Makar udaljen svega dvije milje od kopna, Vrgada je otok na kojem insularnog ugođaja ne manjka. Tamo smo proveli dan.
Doploviti gliserom od Biograda do otok Vrgada doista je čas posla. Držeći čvrsto pogled na silueti ovoga otoka uživasmo u plovidbi. Biste li znali kojem se otoku približavamo da smo kazali insula rubricata i iz toga izvedenog imena Lumbrikaton, Lubricata? Da ste jedan od Vrgadina znali biste da je to staro ime vašeg otoka. Uplovismo ravno u široku, ali plitku uvalu Sv. Andrije na sjevernoj obali otoka. Prvo što će vam upasti u oči jesu crveni „klifovi“.
Crveni klifovi
Dakako, nisu to u pravom smislu klifovi. To je crvenica koja je ostatak erozijom spranog vapnenačkog materijala s primjesama crvenice s padina krških glavica. Sloj tog crvenog materijala dospio je na samu morsku obalu. Tu ga valovi uz pomoć vjetra i kiše ispiru i stvaraju kao nožem odrezan vertikalni presjek desetak metara visok, vidljiv iz daleka.
U uvali Sv. Andrije takav crveni zid je na njenoj južnoj i jugozapadnoj obali. Još uočljiviji i danas posjećeniji je onaj na sjevernoj obali rta, Punta Kuka, koji uvalu zatvara sa sjeverne strane. To je područje s najatraktivnijim crvenim „klifovima“, a naziva se Pobrizi i Crveni brig. Plitka prevlaka Tanko (ime izvrsno opisuje ovu prevlaku) rastavlja poluotok Kuk od otoka Artine. Nekada su bili povezani crvenim „klifom“ . To je morao biti veličanstven prirodni fenomen kojega je u međuvremenu more odnijelo.
Kod Sv. Andrije
U uvalu Sv. Andrije doista treba polako i obazrivo uploviti jer pličina je ograničavajući čimbenik. Najplići dio uvale, Kvasilo i Pržina, pregrađen je nasipom. Unutarnji dio koristio se nekada kao solana (spominje se u 11. st.) i ribolovilište. Na sjevernoj obali sagrađen je veliki kameni lukobran. Iza njega u unutrašnjosti uvale više je manjih molova na kojima su uglavnom privezane barke domaćeg stanovništva.
Ovaj dio uvale, podno groblja i crkvice sv. Andrije dobio je naziv Pocrikve. Cijela uvala je dobila ime po crkvici iz 9. st. i važan je povijesno-arhitektonski objekt na našim otocima. Građena je po uzoru ostalih predromaničkih crkava u Dalmaciji a do kraja 17. st. bila je župna crkva. Na južnoj obali uvale je snack bar Pržina, a uz obalu nekoliko plaža, ljeti zaposjednutih brojnim kupačima. Ali kad smo mi došli bilo ih je svega nekoliko.
Uvala je dobro zaštićena od bure što je posebno važno za sve koji plove. Jer glavna otočka uvala baš je otvorena udarima ravnokotarske bure. Najbolja je zaštita za lukobranom koji štiti i od tramuntane kojoj je uvala otvorena. Po svakom drugom vremenu u njoj je sigurno. Čak i ako ste na sidru jer unatoč nevelikoj dubini sidro na muljevitom i pjeskovitom dnu dobro drži.
Ipak, nautičari na Vrgadi obično biraju dva druga mjesta na kojima će provesti vrijeme, a u uvalu Sv. Andrije se zapute tek kad na njima nema mjesta. Nakon prvog, s morske strane, razgledavanja ove vale zaputismo se i mi oko Artine prema glavnoj otočkoj luci zvanoj Luka.
Arhipelag koji okružuje otok Vrgada i malo povijesti
Vrgada pripada ugljansko-pašmanskom nizu zadarskih otoka. Površina mu je 3,31 km2, duljina 2,8 km, a najveća širina 1,3 km. Najviši vrh je Strabrinovac visok 112 m. Spada u najmanje, ako ne i najmanji naseljeni hrvatski otok. Vrgadi pripadaju i brojni okolni otočići i grebeni koji tvore zanimljivo otočje. Malo podalje, zapadno od nje, su Gangaro, Mala, Vela i Runjava Kotula. Nešto bliže je Obun, a još bliže Šipnata, pod samom južnom obalom Vrgade. Jugoistočno se nižu Veli i Mali Školjić, Oblik, Gira i najveći Murvenjak, a sjeverno od otoka je Kozina.
