uvalu Mlini. Obiteljski restaurant Antonio Patak otvorio je prije više od 40 godina Hvaranin Antonio Dujmović Patak. I do danas je nezamisliv propust biti u Ždrilca, a ne svratiti k njemu. Tu smo uvijek odlično jeli, a friške ribe nikad nije uzmanjkalo. Restoran je odavno proširen plažnim barom za one željne pića, kupanja i kakvog laganog zalogaja.

Za one više hedonističkog duha pravi izbor će biti Tri grede gdje se prije tridesetak godina doista s ugostiteljstvom započelo pod tri grede. U međuvremenu vlasnik Fabijan Brkušić i obitelj restoranu su dali izgled u skladu s vremenom. Ali nećete biti prikraćeni zanosnog, opuštajućeg, mediteranskog života na žalu uz more. Između Antonia i Tri grede je Mamato bar pred starim zdanjem nekadašnjih stanovnika ovoga otoka. Par minuta ugodne šetnje, a nama plovidbe, i eto nas u najljepšoj i najzagonetnijoj uvali na Paklenim otocima.

Uvala Mlini, nekada omiljeno izletište Hvarana, a danas turista odasvud. Restaurant Mlini beach posao je obitelji Dujmović-Tartaja. Tu ćete se osladiti proizvodima s ovoga otoka (povrće, maslinovo ulje, mediteranski začini …) dakako uz svježe plodove mora. Rade obdan, a sa sutonom prepuštaju uvalu zaljubljenim kupačima. I mi smo uživali u laganom ljetnom ručku i povrću tek ubranom u njihovom velikom vrtu.

Sveti Klement

Najveći otok u Paklenom otočju nekada se zbog svoje veličine, dakako u usporedbi s okolnim otočićima, nazivao scopulo magno, Veli otok. Najposjećenije uvale na sjevernoj strani otoka su Palmižana u kojoj je ACI-jeva marina i restoran, te manja uvala Vlaka gdje je pristan za brodove i iskrcaj za posjetitelje istoimenog naselja. S južne strane (nasuprot Palmižani) kultna je uvala Vinogradišće, u sezoni gotovo svakog dana puna usidrenih jedrilica. Zapadno od ove uvale su uvale Stori stani (Stari stanovi), Taršće i luka Soline, sve sidrišta za one željne iskonskoga mira.

Na otoku se kontinuirano živjelo još od pretpovijesti što potvrđuju grobni humci, tumulusi – ostaci su ilirskih stanovnika. I svemoćni Rim ovdje je imao svoje podanike. Na koje danas podsjećaju ruševni zidovi, ali i sačuvani mozaik, negdašnje rimske Ville rustice u uvali Soline na rubu Velog polja uz obalu mora sa svojim pristaništem, solanom i ribnjakom. Ostaci rimskog mozaika otkriveni su i na rubu Momića polja (zapadno od Vlake) što ukazuje na to da je i ono bilo obrađeno.

Na Svetome Klementu ima više zanimljivih, oku uzbudljivih, a duši privlačnih uvala, ubavih uvalica, rtova i rtina, skrivenih kutaka i nenadanih krajobraza. Ipak izdvajaju se četiri koje, ako niste posjetili, niste ni bili na Paklenim otocima.

Palmižana

Sa sjeverne strane najpoznatija uvala je luka Palmižana u kojoj se nalazi istoimena ACI-jeva marina i glavni pristan hvarskih barkarijula. Iz Hvara u Palmižanu stižu turisti željni kupanja i objeda u jednom od brojnih otočkih restorana i uglavnom na otoku provode dan. Navečer barkarijuli prevoze nautičare iz marine ili s nekog od sidrišta koji se žele zabaviti u Hvaru.

Palmižana je prekrasna, možda i najljepša marina na Jadranu. Radi sezonski od travnja do listopada. Vezovi su joj pod sjevernom i uz zapadnu obalu šumovite uvale i ljeti su najčešće zauzeti do posljednjeg mjesta. Zato nije naodmet rezervirati mjesto ACI-jevim online bukingom. Rina Krstića, direktora marine, koji upravlja i marinom u Vrboskoj, zatekli smo u poslu. Upravo je uplovljavala flotila Yachting weeka od tridesetak katamarana i petnaestak jedrilica. Punih zgodnog mladog svijeta željnog provoda i partijanja uz koji obično ide i glasna glazba.

