Freediving je sport koji se brzo razvija te posljednjih godina sve više privlači pažnju svjetskih medija. Hrvatski apneaši u 2025. godini postigli su iznimne rezultate i njih četvero nalaze se u samom svjetskom vrhu, što je s obzirom na naš broj stanovnika najbolji svjetski omjer. Prometnuli su se u pravu velesilu.
Četiri u prvih deset
Mirele Kardašević je postigla zaron u dužini od 284 metra u disciplini s monoperajom i time postavila novi svjetski rekord. Trenutno je jedna od deset najboljih freediverica na svijetu. Vitomir Maričić u lipnju je postavio svjetski rekord u statičkoj apneji, zadržavši dah 29 minuta i tri sekunde uz pripremu kisikom. Time je potvrdio status jednog od najboljih statičara na svijetu, zauzimajući prvo mjesto na svjetskoj rang‑listi u toj disciplini. Petar Klovar u svibnju je zaronio 103 metra u disciplini Constant Weight No Fins, postavivši apsolutni svjetski rekord. Pokazao je da smo spremni dominirati i u jednoj od najzahtjevnijih disciplina. Trenutno se nalazi na četvrtom mjestu svjetske CNF ljestvice. Goran Čolak, jedan od pionira hrvatskog ronjenja na dah, u protekloj je godini ostao među najboljima na svijetu. Prema najnovijoj rang‑listi, drži šesto mjesto u ukupnoj kategoriji Pool & Depth, a njegov rekord od 292,15 metara u disciplini BIFINS još uvijek je aktualan.
Važna je ekipa
Sve ove uspjehe u 2025. godini ne možemo promatrati strogo individualno. Hrvatski apneaši čine cjelinu koja Hrvatsku pozicionira kao respektabilnu naciju u svijetu freedivinga. Naši apneaši na lijep način pokazuju da je moguće spajati disciplinu, hrabrost i strast prema moru te pritom graditi međunarodni ugled. Slikovito rečeno, Maričić, Klovar, Kardašević, Čolak, ali i drugi mladi talenti koji tek dolaze pokazuju da Hrvatska ima visok i još do kraja neistražen potencijal u sportu koji je istovremeno izazov za tijelo i um.
Družili smo se s njima prije tri godine i promatrali s koliko strasti se hrvatski apneaši posvećuju svom sportu i kakve sve prepreke na putu uspjeha moraju savladati.
Kovanje uspjeha
Znate ono kako kažu ostavili su srce na terenu, dali su 120 posto od sebe i slične fraze… U ovom sportu ako date 100 posto sebe, vi ste mrtvi.” Slikovito nam je opisao apneaš Vanja Peleš ono zbog čega je ovaj sport drugačiji od drugih. Unatoč rizicima koji postoje uz ronjenje na dah profesionalni sportaši uvjeravaju nas da, kada se strogo slijede poznata pravila, riječ je zapravo o jako sigurnom sportu.
Zvuči kao umanjivanje opasnosti, ali kao što je boksaču normalno natjecanje završiti sa slomljenim nosom i razbijenom arkadom, tako je apneašima normalno pasti u nesvijest nakon izranjanja. U takvim situacijama zaron se službeno ne priznaje. Ronilac je dužan nakon uspješnog zarona i izrona obaviti „I am OK“ protokol dokazivanja da nije došlo do gubitka svijesti.
Hrvatska skriva brojne sportske talente pa tako i u ovom trenutku imamo nekoliko žena i muškaraca koji su u samom svjetskom vrhu u različitim disciplinama. I tako već godinama. Štoviše, hrvatski apneaši su najtrofejnija naša sportska reprezentacija. Jedan od najpoznatijih i najodlikovanijih je Goran Čolak, a tu su i Mirela Kardašević, Petar Klovar, Vitomir Maričić, Vanja Peleš… redom rekorderi i osvajači državnih, europskih i svjetskih medalja. Razgovarali smo s njima i trenerom Ivanom Drvišem i doznali kako se čovjek “nađe” u ronjenju na dah i kako se postaje šampion i rekorder.
Usporedi li se s nogometom, košarkom ili tenisom, ronjenje na dah je marginalni sport. K tome i ekstreman. Zbog malog broja apneaša gotovo svi aktivni sportaši brzo su napredovali u svjetski vrh, ali posljednjih godina događa se “inflacija” ronilaca iz mnogoljudnih zemalja. Ipak, hrvatski ronioci ostaju u svjetskom vrhu i ostvaruju sve bolje rezultate.