Oko većine od tih otočića danas su smještena ribouzgajališta. Vrgada je kroz povijest imala veliku važnost kontrole plovidbe, posebno uplovljavanja i isplovljavanja iz Pašmanskog kanala. Na poluotoku Kuk je gradina, ostaci kasnoantičke, bizantske utvrde odakle se kontrolirala plovidba. Vjerojatno je sagrađena i na starijim temeljima. Neki pisci tadašnju važnost Vrgade uspoređuju s Gibraltarom pa otok i nazivaju „zadarskim Gibraltarom“.
Otok je danas većinom prekriven šumom alepskog bora i tipičnim vrstama sredozemne makije. Nekada, podaci su iz 18. st., većinom je bio obrađen. Bilo je tu vinove loze, maslina, smokava, jabuka, šljiva i raznog drugog voća. Tadašnji 1141 vol za oranje ukazuje na intenzivnu obradu plodnih površina.
U zaklonu Artine
Obilazeći oko Artine radoznalo smo zagledavali prema crvenim klifovima. I u ovo doba godine malobrojnim kupačima koji su uživali na žutom, sitnom pijesku i pličini podno crvenog zida. S obje njezine plitke prevlake koja pod morem spaja Vrgadu s Artinom usidreno je dvadesetak bova na koje se možete vezati. Boravak na njima ugodan je po južnim vjetrovima i maestralu, ali znatno je neudobniji po buri i tramuntani. Ipak i za takva vjetra, osim kad se bura raspuše, znade se naći kakva bova na kojoj je udobnije, uglavnom radi zavjetrine koju pruža Artina. Koncesionar bova je UO Adrijana, obitelji Matulić koji u Vrgadi ima i restoran. Sidrište danju privlači veliki broj izletnika. Mnogo nautičara tu ostaje i noćiti.
Luka – glavni porat na otoku
Uplovivši u Luku privezali smo se za veliki kameni lukobran. Njegov prednji dio služi kao operativna riva gdje pristaje katamaran Vrgada kojima se održava veza s kopnom, Pakoštanima i Biogradom. Sagrađen je 2018 godine i zamjenio je dva stara drvena broda, Lumbrikatu i Vrgadinku. Može prevesti 128 putnika. Unutar uvale više je manjih mulića građenih „u suho“ koji svaki za sebe tvori mali mandrač. I Luka i Vala Sv. Andrije dobro su zaštićene gotovo od svih vjetrova, ali Luka je otvorena udarima bure. Kad zapuše preko Vranskog jezera pristaje se u Valu Sv. Andrije.
Ovdje nema mogućnosti za pristajanje jedrilica ili većih brodova (moguće je na tren pristati na glavu od lukobrana). Nema ni bova na koje se možete vezati, najbliže su one s jedne i druge strane prevlake Tanko što mnogi nautičari i koriste. Manje brodice se u Luci mogu vezati na moliće pred restoranima Adrijana i Bracera čiji su vlasnici usidrili i par muringa. Ili se pokušati zavući među barke domaćeg svijeta kad među njima ima mjesta. Iznad luke na brežuljku zanimljivoga imena Sudujam (nema samo Split sv. Duju) je crkva Sv. Trojstva s velikom betoniranom površinom (pjover) za skupljanje kišnice. Poslije smo doznali, na žalost, nitko ne koristi prikupljenu vodu.
Nasuprot velikog lukobrana odmah ćete zamijetiti građevinu u obliku prove velike povijesne bracere. To je terasa restorana Bracera. Inače uplovljavanjem u Luku zapljusnut će vas reklame za restoran, konobu, piceriju, cafe bar itd.
Ribe ili turisti
Dosadašnji osnovni pokretač razvoja otoka je Vrgada r.p.z. (ribarska proizvođačka zadruga) osnovana 1909. i evo djeluje do danas. Glavna djelatnost zadruge je pomorski prijevoz putnika, odnosno povezivanje otoka s kopnom održavanjem brodske linije 415 Vrgada – Pakoštane – Biograd. U zadruzi ne brinu samo za redovit prijevoz putnika već posade priskaču u pomoć u svakoj izvanrednoj pogibeljnoj prigodi. Prevozeći bolesne ili unesrećene i unutar zlatnog sata stižu do zadarske bolnice. Ovo svakako daje jednu sigurnost žiteljima, ali i posjetiteljima ovoga otoka. Takvih je prilika danas nakon gradnje SAR brodica za hitnu pomoć ipak manje.
