Jozo Jakelić, naš najuspješniji jedriličarski trener svih vremena, pristao nam je dati intervju početkom 2022. godine. Bilo je to nekoliko mjeseci nakon što je Tonči Stipanović, kojega je Jozo trenirao još od klase Optimist, osvojio drugu srebrnu olimpijsku medalju.
Trofejni Mornarev trener Jozo Jakelić nerado i rijetko daje intervjue. No, nakon godine u kojoj je Tonči Stipanović osvojio svoju drugu olimpijsku medalju, a tome pridružio i broncu sa Svjetskog prvenstva, naprosto nije imao izbora nego odgovoriti na našu molbu za razgovor. Tim više što je i drugi njegov jedriličar Filip Jurišić netom osvojio prvu europsku medalju.
U karijeri koja sada traje gotovo tri desetljeća, Jozo Jakelić je gotovo iz ničega uspio izgraditi tim koji je postao prava tvornica medalja. A kaže kako je najponosniji na činjenicu što je vrhunske rezultate uspio ostvariti s više od nekoliko jedriličara, jer to znači da je otkrio formulu kako otključati njihov potencijal.
S trofejnim trenerom Mornara razgovarali smo o dramatičnim olimpijskim regatama u Londonu, Riju i Tokiju i o oformljavanju najjačeg svjetskog tima laseraša. Pitali smo ga i o pionirskom uvođenju novih metoda treninga i korištenju profesionalnih meteotimova u jedrenju. Jozo Jakelić ispričao nam je i o vječnoj borbi s najvećim trenerskim rivalom – Michaelom Blackburnom.
Dijete ste splitskog Mornara, koji su bili vaši prvi kontakti s jedrenjem?
U klub sam počeo dolaziti još kao beba. Moj otac Lenko je pravi, iskonski Mornarevac, koji je tu proveo cijeli život i ostavio velik trag. Mislim da je on najzaslužniji za rezultatski procvat Mornara. Da nije bilo njegove vizije u kojem smjeru krenuti 90-ih, da nije uspio izbalansirati sve snage u klubu, ne bismo ni imali priliku ostvariti rezultate koje sada imamo. Njemu idu najveće zasluge za renesansu Mornara. Ali, rekao bih i cijelog hrvatskog jedrenja, jer smatram da je Mornar jedina prava avangarda. Najveća ljubav moga oca uvijek je bilo brodomodelarstvo. Prenio je to i na mene, tako da je moj prvi pravi kontakt s jedrenjem bio upravo kroz modele.
Jeste li jedrili u malim klasama?
Krenuo sam u školu jedrenja, koju je tada vodio pokojni barba Tonči Mitrović. Počeo sam u optimistima, kasnije sam malo jedrio u klasi Kadet, pa onda u dvosjedima 420 i 470. Zatim sam se okušao u Finnu i Laseru, ali zapravo nikad ništa preozbiljno. Bio sam lijen i redovito treniranje nije išlo uz moj karakter. Ta odlika mi je, međutim, pomogla kad sam se tek prihvatio trenerskog posla s optimistima. Jer sam puno lakše znao pristupiti djeci kad bih vidio da im fali motiva.
Kakvo je bilo djetinjstvo provedeno u klubu? S kim ste se tada družili?
Kad smo ušli u tinejdžerske godine, u Mornaru se stvorila jedna mala, ali moćna ekipa, koja je kasnije na razne načine doprinijela razvoju jedrenja u cijelom splitskom bazenu. Tu je bio Mate Arapov, koji je već tada imao lidersku crtu, zatim pokojni Male (Mario Malenica), Crni (Elko Mrduljaš) i Ivan (Mišura). Moj otac imao je neki brodić bez jarbola i mi smo s njim stalno bili na moru. I tu smo puno naučili, ne o jedrenju, nego o moru i o životu s morem. Uskoro je počelo i malo ozbiljnije regatno jedrenje, Crni i Ivan počeli su jedriti u klasi 470, Male se uhvatio Radiala, a Mate je počeo jedriti u Laseru. Mate je svakako ključna osoba u mojoj karijeri. I za razvoj trenerske priče, jer uvijek mi je bio velika podrška.