Dva udruženja
Po brojnim disciplinama ovaj je sport usporediv s atletikom. Uz rekreativno i natjecateljsko ronjenje, najveća razlika je bazensko i ronjenje u moru, odnosno dubinsko, daljinsko i statičko ronjenje. Dvije su najveće svjetske organizacije, CMAS i AIDA. Prva je priznata od Međunarodnog olimpijskog odbora te se financira na temelju rezultata. AIDA se financira organiziranjem natjecanja, te je mnogo raširenija organizacija s nešto fleksibilnijim pravilima natjecanja.
Discipline i potkategorije
CMAS razlikuje 8 disciplina. Statičko ronjenje, dinamičko ronjenje s jednom, dvije ili bez peraja, brzinsko ronjenje u dalj 2 x 50 m, 8 x 50 m i 16 x 50 m, Jump Blue na dubini od 10 m gdje se mjeri daljina ronjenja uz 15-metarske bridove kvadrata.
U Constant Weight mjeri se dubinski zaron do dna, a ronilac mora zaroniti i izroniti s istom kilažom. Disciplina Free Immersion podrazumijeva zaranjanje bez utega ili peraja, ali se ronilac povlči užetom. Variable Weight je zaranjanje uz pomoć balasta te povratak vlastitom snagom, a ima i poddiscipline ovisno o vrsti peraja ili ronjenju bez peraja. Scandalopetra je timsko natjecanje gdje jedan ronilac zaranja uz pomoć kamena, najčešće uz granitni blok od 15 kg, a kada dostigne željenu dubinu, drugi ga povlači na površinu. AIDA poznaje još jednu disciplinu − No limit, koja se više službeno ne odobrava.
Teško je zamisliti te brojke
“Ma nije to toliko mistično koliko se čini… samo trebaš prevladati refleks gušenja, strah od dubine, koncentrirati se i paziti da ne prijeđeš svoj limit.” Tako otprilike zvuči kada profesionalni ronioci na dah laiku objašnjavaju fascinantne brojke o zaronima izražene u stotinama metara i desecima minuta. Najtrofejniji hrvatski ronilac na dah Goran Čolak priznaje da izbjegava govoriti ljudima o tome čime se bavi jer mu je teško to nekome predočiti. “Ti kad nekome kažeš da si ronio 200, 300, 50 ili 80 metara, sve je to puno. Teško je razlikovati 80 ili 100 metara u dubinu ili 200, 250 metara u daljinu. To su sve velike brojke, što je teško zamisliti i teško se dovesti u tu situaciju u kojoj je vrlo malo ljudi uopće bilo. Ljudi su više-manje uvijek fascinirani.”
Ograničenja su u glavi
Promatraču se čini da ovi sportaši prkose zakonima prirode, životu i smrti. No, ponosni trener Ivan Drviš demistificira nam ove natprosječne mogućnosti navodeći kako se radi o nizu mentalnih i fizičkih vještina koje ronilac na dah s vremenom savladava, te da je najveće ograničenje ustvari u glavi. Ljudski mozak ima urođene reflekse koji služe kao obrambeni mehanizam na više razina.
Ljudi imaju prirodno usađeni strah od dubine, odnosno strah od nepoznatog. Tu je i poznati strah od opasnosti ili, kako ga Drviš opisuje, strah od zubi. Pa je tu i nešto logičniji strah od gušenja, zbog čega nas instinkt tjera na površinu.
Na koncu, čovjek je opstao zahvaljujući tim urođenim reakcijama. Strah je iracionalan. Primjerice, statistika kaže da ćemo puno prije stradati na putu od kuće do posla nego da će nas napasti kakva morska neman. Za ronjenje u dubinu važno je savladati taj strah. Ono što ronioci na dah izvode da bi duže ostali pod vodom je trening hipoksije i hipoksemije. Različitim metodama pripremaju svoje tijelo i um za optimizaciju potrošnje zraka, za povećanje kapaciteta pluća, za prilagođavanje na nedostatak kisika i povećan udio CO2 u tijelu, kao i za odgodu urođenog refleksa za udahom.