Već smo se pobojali za mir drugih nautičara, ali izgleda da su u marini naučili kako upravljati i ovakvim gostima. Sve njihove brodove smjestili su na jedan ponton, a one druge, obične nautičare, kojih je bilo nešto manje, rasporedili su podalje od njih. Navečer se veselo društvo prebacilo najprije na Hvar, a potom u Stipansku pa je za pravo reći jedina prava opasnost prijetila od pogleda na polugola mlada ženska tijela.

Menenghellovi

A kako u našim godinama u svemu valja biti umjeren, kad smo ih se nauživali, uputili smo se stazom preko otoka. Najprije uzbrdo na prevlaku između dvije uvale u stari dom Meneghellovih, a potom dalje do Vinogradišća.

Šetnja vodi kroz pravi botanički vrt. Profesor Eugen Meneghello, matematičar i botaničar, sagradio je tu 1906. godine manju vilu pa oko nje uredio vrt pošumivši dotadašnju golet. Potom je u njoj počeo ugošćavati zahtjevne turiste, globtrotere koji tu dolaze na ladanje. Organizira im jedrenja, noćne ribolove i za njih proizvodi palmižanski pjenušac u kojem se uživa u salonu vile. Ondje gdje je u njegovo doba carevao mir i spokoj, a navratio bi tek pokoji ribarski leut ili gajeta, sad se ziblju deseci i deseci brodica na sidru.

Meneghellovi su svoj posjed u proteklih stotinu godina pretvorili u pravi rajski prostor. Sagradili su na njemu kućice za najam. Drže i dva restorana, od kojih je onaj stariji što nosi ime po obitelji jedan od čuvenijih na Jadranu. Znamenit je po svojem ambijentu što sjedinjuje gospodski vrt, salon i galeriju, jednako kao i po spizi. Uvjerili smo se u to i ovoga puta.

Romina Meneghello koja ga vodi zajedno sa suprugom i kćeri Almom Mariom ponudila nas je objedom kakav se pamti. Najprije su nam stol prekrili slasnim, laganim ljetnim predjelima gdje smo se teško odlučivali da li dati prednost dimljenoj tuni, mariniranim inćunima, karpaču od mola s motarom i kaparima ili salati od hobotnice. Potom je uslijedila gregada, prastaro hvarsko ribarsko jelo po kojem su i otok i ovo gurmansko utočište poznati. Na trinoge, na otvorenoj vatri koja obavija čitavu teču kuhala se škarpina, rep od grdobine, šampjer i škampi zajedno s krumpirom narezanim na ploške, maslinovim uljem i kapulom… Koliko je bila ukusna teško je opisati, ali ukaže li vam se prilika svratite ovdje pa kušajte.

Vinogradišće

Naum Eugena Meneghella izgleda da je odlučio nastaviti Đenko, njegov unuk. Stoljetnu borovu šumu koja polako dolazi svome kraju zamjenjuje nasadima maslina, šipaka, naranči, gorkih naranči, limuna i smokvi. A sadnice mu, osobito limuna i smokvi stižu najrazličitijih vrsta sa svih strana svijeta. Tako obiteljski posjed nastavlja mijenjati lice. Naravno, to je izvansezonski posao jer od ranog proljeća pa do kasne jeseni okupira ga vođenje Toto’s restorana i lounge bara tik ponad plaže u Vinogradišću i sidrišta na koje ima koncesiju.

Prekrasna pjeskovita uvala ljeti je uvijek puna jedrilica, jahti i brodica, a plažu i okolne stijene uglavnom okupiraju oni izletnici i mlađarija što ih barkarijuli iskrcavaju u Palmižani. U uvali je posljednjih četrdesetak godina izgrađeno dvadesetak kuća u kojima je nekoliko restorana različitog tipa i pansiona. Uz već spomenuta dva Meneghellova tu su još Zori, Bacchus i Laganini.

Put pod noge Sv. Klementom

Iz Vinogradišća treba poći u istraživanje otoka i otputiti se poljskom stazom do Velog polja i naselja Vlaka nad njim. Pa i dalje sve do njegove zapadne obale usput uživajući u mirisu vrijesa i ružmarina. Otkad su u uvali usidrene bove, to mogu učiniti i nautičari jer je sada mnogo sigurnije ostaviti brod na par sati. Što se više primičemo zapadnom dijelu otoka manje je gužve i bučnih izletnika. Taj dio Sv. Klementa, uz koju iznimku, živi ritmom od prije par desetljeća i odiše potpuno drugačijim ugođajem od ostatka Paklenih otoka. Zato ga vrijedi osjetiti i prošetati njime. Puteljak koji vodi prema Vlaki dobro je označen i nije zahtjevan.