Kako je tih 90-ih izgledala sada čuvena Mornareva škola jedrenja? I kako ste se našli u trenerskim vodama?
Prve standarde sustavnog trenerskog rada u Mornara udario je čuveni Zec (Leo Lolić), koji je 90-ih vodio optimiste. Njegov je sin Aron 1996. osvojio medalju na SP-u u Južnoj Africi kada su na regati bili još Luka Radelić i Marko Višić. To je bio prvi u nizu velikih rezultata Mornarevih mladih snaga. Zec je prvi oformio ozbiljnu ekipu i prvi osmislio sistematizirane treninge. To je bilo presudno, jer individualizam već tada nije mogao proći. Aron i Marko nakon toga su prešli u klasu Europa, a Luka je otišao u Radial. Zec je otišao iz kluba, otvorilo se trenersko mjesto i tako sam preuzeo Mornareve optimiste. Usput sam pomagao Mati, Mali i Luki koji su jedrili u Laserima. Tada nisam imao nikakvo znanje i iskustvo o trenerskom radu, ali imao sam velik entuzijazam. Neku generalnu viziju imao sam iz tih svojih kratkih romansi s malim klasama. A teoriju jedrenja, broda i trima usvojio sam kroz brodomodelarstvo.
Od koga ste tada učili o trenerskom poslu?
Puno sam naučio od Zeca, a također moram istaknuti velik utjecaj Minskoga Fabrisa. On je u Splitu bio preteča sportskog jedrenja i imao je sustav rada koji je iskakao iz svega uobičajenog. Fabris je bio istinski sportaš, potpuno predan, i svima nam je bio uzor. S rezultatom se obično počnu događati stvari, a kada je Zecova generacija optimista osvojila prvu svjetsku medalju stvari su se pokrenule. Bilo je već tada kod nas vrhunskih jedriličara. Mladen Makjanić napravio je vrhunski rezultat s broncom na Svjetskom prvenstvu, što je bila prva velika medalja za Hrvatsku. I Karlo Kuret je tada počeo postizati rezultate pa se u Splitu stvorila ta klima u kojoj smo vidjeli da je moguće nešto napraviti.
Početak vašeg trenerskog rada koincidirao je s dolaskom nove, izvanredne generacije mladih jedriličara. Tko je tada došao u Mornara?
Kada sam počeo voditi optimiste, oformila se nova ekipa u kojoj su bili Tonči Stipanović, Joško Lalić i Karlo Krpeljević. A iz Zente su nam došli Luka Mratović, Tonko Kuzmanić i Zvonko Jelačić, tako da se stvorila jedna kvalitetna jezgra. Počeli su dolaziti rezultati, brali smo medalje, što je i mene veoma motiviralo. A kako smo bili uvjerljivo najbolji u Hrvatskoj, uskoro sam izabran za trenera nacionalne reprezentacije.
Jesu li tih godina počele dolaziti i prve medalje?
Naredni iskorak dogodio se 1998., kada je Šime Fantela digao broncu na SP-u. Nakon toga Tonči je na Karibima osvojio srebro, a godinu kasnije Šime je u La Coruñi digao zlato. Žao mi je što u La Coruñi nismo uspjeli dignuti zlato u Team Raceu, jer imali smo kvalitetu za to. U toj ekipi optimista prvo su bili Šime, Tonči, Igor Marenić, Bambi (Ivan Kljaković Gašpić) i Joško Lalić. Kasnije su jedrili Igor, Šime, Tonči i dva brata Ćane s Hvara. Radeći s tako talentiranim mladim jedriličarima puno sam naučio o pedagogiji i sustavu rada, a u to vrijeme upisao sam i fakultet kineziologije u Zagrebu. Zbog posla je studij potrajao, ali sam ga završio i naučio dosta stvari koje su mi kasnije koristile.
