Stojimo na malenoj polici iznad mora. Oko nas divljaju valovi, more je duboko i prekrasno plavo u bezbroj nijansi, pjeni se u dodiru sa stijenom. Sunce nas obasjava, vjetar nam mrsi kosu i zaglušuje uši. Sve je nekako dramatično i predivno u isto vrijeme. Radosni smo poput djece. Upravo smo se užetom spustili uz veliki kameni luk zvan Wied il-Mielaħ Arch i sada nas čeka uspon po stijeni nazad. Ne brinite, nije to ništa preteško ili preopasno, sve je super sigurno, a čini se poput uzbudljive videoigrice. Razlika je jedino u tome što ovdje nema specijalnih efekata, sve je stvarno, sada i ovdje, u ovom trenutku. Glavni kreator dramatike je priroda. Gledam prolaznike kako nas slikaju s vrha i mašu nam. Odzdravljam! Nalazimo se na Gozu, jednom od otoka Republike Malte.
Sve je počelo dva tjedna ranije kada smo iz Zagreba direktnim letom za samo dva sata sletjeli na Maltu. Naš interes su penjačka područja pa smo svoj dvotjedni boravak podijelili u tri etape – južni i sjeverni dio Malte te otok Gozo. S aerodroma smo se za 12 eura (za nas 5) prevezli do jednog od najstarijih malteških gradova Iż-Żurrieq. Smjestili smo se u velikom dobro opremljenom apartmanu koji smo rezervirali preko weba, a cijena je bila oko 20 eura po osobi. To je ujedno bio i najskuplji smještaj od onih u kojima smo boravili na Malti. Ipak, uzmite u obzir da mi penjači nismo zahtjevni korisnici i uglavnom gledamo da prođemo što jeftinije.
Zadivljujuća je činjenica da su malteški ribari stoljećima prije nas penjali po ovim golemim liticama bez užeta
Premda ima 12.000 stanovnika, grad Żurrieq djelovao je dosta pusto. Početkom ožujka još nije započela turistička sezona pa je sve usporeno. Laganom smo šetnjom od pola sata kroz simpatičan gradić, u tipično malteški smeđoj nijansi, došli do stijena uz obalu. I priču s početka teksta, u više-manje sličnom tonu, proživljavamo iz dana u dan. Cijelo vrijeme grije nas sunce i bistri vjetar. Fantastično se osjećamo. Uživamo beskrajno! Gledamo u veliko plavetnilo otvorenog mora.
Najveća turistička atrakcija u Żurriequ je Blue Grotto koju se može vidjeti s ceste, ali za pravi doživljaj trebalo bi uhvatiti čamac iz doline Żurrieq. Međutim, kad ste penjač, jednako kao i kad ste jedriličar, pružaju vam se mogućnosti koje prosječni turisti propuštaju. Turistima inače zanimljive lokacije ne budu vam toliko privlačne, jer su mjesta koja su vama dostupna i na koja rijetko tko može doći puno atraktivnija. Takva je, primjerice, stjenovita platforma uz stijenu u pozadini Blue Grotto, na kojoj smo cijeli dan bili potpuno sami uz tutnjanje valova i penjanje njenih litica.
Zadivljujuća je činjenica da su malteški ribari stoljećima prije nas penjali po ovim golemim liticama bez užeta. Hrabrost je glavna karakteristika malteškog naroda koji je porazio mnoge osvajače. Simbol Malte, malteški križ, simbol je junaštva i pomaganja, a njegovi krakovi promiču osam vrlina: pažljivost, taktičnost, snalažljivost, spretnost, izravnost, zapažanje, ustrajnost i suosjećajnost. Sve čime bismo se i sami voljeli dičiti.
Sjever Malte
Nakon četiri dana penjanja odlučujemo se za odmor i selimo se prema sjeveru. Posjećujemo Medinu, utvrđeni grad koji je bio glavni grad otoka od antike do srednjeg vijeka. Grad je još uvijek zatvoren unutar svojih zidina i ima 250 stanovnika. Predivan je, djeluje moćno, kao da ste ušli u neki povijesni film.
„Šetnja starim vijugavim ulicama sa smeđim zidovima od vapnenca i predivnim drvenim šarenim balkonima malo govori o tome što se nalazi unutar fasada. Stotinama godina važne kuće na Malti građene su namjerno tako da bi dale što manje naznaka o tome što se nalazi unutra jer bi to moglo biti opasno za njihove imućne vlasnike“, govori nam simpatična gđa Magri, sadašnja vlasnica Case Bernard u Rabatu, palače iz 16. stoljeća koja je uz puno ljubavi i pažnje obnovljena i otvorena turistima. Uz Magrino vodstvo i duhovite priče o povijesti, običajima i stanovnicima Case Bernard kroz stoljeća saznajemo čemu služi rupa na malteškom balkonu, kako se koristi uljanica i divimo se antiknim predmetima. U podrumu palače, čiji se dio danas koristi kao obiteljska kapela, gledamo tragove rimskih lukova.
Navečer stižemo u San Pawl il-Baħar, najveći grad u sjevernoj regiji i najnaseljenije mjesto na Malti. Ovdje nas trenutno zapuhuje užurbanost i nervoza velikog grada. Već istu večer pred lokalni kafić dolaze policija i hitna pomoć. Visoke zgrade bez šarma, dućani, restorani od tradicionalnih malteških, afričkih, sicilijanskih do bosanskih i makedonskih. Preko dana kranovi i dizalice posvuda, pripremaju se za turističku sezonu. Navodno u grad ljeti dođe više od 60.000 posjetitelja. U suvenirnici svira Balašević, pa pitam mladu prodavačicu odakle je. Gleda me iznenađeno, kaže da je iz Makedonije i veselo se nasmije.