Zadruga posjeduje i manju kočaricu, ali makar im je nekad ribarstvo bilo glavna djelatnost primat u ovom kraju odavno su preuzeli kaljski ribari kod kojih je danas zaposleno nekoliko Vrgadina. Otok Vrgada ima oko 250 stanovnika, ali zimi se to smanji na oko 190, većinom penzionera, a ljeti poveća na oko 500. Dakako turizam i ugostiteljstvo su im glavne djelatnosti, ali teško se u tom smjeru razvijaju. Imaju struju i vodu, ali odvodnju još nisu riješili, tek se spremaju uhvatiti s time u koštac.
Kratka sezona
Povećanje turističkih kapaciteta s time je u izravnoj vezi, kao i s ribouzgajalištima s južne strane otoka. Iako poneki Vrgadin radi na ribouzgajalištima ipak napominju da nitko njih nije pitao žele li ili ne ta uzgajališta i hoće li to smetati razvoju turizma na otoku. Nekada su imali kamp, ali zbog pomanjkanja minimalnih uvjeta kamp je zatvoren. Imali su i već gotov projekt izgradnje lučice, ali ništa od toga, samo se saniralo glavu lukobrana.
Otok Vrgada ima i osmogodišnju školu. To je područna škola osnovne škole Pakoštane. Premda je bilo doba kad ju je pohađao samo jedan učenik danas ih ima desetak! Turistička sezona na otoku traje 70-ak dana i u tom razdoblju veliki je problem otpad kojega se količine tada enormno povećaju. Njegovo skladištenje na ulazu u mjesto je neprimjereno turističkom razvoju mjesta.
Za sada se sve odvozi na kopno. Polje se ne obrađuje tek su obrađene okućnice za vlastite potrebe. Stabala maslina ima a preradu u maslinovo ulje obavljaju u nekoj od uljara na kopnu. Podizanja novih nasada onemogućuju zanemarene i napuštene te podivljale ovce koje sve brste.
Crkva na vrhu brda
Uputismo se prema crkvi Svetog Trojstva na Sudujmu. Crkva se nalazi povrh Sela, starog dijela naselja, prostrana je i iznutra bogato urešena. Vanjskom obliku karakterističnu dimenziju daje okrugla apsida. Neki tvrde da je nekada bila vjetrenjača pa zatim iskorištena za dio crkve. Osim toga detalja i zvonik privlači pažnju. Naime zvonik je niži, i to poprilično, od crkve! Rekoše nam da je tomu tako jer je ponestalo novca pri gradnji. Odavde se pruža lijepi vidik prema crvenim klifovima i Tankom kao i na dio Vale Sv. Andrije.
Ruševine dvorca Damiani
Odavde nas je put, bolje rečeno, slikovite uličice su nas vodile do prostranog Trga hrvatskog viteza Elija Banova. Tu su impozantni ostaci nekadašnjeg dvorca obitelji Damiani (Damjanić). Naime, Francesco Damiani (Frano Damjanić) dobio je 1682. uz naknadu od 3300 dukata, otok Vrgada u naslijedni feud. Ta je plemićka obitelj bila podrijetlom iz Poljica, a neki su mišljenja da su Bračani i to iz Škripa. Prava je šteta da je cijeli kompleks u ruševnom stanju. Ali i takvim zidinama sada dominiraju prekrasni volti vjerojatno nekada kolni ulazi u gospodarski dio zgrade.
U sklopu kompleksa je i crkvica Gospe od Zdravlja. Betonirani put nas je vodio prema Vali Sv. Andrije. Vidjesmo na više mjesta prostirke za sušenje smokava, manje poljoprivredne radove na okućnicama i bogat urod maslina.
U Vali Sv. Andrije uređuju se i dotjeruju brodice, ali ima i onih koji su svoj ploveći vijek završili dotaknuvši dno u plitkoj uvali. Gotovo da smo sve obišli, ali ipak ono najintrigantnije ostavismo za kraj. Puteljkom uz obalu zađosmo u borovu šumu, a onda se nakon stotinjak metara odlučismo prići samome kraju šume, onom prema moru.