Zašto ste odlučili prestati raditi s optimistima i krenuti s Matom Arapovom u kampanju u klasi Laser?
Nakon SP-a u La Coruñi bile su OI u Sydneyju, Mate je tamo išao s Minskim Fabrisom, ali nisu napravili rezultat. Bila je šansa da moja ekipa optimista još jednom ode na SP sljedeće godine, ali počeo sam gubiti motivaciju, jer znao sam da se bliži kraj toj priči. Uz to, ovdje sam radio za smiješne novce, plaća mi je bila oko 300 tadašnjih maraka, a počeo sam dobivati unosne ponude iz inozemstva. Singapurci su mi nudili 10 tisuća maraka mjesečno da preuzmem njihove optimiste. Ekonomski aspekt mi je postao bitan, jer već sam bio u nekim godinama i bio sam u ozbiljnoj vezi.
Kako to da niste otišli u Singapur?
Dok sam vagao ponude, prišao mi je Mate i kazao kako je shvatio da mora nešto mijenjati ako želi napredovati. Rekao je kako će svi moji mulci iz optimista doći u Laser i pitao me hoćemo li početi zajedno graditi nešto novo. Nešto što bi moglo biti veliko i dobro. Kratko sam razmišljao i odlučio prihvatiti njegovu ponudu. Bez obzira na novce, jer volim izazove, a imam ogromnu emociju prema klubu.
Kako je protekla ta tranzicija, od treniranja djece u klasi Optimist, do rada s jedriličarima u klasi Laser?
Kad su moji optimisti pobijedili na SP-u, osjećao sam se kao da sam osvojio America’s Cup, ali kad sam počeo raditi sa seniorima u Laseru, shvatio sam da je to nešto potpuno drukčije i da je olimpijsko jedrenje kudikamo ozbiljniji posao. Učio sam o klasi na sve moguće načine i u početku mi uopće nije bilo lako raditi s Matom, Malom i Lukom. No, bio je to put koji sam morao proći i to me učinilo puno boljim trenerom. S Laserima je krenulo sjajno. Tonči je odmah osvojio zlatnu medalju na prvom SP-u u Laseru 4.7, a Tonko i Joke Lalić uzeli su zlato i srebro na EP-u. Prešli smo onda u Radiale i tamo opet osvojili brdo medalja. U klub je tada došao Edo Smoljenović, kao drugi trener i preuzeo puno posla oko Radiala, a ja sam se posvetio radu s Matom.
Kad su moji optimisti pobijedili na SP-u, osjećao sam se kao da sam osvojio America’s Cup
Tada ste uveli nove metode rada i treniranja. Recite nešto o tome.
Pokušao sam promijeniti sustav, jer dotad se radilo dosta primitivno, sve se svodilo samo na jedrenje, uvijek istim kursovima s obzirom na vjetar, a to više nije bilo dovoljno. Shvatio sam da moramo ići van i učiti od velikih jedriličarskih nacija. Srećom, Mate je već stekao međunarodni autoritet nakon što je 2001. pobijedio u Hyeresu, a ta regata bila je tada jedriličarski Wimbledon. Taj rezultat svima nam je dao novi zanos i energiju, a nakon te regate počeli smo ozbiljnije slagati stvari, raditi kondicijske treninge, paziti na prehranu. Počeo se događati sport. Nakon Hyeresa stranci su nas počeli kontaktirati za zajedničke pripreme pa su nas tako Francuzi pozvali da s njima idemo trenirati na Martinique. Zvao me čuveni francuski trener François Le Castrec, kojemu smo se svi divili, i rekao da će s nama na Karibima biti i Šveđanin Karl Suneson, još jedna legenda klase i pionir fizičke pripreme jedriličara.