Taršće i luka Soline

Oni koji se iz Vinogradišća odluče put zapada poći brodom, proći će najprije uz dva kraka uvale Stari stan, a potom mogu uploviti u Taršće. Jednu od ljepših uvala i odlično sidrište. Sve su nenastanjene i mirne i rekli bismo primjerenije pravim i iskusnim nautičarima. Makar i u njima znade biti gužve. Prvih dana ljeta kad smo ovuda plovili u Taršće je bilo usidreno tridesetak brodova, ali prostora među njima bilo je dovoljno i svaki je mogao naći pristojan komad mora i obale za sebe. Slično je i u susjednoj prostranoj luci Soline koju odvaja izduženi rt Strožica i koja obuhvaća uvale Soline i Privojnicu pa i uvalu Pod lozje na Dobrom otoku.

U zapadnom, plitkom rukavcu Solina dno je pokriveno tamnim muljem za koji neki kažu da je ljekovit. Pogledu vam neće izbjeći ni ostaci rimske vile oko koje se obavljaju arheološka iskapanja. Ako ovdje niste stigli barkom, teže ćete naći mjesto za kupanje jer najljepša su mala žala na sjevernoj strani Dobrog otoka što luku Soline štiti s juga. Ne tako davno ovdje bi se sreo tek rijetki nautičar, ali stalno rastući broj čarterskih plovila a i vlasničkih mijenja navike. Pa se sve više uplovljava i u tri preostale uvale na ovoj strani otoka, Pakleni bok, Okoriju i Studeni bok.

Vlaka (Vloka) i Velo polje

Vlaka do koje smo doplovili pristavši na rivicu u istoimenu uvalu na sjevernoj obali, otočko je naselje koje čini tek šačica kuća u kojima je prije stotinu godina živjelo osamdesetak ljudi, Teško je reći koliko ćete tu danas zateći stanovnika. Nekad će ih biti dvadesetak, nekad tridesetak, a ponekad ćete naići tek na obitelj Matijević koja je jedini stalni stanovnik ovog mjesta. Uz Ribarsku kuću (za prijatelje u Tončijevu dvoru) obitelji Matijević i Konobu Donis obitelji Šimunović tu je i noviji Colnago Winery and Snack bar.

Mi smo se naravno otputili k Tonču Matijeviću, ribaru i našem dugogodišnjem prijatelju koji je vođenje svog restorančića – pansiona prepustio kćeri Perini i njenom suprugu. Ali svoju ribarsku gajetu, mreže i druge arte ne ispušta iz ruku pa se kod njih jede doslovno sve što sami ulove. I u osamdeset drugoj godini na moru je svakodnevno, a evo baš nekidan je došao doma s ulovom od šezdeset kila palamida. Nije čudo da ga je prije nas posjetilo brojno izaslanstvo Odbora za ribarstvo Europskog parlamenta. Imao im je što ispričati. A sigurno su i nešto lijepo popapali.

Veliko polje na Sv. Klementu od kojeg su uz ribanje živjeli nekadašnji stanovnici Vloke nije zapušteno. Jedan njegov dio obrađuje i Tonči, a znatan dio zauzimaju maslinici i vinogradi. Na uzvišenju nad starim kućama crkva je čiji je patron Sv. Klement papa i mučenik. Natpisi u njoj kazuju da se obredi posvećuju poginulima u velikom Viškom boju 1866. i potonuću krstarice Radetzky nedaleko Veloga Vodnjaka. Ona je za sobom povukla u modre dubine 325 ljudi, a među njima i nekoliko Hvarana.

Od Vlake vodi staza do Momića polja gdje je također nekoliko kuća, a tek pokoja uređena je za ljetni boravak gdje mir traže oni uistinu premoreni od gradske i uredske vreve.

Vodnjak

Zapadno od Sv. Klementa Pakleni otoci završavaju skupinom manjih otočića i hridi. Borovac, Paržanj, Lengva, Trovna, Karbun, Vodnjak Veli i Vodnjak Mali, to su vidljivi dijelovi kamenih gromada uzdignutih nad površinom mora. Među njima najveći je Veli Vodnjak (Veli Vonjok), a na njegovom jugozapadnom rtu uperenom prema Visu je svjetionik izgrađen 1959. godine. Najviši vrh mu je 44 m nad morem i dominira Viškim kanalom i otvorenim morem (kulfom). Očito je ova kota bila strateško mjesto gdje je u rasponu od daleke pretpovijesti do srednjeg vijeka boravila straža što potvrđuju arheološki nalazi.

