Malo žalo i okolne stijene bile su pune turista koji su nastojali uhvatiti svaku sunčevu zraku. Bezbrižno su sjedili, ležali, čavrljali ili opčinjeno bili zagledani u more. A onda bi sva djeca iz bližeg i daljeg susjedstva koja su se ovdje kupala uglas povikala: Jadrolinija! Jadrolinija! Nikome ništa nije bilo jasno. Što nam je i zašto smo se toliko uzbudili? Pa svi su uživali u ukazanoj ljepoti. Modrim mirnim morem klizio je veliki elegantni bijeli brod – vapor. Po njegovom cijelom boku velikim je slovima bilo ispisano Jadrolinija. Čula se prigušena tutnjava koja je izlazila, razlijegala mu se iz utrobe otkrivajući moćne motore koji su pogonili ovaj brod. Bila je ovo “brza pruga” koja je još jučer krenula iz Rijeke. Evo je nadomak otočke luke u kojoj na rivi u sveopćem uzbuđenju iščekivanja sve vrvi kao u košnici.
Jadrolinija za mir i ljubav
A što je bilo s djecom na kupanju? Sva su se okupila na dvije, tri skale ponad žala i mirno promatrala. Valovi koje je načinio bijeli brod udarili bi o stijene rasprskavajući se u pravi iznenadni pljusak ili se razlili po žalu i niskom muliću. Povlačeći se odnosili su ručnike, torbe, peraje, pokoju masku ili luftmadrac i nastala bi neopisiva cika i strka. U tom iznenadnom naletu mora, ponetko od nas odlučio je u sudbonosnom trenutku priskočiti u pomoć pomno odabranoj strankinji. To je obično završavalo kao nezaboravno poznanstvo, a moguće i kao ljetna ljubav. I tako je Jadrolinija valovima svojih brodova na morskom žalu omogućila mir i ljubav među narodima.
Pred lice grada
A što se događalo na rivi? Tamo su stizale nove osobe koje će moguće već sutra iznenaditi koji val elegantnih, bijelih brodova i ponijeti ih u ljetnu srcedrapajuću ljubavnu avanturu. Ti ljepotani jadranskog plavetnila dolazili su u otočku gradsku luku, pred lice grada, tako i njegovi putnici, i upoznavali se s gradom licem u lice! Danas turisti dolaze automobilom, kako je rekao jedan biskup otočke biskupije, “gradu odostraga”, da ne upotrijebimo koju nepristojniju riječ. Istina, i do trajektnih pristaništa dovoze ih brodovi, trajekti, na čijim bokovima je ispisano velikim slovima Jadrolinija.
Ako je za povezivanje američke istočne i zapadne obale bio zaslužan legendarni Pony Express, onda je to za našu jadransku obalu legendarna i nikad prežaljena Jadrolinijina “brza pruga”. Ovi grandiozni i elegantni brodovi sa svojim glamuroznim salonima, prostranim palubama pa i bazenima za plivanje, održavali su prometnu žilu kucavicu duž istočne obale Jadrana s krajnjim odredištima u Rijeci i Dubrovniku. Usput se zaustavljajući u velikim obalnim gradovima Zadru, Šibeniku i Splitu. Ali i u otočkim mjestima Malom Lošinju, Hvaru i Korčuli. Za to vrijeme su manji, robusniji brodovi, održavali svakodnevni život na otocima.
Otočka radost i tuga
Ti manji, okretni, izdržljivi životno potrebni brodovi doslovno su čuvali i očuvali život na otocima. Pojavljivali su se i onda kad su otočani bili gotovo uvjereni da se pojaviti neće. Tek bi se naslućivalo zimsko svitanje dana i žurilo prema rivi pitajući usput one koji su bili brži: Je doša vapor? Na potvrdan odgovor samo bi se sumnjičavo zavrtjelo glavom i u bradu izgovorilo: Po ovemu vrimenu?! Ala mu vire! A trebalo se probiti preko kulfa (otvoreno more) od Lastova, Vele Luke, Hvara do Splita. I druge lokalne linije dijelile su podjednaku sudbinu. Bili su to brodovi u koje se slijevala sva otočka radost i tuga. U tijesnim salonima nagurali bi se putnici, dakako ako ste učinili kartu prvog razreda. U suprotnom bili ste vani na “ariji”, dim cigareta mogao se rezati nožem, vrijeme se kratilo briškulom pa se za kojim stolom mogla čuti i svađa. Ako je bilo mora (misli se na nemirno more) uzimao se lijek protiv morske bolesti (riganja) svemogući pelinkovac, a sve “začinjeno” stalnim žamorom i teško podnošljivom bukom motora.