Kako ste vi, ali i jedriličari s kojima ste radili, doživjeli tu promjenu?
Nama je to bilo kao da igramo balun ispred kuće i odjednom dobijemo priliku zaigrati s Messijem. Otišli smo na Karibe i to je vjerojatno bio ključni trenutak u mojoj karijeri, jer imao sam priliku vidjeti kako pravi treneri rade. Suneson je bio nevjerojatan lik i kod njega je ama baš sve bilo podređeno sportu. Svaka sekunda, svaki pokret jedriličara, sve je kod njega bilo do najsitnijeg detalja isplanirano. Tu smo vidjeli što znači pravi profesionalizam. I shvatili da, koliko god mi voljeli jedrenje i uživali u njemu, to moramo prije svega shvatiti kao posao. Kao ozbiljan rad u kojem nema nimalo mjesta za improvizaciju.
Jesu li tada počeli dolaziti rezultati?
To je bila prekretnica. Nakon toga povećali smo broj nastupa na regatama, ljudi su nas upoznali i zahvaljujući tome dobili smo organizaciju prvog EP-a za Lasere u Mornaru. Tu se dogodio novi Matin iskorak, a nakon te regate i mi smo stekli reputaciju. Infiltrirali smo se u strukture i na nas se počelo ozbiljno računati.
Nakon toga uslijedio je nastup na OI u Ateni. Kako je tamo bilo?
Pa ne baš dobro, jer nismo napravili rezultat. Ja sam tad još bio neiskusan, ali Mate je bio dobro pripremljen i u jednoj fazi regate držao je treće mjesto, no onda je zaradio OCS i penal i sve je otišlo u krivom smjeru. Regata nije bila onakva kakvu smo očekivali, Mate je bio jak po jakom vjetru, a jedrilo se po slabome. To su mi bile prve Olimpijske igre i – što je zanimljivo – jedino otvaranje na kojem sam bio. Kasnije smo naučili da se energija ne smije gubiti na takve stvari. Atena nam je bila dobra škola.
Na sljedeće OI u Pekingu kvalificirao se Luka Radelić, kojega su vodili Nenad Vialli, odnosno Tonči Antunović. Vi ste u to vrijeme upoznali Pavlosa Kontidesa. Kako pamtite to razdoblje?
Luka se zasluženo kvalificirao i meni je drago da je on otišao u Peking, jer je to svojim radom, primjerom i ponašanjem zaslužio. Mate je prije toga imao cijeli niz raznih ozljeda i bolesti, nikako nije mogao ući u normalan ritam. A uz to je imao i druge distrakcije, jer počeo je raditi gumenjake i jedrilice i to mu je oduzimalo fokus i vrijeme. Matin najveći problem uvijek je bio što je prevelik radnik, a sport nije samo rad, nego i odmor. Kako se Mate nije kvalificirao, mene je Pavlos zvao da s njim idem na OI u Kinu. Priča s njim počela je ozbiljnije godinu ranije, iako ga znam još od 2003. Tada smo Vasko Žbogar, Mate i ja bili na pripremama na Cipru, gdje smo upoznali njegovog oca, predsjednika ciparske federacije.
Jeste li na njegov nagovor počeli trenirati Pavlosa?
On me već tad molio da preuzmem Pavlosa, ali to mi se nikako nije dalo i stalno sam odbijao ponude koje su opetovano stizale. Pavlos je tada imao 15-ak godina i doživljavali smo ga kao prilično dosadnog lika, bježali bi po regatama od njega jer bi nas uvijek upilao. Nekoliko godina kasnije Pavlosov otac bio je u Splitu radi nekog posla, našli smo se na kavi i tu me opet zamolio da preuzmem maloga. Više ga nisam imao srca odbijati pa sam načelno pristao. A kako smo uskoro imali pripreme na Bolu Pavlos nam se pridružio.
Što se dogodilo na tim pripremama?