Povijest bilježi ronjenje na dah koje je prvenstveno služilo kao tehnika za prikupljanje različitih dobara iz morskih dubina. Poznato je da su se ljudi bavili apnejom i u antičkim vremena na području Mediterana, Japana te otočnoj provinciji Južne Koreje, Jeju.
Konkurentnost hrvatskih ronilaca
Nekoć su ljudi trenirali bez sustava, već prema vlastitom nahođenju dok se ne bi osjetili umorni i to su smatrali dobrim, što je krivo, objašnjava trener Drviš. Danas u Hrvatskoj većina ronilaca na dah ili već ima trenersko znanje ili se obrazuju u tom smjeru. Uz to što su vrhunskih sportaši, oni imaju i trenerska znanja, pa mogu pravilno pristupati svom trenutnom procesu, individualno. Zato im je konkurentnost u svijetu jaka unatoč sve većem broju novih ronilaca. Drviš dodaje da uz ronjenje na dah, u Hrvatskoj imamo i drugu generaciju trenera podvodnog ribolova. Većina tih sportaša prošla je kroz Sportsko učilište u Zagrebu na kojem se obrazuju odrasle osobe ili neku drugu obrazovnu ustanovu, a u pripremi je i smjer plivača s perajama.
Značaj medicinskih istraživanja
Kod treniranja ronjenja na dah bitna je ciljna usmjerenost, nastavlja, a da bismo bolje razumjeli procese u tijelu već godinama provode opsežna medicinska istraživanja. Zahvaljujući tim istraživanjima sada bolje razumiju što se događa u tijelu, pa znaju u kojem smjeru voditi treninge. Oni su razvili svoj sustav treniranja prema modelima te koriste različite kombinacije za postizanje željenih ciljeva.
Povišenu razinu CO2 u tijelu treniraju s puno malih serija ronjenja i kratkim pauzama kako bi se tijelo naviklo raditi u takvim okolnostima. Zatim prakticiraju treninge s niskom koncentracijom kisika u tijelu tako da rade duge serije ronjenja. Tu su kombinirani i kondicijski treninzi, motorika itd.
U trenutku dok razgovaramo s trenerom, apneašica Mirela Kardašević provodi bazenski trening za ekonomiju potrošnje kisika i navikavanje na takvo stanje, tehnikom apneaškog plivanja. U takvom treningu ronilac mora taktizirati između brzine ronjenja te ekonomije potrošnje u vidu snage, kisika, a pritom stječe i mentalne sposobnosti. Treninzi se planiraju prema kalendaru natjecanja te se odrede glavna godišnja natjecanja i njima se daje prioritet.
Bazen i dubinsko ronjenje
Čim završi natjecanje, kreću u pripremu za sljedeće. Ako je svjetsko prvenstvo u dinamici u bazenu u lipnju, za to se trenira šest ili sedam mjeseci. Drviš napominje kako mnogi rade grešku kada se napusti trening u bazenu i isključivo se trenira dubinsko ronjenje, jer tako izgube efekt onoga što su trenirali više od pola godine. Naglašava važnost znanstvenog pristupa treninzima koji se prije nije prakticirao, a mnogi ga i danas ne prakticiraju.
U svrhu istraživanja u Hrvatsku dolaze timovi najboljih svjetskih fiziologa. Zbog toga su sportaši koji sudjeluju u tim istraživanjima u automatskoj prednosti jer vide individualne rezultate istraživanja. Slabosti kompenziraju, a na jačim rezultatima rade dominantno i tako potenciraju talent sportaša.
Na Vis dolazi svjetska elita
Treninge često rade i na otoku Visu koji im odgovara iz niza razloga. Prekrasna prirodna kulisa pomaže im u mentalnoj pripremi za ronjenje, a tamo imaju i odlične uvjete za treniranje. Ronilački centar s kojim odlično surađuju, pogodna dubina, mir… Na Vis dolaze pripadnici elite ronjenja na dah iz cijelog svijeta, kao i brojni početnici. Toga će u budućnosti biti i više, stoga je u planu poboljšanje infrastrukture. Smještaj pronalaze kod privatnih iznajmljivača, a u ronilačkom centru koriste predavaonicu, tuševe i ostalu infrastrukturu kao i brod za odlazak na ronjenje. U pripremi imaju neke nove uređaje za ronjenje.