Mi bježimo iz grada do špilje Il-Latnija (Mellieha Cave), koja se nalazi u blizini trajekta za Gozo. Ova špilja je doslovce velika okrugla rupa u zemlji. Turisti dolaze ovdje prošetati, a nama su zanimljivi njeni strmi zidovi s čijih stropova vise sige koje penjači posebno vole. Ovdje smo sreli i legendu malteškog penjanja, Steviea Hastona, autora penjačkog vodiča za Maltu, koji je penjao s unukom. Penjanje ovdje dosta je zahtjevno, pa se na kraju dana za osvježenje odlazimo okupati na obližnju plažu pod imenom Paradise Bay. Plaža je zgodna, no skoro svaka hrvatska plaža je ljepša. Kupanje ne traje dugo jer je more još uvijek hladno. Navečer se vraćamo u San Pawl il-Baħar i odlazimo u makedonski restoran koji se pokazao odličnim.
Valletta
Na Malti je dobra autobusna povezanost te za manje od sat vremena možete otići do kojeg god kraja otoka želite. Tako sam iz San Pawl il-Baħara navečer vožnjom od 35 minuta stigla do hvaljene Vallette, posjetiti sestru koja je doletjela iz Beča također na odmor. Grad me osvojio trenutno. Već na izlasku iz autobusa na samom ulazu u staru gradsku jezgru, okruženu zidinama, dočekala me impresivna Tritonova fontana oko koje je u tijeku bio predizborni skup pa su Maltežani radosno pjevali i mahali zastavicama.
S druge strane vrata grada zabljesnula me zgrada parlamenta. Odličan arhitektonski primjer novogradnje koja je predivno uklopljena u staru gradsku jezgru. Odmah do nje, Pjazza Teatru Rjal, otvorena operna pozornica iz 1861. Ljepote ovog grada samo su se nizale i dok sam došetala do sestrinog apartmana koji je bio u centru bila sam potpuno opčinjena. Ovo je jedan od rijetkih gradova u kojem sam se osjećala stvarno ugodno. Vjerojatno je za to zaslužan i vjetar koji neprestano puše i donosi svježinu u grad.
Valletta je jedan od rijetkih gradova u kojem sam se osjećala stvarno ugodno. Vjerojatno je za to zaslužan i vjetar koji neprestano puše i donosi svježinu u grad
Valletta je najjužniji glavni grad Europe i ujedno najmanji glavni grad Europske unije. Na svojih 0,55 četvornih kilometara ima čak 320 spomenika, što ga čini jednim od najkoncentriranijih povijesnih područja na svijetu, pa je u cijelosti pod zaštitom UNESCO-a.
Sestra i ja cijelu smo večer lutale obalom, vrtovima Barrakka i ulicama, koje su začudo bile dosta puste i ciktale od veselja. Gužva je jedino bila po restoranima u centru koji su svaki za sebe bili malo umjetničko djelo uređeno sa stilom.
Uživanje u Valletti potrajalo je cijeli sljedeći dan, a otišle smo i trajektom na izlet preko puta do grada Birgu, poznatijem po nazivu Città Vittoriosa (“Pobjednički grad”). Birgu je idealno smješten za sigurno sidrište, pa je bio krcat jedrilicama i brodovima raznih dimenzija od super ekskluzivnih do simpatično jednostavnih. Meni se dopala skupina mladih koji su mirno ručali na svojoj maloj jedrilici, okruženi restoranima i povijesnim zgradama koje su poslužile kao kulise za mnoge filmove
Mi smo u lokalnom restoranu za predjelo probale malteške svinjske obraščiće i popularni gulaš od zeca. Bilo je jako ukusno, stoga ne čudi da se Malta smatra i gastronomskom destinacijom.
Navečer smo se vratile u Vallettu, a kako je moja sestra profesionalna mezzosopranistica, inzistirala je da odemo u Teatru Manoel, jedan od najstarijih teatara u Europi koji još uvijek radi, pogledati rijetko izvođenu Rossinijevu operu Armida skladanu još 1817. godine.
Gozo
Nakon Vallette vratila sam se uhvatiti svoju penjačku grupu i provesti zadnjih nekoliko dana u istraživanju otoka Gozo. Smjestili smo se u središtu otoka u staroj seoskoj kući. Na petnaestak minuta hoda od nje nalazila se poznata Cittadela, koja datira još iz brončanog doba, a nedavno je obnovljena novcem Europske unije što je i jasno naznačeno na ulazu. S Cittadele puca pogled na sve rubove otoka koji ima samo 67 km².
Popularna su razgledavanja autobusom s otvorenim krovom na koji se može ukrcati odmah po silasku s trajekta te se za 20 eura cijeli dan voziti od znamenitosti do znamenitosti Goza. Mene se dojmila crvenkasta pješčana plaža Ramla, gdje smo se kupali uz veselu raspjevanu i rasplesanu ekipu mladih koji su tu večer nastupali u Teatru Astra u mjuziklu West Side Story u Victoriji. Oduševilo me i arheološko nalazište Ġgantija koje datira još od 3000 godina pr. Kr. i prelijepa crkva Ta’ Pinu. Zanimljiva je činjenica da na Malti ima čak 360 crkvi. Ipak, više od crkvi ima restorana, a mi smo u jednom od njih – u restoranu Ta’ Tona u blizini trajekta – uživali u škrpini i oradi.
Gozo se smatra i jednom od najboljih ronilačkih destinacija na Mediteranu i središtem vodenih sportova. Na povratku trajektom prema Malti gledali smo jednu od regata Royal Malta Yachting Cluba koje su ovdje vrlo popularne.
Namjerno nismo obišli sve tako da nam ostane nešto i za drugi put.