Jedrili smo u Laserima od Splita do Bola, bila je krma i on je u Bračkom kanalu stalno zaostajao, pa bih svako malo dolazio do njega i rekao mu što da napravi da bude brži. Nakon svakog savjeta dobro je reagirao i dok smo došli na Brač on je već imao solidnu brzinu. Na Bolu smo počeli raditi i ubrzo sam shvatio da je momak prilično talentiran i da jako brzo uči. Tu smo kliknuli i on je ušao u naš tim. A onda je, odmah na prvom sljedećem ISAF Youthu digao zlatnu medalju i kvalificirao se za Peking. Pitao me tada bi li ga pratio tu sezonu, a kako sam bio bez drugih obaveza prihvatio sam. Tako da je ta situacija da se nisam našao na istoj valnoj duljini s Lukom, omogućila da počnem raditi s Pavlosom.
Kako je na početku funkcionirala vaša suradnja?
Mate se tada ostavio Lasera, ali radio sam i dalje s Tončem, Tonkom i Jokom, a u tim je tako ušao i Pavlos. On je našem timu donio jednu novu perspektivu, jer imao je fantastične fizičke predispozicije i lako je implementirao tehničke ideje koje sam mu nametao. On je puno učio, čitao, educirao se. A ta njegova nova dimenzija i nama je nešto donijela te smo kondicijsku pripremu i nutricionizam digli na puno višu razinu.
Stipanović je nakon toga osvojio dva uzastopna europska zlata, no na OI u Londonu do medalje je došao Kontides, dok je Tonči bio četvrti. Što se tamo dogodilo?
To četvrto mjesto strašno me boli, isto kao što me boli i srebro umjesto zlata u Riju. Ali to je valjda karma, jer sve nam se vratilo sa srebrom iz Tokija. Meni je to bio veliki križ, jer Tonči je tu bio toliko blizu medalji, prvoj olimpijskoj medalji za hrvatsko jedrenje. Mi smo se za London spremili isključivo na jedriličarskoj bazi i fantastično smo jedrili. To je bilo prvi put da sam cijele pripreme i nastup potpuno isprogramirao i pokazalo se da sam bio u pravu. Bili smo kondicijski spremni te jedriličarski, taktički i strateški moćni. Sve do zadnjeg Tončevog flotnog jedrenja, kad nam se dogodio blackout. Odlučila je jedna virada, trebalo je samo zatvoriti Šveda. Nije ga se zatvorilo jer se mislilo da on nema šanse, a imao je šanse.
Kako je rezultat u Londonu psihološki utjecao na vas i na tim?
Mi smo godinu prije Londona dobili jednu novu kvalitetu jer se timu priključilo nekoliko zaista kvalitetnih ljudi. Dobili smo nutricionistkinju Draganu Sekulić, Vladu Ivančeva koji se bavi sportskom medicinom i fizioterapeuta Darija Karamatića, koji nam je donio puno novih sjajnih ideja i metoda. Nakon Londona s nama je počeo raditi i Saša Jocić, koji se kasnije profilirao u našeg najboljeg kondicijskog trenera. Tako se stvorila jezgra našeg tima. Oformili smo tada sjajan tim, ali moram priznati da nas je Tončev gubitak medalje sve strašno pogodio. I taj period nakon Londona za mene je bio najgori u životu. Mene su ovdje u Splitu tada satrali moralisti. Govorili su mi da sam se prodao, da sam osvojio medalju za Cipar, a ne za Hrvatsku, da sam je uzeo Tonču i dao Pavlosu.
Nikad nisam pogledao na TV-u zadnji plov u Riju kad je Tonči ostao bez zlata i nikad neću. Znam točno što je bilo i ne trebam gledati
Nakon Londona vodili ste prvi naš jedriličarski tim koji je počeo ozbiljno koristiti meteopodatke za pripreme. Kako je do toga došlo?