Vižite i provišta
Išlo se u obalno središte po sve i sva. Teško je uopće i zamisliti što su ti brodovi sve dovozili do otoka i radi čega su sve otočani odlazili na terafermu (kopno). Neki su odlazili radi posla, neki radi kupovine, neki radi liječenja, neki radi ženidbe, a neki radi rađanja! Neki su odlazili rođacima u vižite (posjet), neki su nosili ribu na prodaju, neki su odlazili na studije, a neki trbuhom za kruhom. Vraćajući se donosili su svega. Od špahera (kuhinjski štednjak), frižidera, kuhinje, postelje do bonagracije (prečka za vješanje zavjesa), novoga veštita (odijelo, kostim), novih postola (cipele) i raznih novitadi (novost) iz velikoga grada.
Obično je netko čekao na rivu s karetom (kolica na dva kotača) da bi prenijeli sve dovezene bagaje (prtljaga). Neki su se vraćali na portantinama (nosila prve pomoći) jer su htjeli umrijeti na svome otoku. Iz rodilišta su se vraćale matere s tek rođenim djetetom. Neki će ovu, u osvit života, prvu plovidbu iskoristiti kao opravdanje za plave oči koje su postale baš takve jer prvo što su ugledali bilo je plavo more. Brodom je dolazila i tužna svita, nečija svojta, sva u crnini s vijencima i buketima cvijeća za posljednji ispraćaj. Dolazila je svojta na vjenčanja, prve pričesti, krizme, rođendane i imendane. Bili su to brodovi puni otočkih sudbina, otočkih potreba i otočkih ufanja. Brod im je ostvarivao očekivanja što vještinom i odvažnošću posade što neprekidnim radom moćnih motora.
Rigoleto
More je puno izazova i neugodnih iznenađenja koja su dijelili vapor, posada i putnici. U gustoj magli znao se brod, uz nadaleko čujni tresak, nasukati. U fortunalima (nevrijeme) je provom grabio more, a putnici polijegali i Bogu se molili. Znale su “otkazati komande” pa umjesto natrag (šijati) for gasom (punom brzinom naprijed) zaletjeti se u rivu. Eto, znale su se dogoditi dežgracije (a što se može). Kad bi se tako nešto dogodilo, prvo se pitalo za brod! A je mu se co dogodilo! Malo mu se ispeštala prova, ali iša je ča put Splita! Tek tada se pitalo za putnike. U fortunalima bilo je onih koji su preko ograde izbacivali sve što su sinoć i jutros pojeli. Riganje s gornje kuverte bilo je opasno jer si i sam mogao u more završiti, a osim toga “blagoslivljao” bi po glavi onoga što je to isto činio na donjoj palubi. Bilo je maćanih (mrlja) bijelih košulja, novih mantela (ogrtač) ili zalijepljenih frizura. Kako li je tek bilo posadi koja je morala oprati brod od svih tih ostataka?
Ljubavne štorije
Bilo je i pravih brodskih ljubavi. Kako su posadu sačinjavali samo muškarci, tkogod bi se zaljubio u poneku otočanku koja bi češće putovala. Kako je u tom slučaju ljubav trajala koliko i putovanje, da bi lijepi trenuci potrajali putnica je znala i produžiti putovanje. Na kraju ljubav je bila toliko čvrsta da se s broda iskrcala na rivu i zauvijek ostala u otočkome gradiću. Možda sada zajedno ispraćaju Jadrolinijine brodove.