Za sve je kriv Le Grand Bleu
“Jako puno ronilaca moje generacije ima sličnu priču, pogledali smo film Big Blue (Le Grand Bleu) francuskog redatelja Luca Bessona i svi smo se zainteresirali za ronjenje na dah”, prisjeća se Goran Čolak. Tada je imao 22 godine i svoj početak ronjenja opisuje kao suludo iskustvo. “Izašao sam s barkom na more kod otoka Vira, uzeo sidro u ruke i skočio da vidim koliko duboko mogu ronit.” Budući da nisu imali ronilački sat, s konopom su izmjerili da je bilo 30-ak metara dubine. “Još kao klinci znali smo igrati tko će duže držati dah pod vodom i slično, pa sam uvijek mogao najduže.”
Prije ronjenja trenirao je tajlandski boks, do tada se bavio raznim sportovima, ali ništa ga nije ozbiljno zaokupilo. “Vidio sam i na televiziji neku reportažu, palo mi je na pamet da to malo istražim” i više nije dvojio čime se želi baviti. “Ne znam što me je konkretno privuklo u samom početku. More je bilo blizu i ja sam mogao dugo ronit.” Nije niti znao da postoji bazensko ronjenje, niti koje su discipline, hijerarhija i pravila.
Profesionalci
Prvih nekoliko godina je paralelno trenirao, radio kao fizioterapeut i natjecao se, a od tada se profesionalno bavi ronjenjem, od čega i živi. U to vrijeme bio je jedini koji je živio od ronjenja na dah, danas ih je ipak više. Prvi sponzor bio mu je Solgar vitamini. Kako su rezultati bili sve ozbiljniji, tako je osim suplemenata, počeo dobivati i financijsku pomoć. “S boljim rezultatima pojavilo se još sponzora, zakotrljalo se u dobrom smjeru. Sreća je da sam bio u pravo vrijeme na pravom mjestu.” Prije njega bilo je vrhunskih sportaša u ronjenju na dah, uglavnom u bazenskim disciplinama. Otkad sam došao ja, pa i trener Drviš, krenulo se ozbiljnije raditi i strukturirati.
O Goranu je snimljen i film Moj život bez zraka redateljice Bojane Burnać koja je za potrebe filma i sama počela trenirati ronjenje na dah da bi mogla snimati kadrove pod vodom.
Svjetski prvak proizvodi peraje
Ronilac Vanja Peleš je svjetski prvak, dvostruki svjetski rekorder te vlasnik srebrnih i brončanih medalja svjetskih i europskih prvenstava. Ronjenjem se bavio rekreativno od djetinjstva te kroz podvodni ribolov. Tijekom osnovne škole plivao je u Mladosti, u Zagrebu. Čim bi završila škola, ne bi čekao državno prvenstvo u plivanja u Zagrebu, već je radije ljetne mjesece provodio u obiteljskoj kući u Malom Lošinju. Tamo je produbljivao ljubav prema ronjenju na dah u moru.
Zatim je po povratku u Zagreb u zimskim mjesecima nastavio roniti u bazenu. Krenulo je rekreativno, ali ubrzo je shvatio da ostvaruje dobre rezultate. U klub je došao 2012., a već iduće godine bio je na svjetskom prvenstvu u Beogradu. U plivanju ga nisu previše privlačila natjecanja, no ovdje se odlično snašao. O svemu se razgovara s trenerom kao i s kolegama, no s obzirom na to da u apneji ronilac ide protiv sebe, na svakom sportašu je osobna odluka da prepoznaje svoje mogućnosti i odluči kada izroniti.
Kada započeti
Peleš smatra da je ronjenje na dah sport kojim se bave mentalno zrele osobe te da ne bi trebalo djecu gurati u ovaj ekstremni sport. “Ako u nogometu date ‘više od sto posto’, vjerojatno nećete slomiti nogu, nego će rezultat biti jako uspješan. U ronjenju na dah će biti totalno neuspješan, fatalan.”
Natjecatelji u ovom sportu ostaju znatno duže nego u drugim sportovima. Većina ronilaca na dah, uz treniranje, radi svakodnevne poslove. Peleš uz jutarnje treninge, navečer vodi treninge na bazenu, a uz to je zaposlen u maloj zagrebačkoj tvrtki koja se bavi proizvodnjom ronilačkih odijela i karbonskih peraja za SCUBA ronjenje i podvodni ribolov. Ljeti trenira i na moru, no zasad se još ne natječe u dubinskim ronjenjima, što mu je u planu.