Mate Arapov počeo je raditi s austrijskom ekipom, koja je poslovno i marketinški sjajno funkcionirala te je stoga bila financijski moćna i imala je svoj meteorološki tim. Tada smo prvi put, preko Mate i njih, počeli dobivati meteoprognoze prije izlaska na more. Meteorologija je jedna od najvažnijih stvari u našem sportu, jer za definiranje strategije, određivanje taktike i pripremu trenažnog procesa ključno je znati kakvi će biti uvjeti na regatnom polju. Kada govorim o meteorologiji, mislim na pripremu dugoročnog projekta. Kada znaš da ćeš za četiri godine jedriti negdje, cilj je skupljanjem podataka svesti na najmanju moguću razinu mogućnost greške, ako ćeš tamo doći pripremljen.
Što to konkretno znači kada je trenažni proces u pitanju?
Za Peking se, na primjer, znalo da će puhati od šest do osam čvorova i da postoji statistička mogućnost od 20 posto da će zapuhati preko 15 čvorova. Na osnovu toga se onda radi strategija, pa sportašu kažeš koliko mora biti težak za očekivane uvjete. Pa se radi na specifičnim stvarima, na primjer kako će se po očekivanim kurentima jedriti u krmu, a kako u orcu. Na osnovu toga definira se trenažni proces, pa tražiš slična područja za odlazak na pripreme. Naši jedriličari ranije su jedrili isključivo po instinktu i osjećaju i mi smo tu strašno jaki, ali jedrenje je došlo na takav nivo da to više nije dovoljno.
Što je ta promjena metodologije rada značila za naše jedriličare?
Splitski jedriličari ispred Splita mogu jedriti bez meteotima, jer sve kombinacije uvjeta na moru imaju u krvi. Ali što kad odu u London, Rio ili u Dominikansku Republiku? Meteoprojekti na razini olimpijskog ciklusa iznimno su skupi i komplicirani. Primjerice, olimpijska regata u Riju jedrila se na osam regatnih polja. Sva ta polja trebalo je konstantno pokrivati meteostanicama i skupljati podatke. Rio nije bio toliko kompleksan zbog vjetra. Nego zbog kurenata, plime i oseke te drugih posebnosti koje ovise o konfiguraciji obale. Trebalo je naravno pored hardvera imati razvijenu metodologiju kako to pratiti. A meteoekipa iz tvrtke Trim koja je razvijala te računalne modele napravila je genijalan posao.
Kako vam je to pomoglo?
Uspjeli su prikupiti obilje podataka koje su znali na pravi način obraditi i dati nam formulu, interpretirati nam što točno možemo očekivati na pojedinom regatnom polju. Kako smo mi i Austrijanci trenirali u Riju uoči OI, dogovorili smo se da uđemo zajedno u projekt, te da dijelimo dobivene podatke. Tu se dogodio taj naš zadnji iskorak, kada su nas pustili da dobijemo te podatke. Bez toga mi u Riju ne bismo osvojili medalju. Svaka ozbiljnija federacija ima do detalja razrađenu meteopodršku. Britanci su pioniri tog pristupa, a nakon njih to su implementirali Australci. Zatim i Francuzi, Novozelanđani, Španjolci, Nijemci i pojedine skandinavske zemlje.
Možemo li se dotaći bolne teme, zadnjeg plova u Riju kad je Tonči ostao bez zlata?
To su takvi friži da to ne mogu suvislo komentirati. Nikad nisam pogledao na TV-u tu zadnju regatu i nikad neću. Isto kao što nisam gledao Medal Race iz Rija, a neću ni ovaj iz Tokija. Znam točno što je bilo i ne trebam gledati. To je takav napad emocija, jer u tih 40 minuta rješava se nešto za što misliš da je najvažnije u životu. Cijeli život sumira se u tom kratkom vremenu i imaš osjećaj da nema ništa izvan toga. Mi smo taj dan sve imali odlično pripremljeno, ali Medal Race je, prvi put u povijesti, odgođen za sljedeći dan. Kad bih sad nešto mogao mijenjati, mijenjao bih energiju. Jer imali smo takvu prednost da smo se uljuljkali, imali smo osjećaj da je gotovo.