Na otoku je nekoliko manjih neistraženih spilja, a i geološki prirodni “most” pod kojim je žalo od većih oblutaka koje su valovi juga neumorno glačali. Dom je mnogobrojnim galebovima pa treba obazrivo po njemu koračati, napose za vrijeme njihova gniježđenja. Osim toga, sigurno ćete naići na stado koza s ne baš bezazlenim rogovima pa i zbog njih budite na oprezu.

S istočne strane svjetionika je za potrebe njegova servisiranja sagrađen mali pristan koji možete iskoristiti za iskrcavanje. Iako se zapadno od Velog Vodnjaka prostire pučina, pod površinom mora su visoke litice omiljena mjesta roniocima. Gusto su obrasle gorgonjama, a mnogi koji ih posjećuju tvrde da su među najljepšim mjestima u podmorju Sredozemlja.

PAKLENI OTOCI: GDJE JESTI?

Najbolje u Ribarskoj kući, potom kod Patka, pa kod Meneghella, zatim kod Laganinija i u Mlini Bech Baru a ima i drugih.

JEROLIM

Ružmarin, ljetna ispostava poznatog zagrebačkog restorana chefa Marina Medaka s većim izborom spize u sjevernoj uvali otoka.
Kordovon Beach Bar Mare Fio, skriven u boriku istočne suze s pogledom na južnu uvalu mjesto je marendina domćeg svijeta.

MARINKOVAC

Antonio Patak, već 40 godina vodi Antonio Dujmović, najbolji pekač ribe na Jadranu i koji je prvi na otoku iz viške kulinarske baštine  na restoranske menije uvrstio tradicionalna a zaboravljena jela.  Kod njega se uvijek jede friška, dobro spravljena riba a uz restoran je i plažni bar.
Tri grede,restorančić  koji vodi Fabijan Brkušić a u kojem će vas za stolom nakon ukusne i bogate riblje juhe poslužiti i dobrim morskim ulovom.
Mamato Bar, zaobilazimo, manje radi kvalitete jela a više zbog vlasnika.

Mlini Beach obitelji Dujmović-Tartaja u pitoresknoj uvali pjeskovitog dna radi po danu i nudi lagane i ukusne riblje i mesne obroke pune mediteranskog bilja i začina idealne za vruće ljetne dane.
Carpe Diem Beach Bar u uvali Stipanska podružnica je hvarskog Carpe Diema gdjese više dolazi radi plažnog partijanja i cjelonoćnog opuštanja i ludovanja nego radi jela koja nude.

SVETI KLEMENT

Palmižana Meneghello, najstariji i kultni restoran obitelji Meneghello koji vodi Romina Menenghelo poznat je po laganim ljetnim predjelima i gregadi, prastarom hvarskom jelu ali i po kreativnom načinu spajanja prirode, priređivanja umjetničkih izložbi i vrhunske gastronomije.

Toto’s, Đenka Menenghela je drugi restoran ove obitelji uz koji ima  i lounge bara tik ponad plaže u Vinogradišću. Đenko je poznat po tome što uvijek pripravlja najbolju svježu ribu.
Zori, restoran obitelji Kovačević i Tomlinović sa više nego polustoljetnom tradicijom spada među bolje na otočju. Na luksuzno i moderno uređenoj terasi služe klasične otočke riblje i mesne menije. Uz restoran su izgradili manji butik hotel.
Bacchus, Mate Jeličića, ponad plaže u uvali Vinogradišće, najčešće posjećuju gosti na dnevnim izletima, ne samo radi nešto povoljnijih cijena nego i radi mesa i ribe pripravljenih u krušnoj peći.
Laganini, restoran i bar, tik uz more u istočnom dijelu Vinogradišća, nastao na tradiciji konobe obitelji Novak, chef Hrvoje Zirojević prije desetak godina pretvorio je u restoran s elegantnom ribljim kuhinjom. Tim putem su nastavili i nakon njegova odlaska.
Marina Palmižana, restoran obitelji Rakar uz marinu u uvali Palmižana tipičan je ljetni restoran u kojem se solidno jede ali bit ćete ipak uskraćeni za ono nešto.
Max fast food, u kantunu Palmižane, uz pristan barkariola što voze za Hvar namijenjen je onima što žele nešto prigristi i ništa više.
Konoba Dionis obitelji Šimunović iznad Velikog polja odiše ruralnim ugođajem a takva im je i hrana. Kod njih se dolazi radi bračke janjetine, janjećeh kulinčića, izvrsno pripravljenog povrća poput artičoka s bobom ili torte od patliđana ali i brudeta.