Samostalna u sportu, majčinstvu i poslu
Nešto drugačiju priču s ronjenjem na dah ima Mirela Kardašević, također svjetska prvakinja i rekorderka u različitim disciplinama. Trener Drviš ističe da Mirela i Vanja spadaju među najperspektivnije ronioce u svijetu. Uz naporne treninge i fokusiranost, oboje su talentirani, imaju odlične fizičke predispozicije. Mirela je u mladosti trenirala plivanje do svoje 21. godine, zatim je postala majka dvoje djece i imala pauzu od 8 godina. Studirala je digitalni marketing kao stipendistica na Arizona State University u SAD-u, a magisterij je završila u Zagrebu.
Posao, ronjenje i majčinstvo uspijeva uskladiti zahvaljujući radu od kuće. U plivanje se vratila radi rekreacije gdje se susrela sa sportašima koji su trenirali ronjenje na dah, što ju je odmah privuklo. Natjecateljsko plivanje prati dernjava, navijanje i užurbanost, dok je natjecateljsko ronjenje suprotnost. Mir, tišina i kratki pljesak kod uspješnih rezultata. Plivanjem je kaže “uništila” ronilački refleks koji je morala iznova izgraditi. Do ozbiljnih rezultata trebalo joj je godinu dana marljivog treniranja. Tada je shvatila da ima i talent te se odlučila potpuno posvetiti ovom sportu i natjecati se. Budući da je samohrana majka, ronjenje joj nije dovoljno za skrb nad dvojicom sinova. Zato uz natjecateljski sport na svjetskoj razini i dvoje djece, Mirela radi od kuće te ima svoju tvrtku za digitalni marketing. Sinovi su joj također sportaši, košarkaši, a vole i ronjenje, doduše samo iz zabave.
Dubinsko ronjenje
Uz bazensko natjecanje, Mirela je aktivna i u dubinskom ronjenju na dah gdje je osvojila broncu na svjetskom i dva put na europskom prvenstvu. Do sada nije imala prilike trenirati više od dva mjeseca godišnje u moru, što namjerava promijeniti . U planu joj je posvetiti se dubinskim disciplinama. Svaka dva mjeseca imat će dvotjedne pripreme u Egiptu, pa očekuje bolje rezultate u dubini. Cilj joj je, naravno, zlato na svjetskom prvenstvu u najtežoj disciplini − bez peraja.
Mirela objašnjava da je za ostvarenje cilja bitno znati da to možete ostvariti te ne sumnjati u sebe. Sumnja pak dolazi od manjka treninga, a tu su i aspekti mentalne stabilnosti. “Ne smijemo razmišljati o rezultatu koji će se dogoditi za minutu ili dvije, već treba biti prisutan u tom trenutku i ostati smiren.”
Skup sport
Poznato je da svi individualni sportovi nisu jeftini. Pa iako ronjenje na prvi pogled izgleda kao sport bez puno ulaganja, čim se krene više trenirati, troškovi znatno rastu. Uz naočale, peraje, odijela, bazene, troškovi najviše rastu zbog putovanja. Tu su i svi ostali troškovi poput masaže, teretane itd. Ronilački savez plaća im jedino europsko i svjetsko prvenstvo, a klub pokriva što može. Sve ostalo poput priprema financiraju sami, što bi bez sponzora bilo gotovo nemoguće.
Trener, predsjednik i svjetski rekorder
S riječkim roniocem, trenerom i predsjednikom hrvatskog ogranka federacije AIDA Vitomirom Maričićem razgovarali smo putem videopoziva. Susretljiv i izuzetno komunikativan, Vitomir iza sebe ima poduži portfelj sportova i poslova kojima se bavio. Sve to daje mu prednosti u ostvarivanju vrhunskih rezultata. S natjecateljskim ronjenjem na dah krenuo je prije pet godina. Studirao je fiziku i informatiku, kineziologiju te na privatnom sveučilištu završio smjer fotografije. Posljednja u nizu edukacija je medicinskog usmjerenja, za plućne rehabilitacije.