Zlatni rat na Vrgadi
Bili smo na samom vrhu crvenoga klifa. Ispod nas zlatni pijesak i pokoje tijelo izloženo suncu. Tanka nit pijeska koja je nestajala u pličini Tankoga podsjećala je na veliki razvikani brački Zlatni rat. Kao da ga je netko dobro umanjio, usput i one oblutke pretvorio u žuta zrnca pijeska. Teško je bilo odvojiti pogled s ove otočke ljepote, ali kad je zakrulilo u želudcu požurili smo prema nedalekoj Braceri. Naime vidjeli smo kako je ribar ujutro tamo donio frišku ribu.
Susretljivom konobaru spomenuli smo jutrošnju frišku ribu, a on se samo nasmijao i dodao: Davno je to već otišlo! A što sad? Taj tren iz kuhinje su na pult stavili tanjur s pripremljenim jelom. Na tanjuru je bila lešo kuhana blitva s krumpirom i pečene lignje. To je bilo spasonosno. To ćemo! Želite li lignje iz koće ili s peškafonda? Peškafonda! Hoćemo li ih čistiti ili ne? Ne! I bilo je sve dogovoreno.
Nismo požalili, dapače. Zasladili smo, netko sa sladoledom, a netko s palačinkama. Za polizat! Dok smo se oblizivali i sladili zagledavali smo ostale posjetitelje Bracere. Bilo je tu oveće društvo koje je doplovilo, uz pomoć skipera, s kopna očito na kupanje i na ručak.
Uvala Kranje
Ali još nismo napustili Vrgadu. Valjalo je najprije oploviti njenu sjevernu obalu do kraja pa potom i južnu i uploviti u uvalu Kranje. To je jako lijepa, nevelika uvala na jugoistočnoj obali. Obale su joj obrasle gustom šumom, što je dodatni ukras njezinoj ljepoti. Nigdje u uvali dubine nisu velike pa se po njezinoj sredini sidri na dubini od samo dva metra. Na nekoliko su mjesta na dnu stijene, baš kao i po sredini uvale. Dno je u uvali svuda pjeskovito, samo pogdjegdje obraslo posidonijom. Na kraju je uvale žalo, a uz njega buffet. U uvali je usidreno dvadesetak bova i boravak na njima je najsigurniji.
Do mjesta Vrgade vodi put (udaljenost je malo više od kilometra). U uvali je jako lijepo noćiti, a odlučite li se za to, ne smije puhati jugo. I uvijek jaka pirovačka bura jako se osjeća, a uvala je najbolje zaštićena od maestrala i tramontane. Zapuše li jako jugo, imate nekoliko mogućnosti. Najlakše je oploviti oko otoka do uvale Sv. Andrija. Ali bolje otići k zavjetrini Murtera. Osim što su ondje dvije velike marine, mjesta za sidrenje ima u čitavom Murterskom zaljevu. Pri plovidbi pred uvalom u blizini se vide brojni kavezi uzgajališta tuna s jugozapadne strane otoka, a valja paziti na pličinu od 4,6 m sjeveroistočno od rta Kranje.
Na kraju i nešto o imenu
Prije nego doplovimo do ishodišne luke razjasnimo otkud ime Vrgada. Kad su gradovi iz bizantske teme, Dalmacije, pripali hrvatskom kralju Tomislavu, a kralj Petar Krešimir IV. ih i pripojio, na otok Vrgada dolaze Hrvati. Osnivaju naselje uz brežuljak Sudujam i nazvaše ga Levigrad što znači istočni grad ili utvrda. To istočno je značilo istočno od bizantske utvrde (castrum) na današnjoj Gradini.
Ovo se ime spominje do kraja 14. st. U to doba hrvatsko stanovništvo prilagođuje svom jeziku ime otoka u Lapkat. Kad je Venecija od 1409. na dugo zavladala istočnom obalom Jadrana počinje se upotrebljavati novo ime otoka, Bergata, Lauergada, Vergate, Vrgada. Neki lingvisti kažu da se u venecijanskim nazivima krije iskrivljeno Levigrad. Po tome hrvatsko stanovništvo ponovno prilagođuje svom jeziku i nastaje Vrgada. Bilo kako bilo, nestao je stari hrvatski naziv, a stvorio se novi.
Originalno objavljeno u broju 238 Mora