Na Veli kamik
Gledajući današnje rive i pristaništa, pa i u manjim nenaseljenim uvalama, teško je zamisliti gdje su sve Jadrolinijini brodovi pristajal. Sve zato da bi i manjem selu, pa i udaljenijem od mora, omogućili kakvu-takvu opskrbu i vezu sa svijetom. Bio je dovoljan i jedan jedini kamen uz koji će brod priljubiti bok. Da, da, doslovno jedan kamen! Malo selo Sveta Nedilja šćućurilo se pod najvišim hvarskim vrhom, bliže vrhu nego moru. Od sela prema vrhu strmi su vinogradi ali pristupačni, a od mora prema selu prepriječila se strma i nepristupačna obala. Ipak, bio je dovoljan samo jedan Veli kamik pa da se selo poveže sa svijetom. U početku parobrodom koji je uz sve manevarske manjkavosti kapetan priljubljivao uz Veli kamik. I danas je to nemoguće pristanište koje izbjegavaju nautičari. U međuvremenu je vinarska obitelj Plenković, nedaleko od Velog kamika, sagradila moderno pristanište, marinu. A na etiketama njihovih vina s pravom se kao simbol mjesta nalazi Veli kamik. Tko zna koliko je “velikih kamika” razasuto po našem Jadranu?
Ni kavu popit
Današnji Jadrolinijini brodovi veliki su, prostrani i brzi. Iako su se tipovi brodova promijenili, njihova osnovna funkcija ostala je ista. Nema više brze pruge, ali pojavili su se katamarani. Klasične brodove uglavnom su zamijenili trajekti. Udobnost putovanja se neusporedivo poboljšala, ali su se neke stvari izgubile. Nema više zadimljenih salona (hvala Bogu!), malo tko uglavnom potajice i potiho igra briškulu. Pelinkovac se više ne spominje, nema više ni prvog ni drugog razreda, u katamaranima ruksaci, torbe i kuferi. U trajektima automobili ili kamioni, ako se nešto kupilo, malo ili veliko, ne vidi se! Prije je cijelo mjesto znalo što se kupilo u velikome gradu, većina se veselila, a bilo je i onih zluradih. A sada nema ni jednih ni drugih.
U salonu trajekta čitaju se novine, knjige ili radi na laptopu. U katamaranu nemaš vremena ni popit kavu, a već si na odredištu. Ponekad se prijatelji sretnu tek na izlasku iz trajekta ili katamarana. Ali nešto je ostalo isto sad kao i prije! Dok bijeli brodovi paraju morsko plavetnilo hitajući prema kopnu ili vraćajući se prema otoku, sigurno još ima djece koja su od očeva i majki naučili ushićeno viknuti: Eno Jadrolinije! Jadrolinija! Jadrolinija! I ne slute da to nije ime broda, već osjećaju da je to nešto sudbonosno za otok. A oni stariji sjetno će se zagledati u val za valom kako se približavaju nekadašnjem žalu i muliću. Sad neprepoznatljivome mjestu, ali još uvijek prepunom turista. Nikad se ne zna, možda i danas koji val probudi novu ljetnu ljubav.
Jadrolinija
Jadrolinija ima duboke korijene još od Austro-Ugarske Monarhije. Naime, više puta raspadom nekada stvorenih brodarskih društava te novim udruživanjem, od onih društava koja su dočekala raspad Austro-Ugarske Monarhije formirana su nova u novonastalim državama. Tako je došlo do udruživanja bivše Ungaro-Croata, Dalmatije, Austro-hrvatskog parobrodarskog društva, Obalne paroplovidbe (Dubrovnik), Hrvatskog parobrodarskog društva (Senj) i Oceanije iz Trsta u Jadransku plovidbu d.d. Sušak 1922. godine. Drugi svjetski rat je opet prijelomni trenutak u kojem su stradali manji brodovi ovoga brodara. Nakon rata svim preostalim brodovima upravljala je Direkcija pomorske plovidbe sa sjedištem u Splitu, sve do 20. siječnja 1947. kad je u Rijeci osnovano novo brodarsko poduzeće – Jadranska linijska plovidba. Početkom 60-ih godina prošlog stoljeća uvode se u promet trajekti, prvi među njima je bio Bodulka. Prateći novosti u putničkom prometu, Jadrolinija 1961. godine nabavlja prvi hidrokrilni brod Vihor, ali za kratko vrijeme odustalo se od takvih brzih brodova. Danas Jadrolinija u svojoj floti ima uglavnom trajekte, ali i brze katamaranske brodove. Svojom flotom čvrsta je poveznica naših jadranskih otoka i kopna.
NAPISAO Marko Vučetić
SNIMIO Mladen Šćerbe