Za potrebe svojih sponzora, vlasnik je i male marketinške agencije i suvlasnik tvrtke za digitalnu produkciju. Instruktor je i trener ronjenja na dah, a tijekom sportske karijere natjecao se i bavio paralelno s više različitih sportova. Gimnastika, dizanje utega, penjanje, ronjenje itd. Uz to svestrani Maričić bavi se i organizacijom sportskih događaja i ekspedicija. Dvostruki je svjetski rekorder i pri vrhu svjetske rang liste AIDA International ukupno. Apnejom se bavi od najranijeg djetinjstva. Najprije je naučio držati dah pod vodom, a tek onda plivati. Ljubav prema rekreativnom ronjenju samo je rasla. U mladosti je intuitivno vježbao zarone u dubinu i daljinu te čitavo vrijeme pokušavao nadmašiti samog sebe.Tijekom svoje karijere između ostalog je preživio i prijelom kičme i vrata. Unatoč brojnim ozljedama i prognozama da se više nikada neće moći baviti vrhunskim sportom, svaki put se uspješno oporavio i nastavio biti u odličnoj formi.
Žrtva neznanja
U ovaj sport je uronio kroz suorganiziranje ekspedicije za apneašicu Lidiju Lijić, te se ubrzo i sam okušao u natjecateljskom ronjenju. Već druge godine natjecanja bio je treći na svjetskom prvenstvu, zatim i u dubinskom na četvrtom mjestu. Iduće godine bio je iskusniji i rezultati su bili sve bolji. Ipak, zbog blackouta diskvalificiran je na svjetskom prvenstvu. Onda je došla pandemija. U međuvremenu je postao predsjednik hrvatskog ogranka međunarodne organizacije AIDA. Za vrijeme pandemije je nastavio trenirati. Prikupio je solidan broj natjecanja u bazenu i pomaknuo se na prvo mjesto na svjetskoj ljestvici. Kazuje nam da su ga zbog odličnih početnih rezultata gledali kao konkurenciju, zbog čega je bio prepušten sam sebi.
Međutim, brzo jeokupio medicinski tim, suradnike i sponzore uz koje napreduje. Što se tiče literature, osim rekreativnog ronjenja, ona ne postoji. Nedavno je završen prvi u svijetu priručnik za natjecateljsko ronjenje u čijem je stvaranju sudjelovao i on.
Petar Klovar
Maričić je mentor i trener još jednom hrvatskom vrhunskom roniocu na dah, Riječaninu Petru Klovaru, s kojim smo također razgovarali. Petar Klovar za Vitomira ima samo riječi hvale. Cijeli život kreće se oko bazena, najprije kroz natjecateljsko plivanje, a zatim se tamo i zaposlio kao čuvar bazena. Kako su se susretali na bazenu, Vitomir ga je nagovorio da pokuša preroniti 50 metara.
Bez obzira na to što je znao da je dobar plivač, Petar zna da to nije lako preroniti. Međutim, uz malo podrške i uputa, već je nakon prvih nekoliko pokušaja uspio. U tom trenutku shvatio je koliko je u ovom sportu bitno mentalno se pripremiti i prijeći preko vlastitih ograničenja. Kroz nekoliko treninga shvatio je da mu se sviđa ronjenje na dah i da bi trebao probati vidjeti kamo ga to vodi. Tada, kaže, nije bio svjestan koliko je Vitomir dobar trener, pa svoj početak djelomično pripisuje i skupu sretnih okolnosti. Motivacija je samo rasla, a Petar nije bio jedini na treninzima, što ga je guralo da više trenira. Drugi ronioci koji su krenuli s treninzima nešto prije njega, brzo su napredovali. To mu je ulijevalo nadu da će i on ubrzo postizati sve bolje rezultate.
Tako je i bilo. Pa je već u prvih nekoliko godina natjecanja uspio postići izvrsne rezultate, a na nedavno održanom svjetskom prvenstvu u Turskoj napravio je novi svjetski rekord u dubinskom ronjenju bez peraja. Ujedno i novi svjetski rekord u toj disciplini prema federaciji CMAS srušivši rekord ruskog rivala Alekseja Molchanova. Dva dana ranije postavio je i novi državni rekord u disciplini Free immersion, za što je dobio srebrnu svjetsku medalju, samo dva metra manje od svjetskog prvaka, Aleksej
NAPISAO Teo Marević
SNIMKE Marin Srzić, arhiva Vitomira Maričića, Mirele Kardašević, Petra Klovara i Vanje Peleša
Apneja je sport koji se tek razvija i uzima mah, no korijene vuče iz tehnike ronjenja koju su koristili mediteranski i azijski narodi još u antičko doba