Ribarska kuća (za prijatelje Tončijev dvor) obitelji Matijević uz uvalu Vlaka, Tonči Matijević prepustio je kćeri Perini i njenom suprugu a on im je ostao „dvorski dobavljač“ koji gajetom ribari naokolo i u kuhinju donosi svježi ulov i bogat urod verdure iz vlastita vrta. Kod njih vlada posve osobit, prisan, domaći ugođaj.
Colnago Winery and Snack bar, takođet ponad uvale Vlaka još je jedan od modernijih lokala na otočju u kojem je hrana dopuna ponude piće. Ali svejedno, može vam se zalomiti dobar riblji zalogaj.
Paradiso, konoba u naselju Vlaka, koju vodi obitelj Župa u kojoj se jede i meso i riba.

PAKLENI OTOCI: GDJE VEZATI I SIDRITI?

Marina Palmižana
Pripada najljepšima na Jadranu. Skrivena u duboko zaklonjenoj šumovitoj uvali, odišem pravim ugođajem Paklenih otoka. Dobro je zklonjena od svih vjetrova, osim jakog istočnog. Iz nje se može pješice po čitavom Sv. Klementu. U marini koja ima 180 vezova i u kojoj je najveća dubina 10 metara su restoran, kafić, dućan, vinoteka, a brodice stalno voze u Hvar. Otvorena je sezonski, od travnja do listopada.

Uvala Vinogradišće – koncesionirano sidrište
Nešto više od 800 metara dugačka uvala pruža zaštitu od svih vjetrova osim od južnih a do postavljanja bova sidrilo se na dubinama od 5 do 10 metara na pjeskovitu dnu na kojem sidro ne drži najbolje. Sad su postavljena korpomorta s bovama. Ukupno ih je 43 a nosilac koncesije na deset godina koja istječe 2024 godine je obrt GIP Đenka Menenghela. Bovu je moguće rezervirati a cijena sidrenja je među najvišima na Jadranu

Uvala Taršće
Zaštićena od svih vjetrova, osim od juga, po kojem je valovito. Nenastanjena je pa je u doba ljetnih gužvi odličan izbor. Od istoimenog rta na ulazu do žala na njezinu kraju punih je pola milje. U vanjskom dijelu na dubini od dvadesetak metara sidre se velike, a jahte, dok oni manji mogu izabrati njezin najsjeverniji i najzaštićeniji dio. Dobra je opcija sidrenje i vezanje krmom za kraj. Sidro se u tom slučaju baca na 10 do 15 metara dubine na pijesak.

Ždrilca
Ždrilca su jedno od najpoznatijih nautičkih odredišta na cijelom Jadranu. Tu se sidri u 5-6 metara duboku moru pred Marinkovcem, na pijesku, a ima i desetak bova koje su usidrili vlasnici okolnih restorana. Velike jahte sidre u sjevernijem dijelu Ždrilca na dubini od petnaestak metara. Zapuše li sa zapada, najsigurnije je biti u zavjetrini Planikovca. U Ždrilcima je opasna i bura. Vrijedi iskusiti kako je to biti tako blizu Hvaru, a uživati u miru.

Luka Soline
U prostranoj luci s južne strane Sv. Klementa koju s juga djelomično štiti otočić Dobri slobodno se sidri u njenom istočnom dijelu i uvali Prevojica dok je u zapadnom, uz Rt Kovač usidreno desetak bova. Južni i jugozapadni vjetrovi mogu dosta uzburkati more u luci.

Ostala sidrišta
Može se sidriti pa to nautičari i rade, u gotovo svim uvalama Paklenih otoka ali najčešće se to radi u uvalama Kardovan na Jerolimu, Stipanska na Marinkovcu, Stari stani, Pakleni bok, Okorija, i Studeni bok s južne strane Sv Klementa te Velika Duboka, Čarnjeni bok m Vlaka s njegove sjeverne strane.

Napisali Marko Vučetić i Braslav Karlić
Snimili Mladen Šćerbe i Braslav Karlić