Da, Tonči je bio u izvrsnoj poziciji. Što se dogodilo?
Onda se dogodio taj moment crnila. Tonči dugo nije mogao niti pričati o tome. Onda mi je nakon godinu dana rekao kako mu se dogodilo tih pet sekundi kada je zaspao. I kada je sve otišlo kako nije smjelo. Shvatili smo, međutim, obojica što se tada dogodilo. A zahvaljujući toj svijesti u Tokiju smo, kada se činilo da smo daleko od postolja, u zadnjoj krmi Medal Racea opet osvojili srebro. Mi smo u tim zadnjim krmama ranije uvijek gubili, u Londonu, Riju, na SP-ima. A onda se u Tokiju napokon dogodilo da nešto dobijemo. Shvatili smo da smo napokon naučili i tu lekciju.
Stipanović ima dvije olimpijske medalje, Marseille je za dvije godine, koji su planovi?
Sada više nemamo upitnika, samo je pitanje kako ćemo sve izbalansirati. Tonči je odgojen da jedri na osjećaj. Danas više ne možeš jedriti samo na osjećaj, ali ne možeš jedriti niti samo programiran podacima. Treba naći mjeru. Tonči je u Tokiju pronašao tu mjeru i zato je uspio osvojiti medalju. Ista stvar je i s Filipom Jurišićem, koji je shvatio kako uhvatiti taj ritam. Da nije, lani ne bi osvojio europsko srebro. Tonči sada ima 36 godina i znam da može do još jedne medalje ako ga posluži zdravlje. Uvjeren sam da do olimpijske medalje može i Filip Jurišić, ako izbori nastup.
Filip Jurišić lani je osvojio prvu veliku medalju i slovi za nasljednika Stipanovića. Kakva je njegova perspektiva?
Filip je vrhunski profesionalac i jedriličar, svjetske razine, a uz to je u nekim segmentima, poput marketinga i PR-a kod nas pomakao granice. Dugo je već u našemu timu, puno je s nama prošao i siguran sam da ima kvalitetu za osvojiti olimpijsku medalju. Njegovo vrijeme dolazi, ako ne sad u Marseilleu, onda na narednim OI u Los Angelesu.
U Mornarevom timu laseraša sada su i neki najbolji inozemni jedriličari, pored Pavlosa tu su mađarski i ruski jedriličari, nedavno su s vama počeli raditi i Englezi. Kako to da su vam se pridružili i koje su prednosti rada u velikom timu?
Oformljivanje tima zapravo je ključno, jer mi nismo bazični sport. Ne možemo uzeti štopericu i repeticijama saznati gdje se tko nalazi. A kada je više jedriličara u timu, više je mjernih jedinica i više je ideja koje se mogu koristiti za unapređenje rada. Tim je stoga moćan motor. Svi jedriličari koji su došli raditi s nama, došli su isključivo zbog rezultata koje imamo. I ta naša ekipa trenutno je najbolja na svijetu. Na zadnjem rankingu pet jedriličara iz našeg tima plasirano je među deset najboljih laseraša.
Osvojili ste tri olimpijska srebra i jedini trener koji je bolji od vas je čuveni Australac Michael Blackburn. On je s tri različita jedriličara osvojio tri olimpijska zlata. Što mislite o Australcima i Blackburnu?
Blackburn je bez dvojbe najveći i to što je on ostvario je bez presedana. Sada je naslijedio Iana Murraya na poziciji šefa australskog jedrenja. Blackburn je inače jako zatvorena osoba i ne mogu reći da sam dobar s njim, jer nisam. Ali sam jedan od rijetkih s kojima on barem ponekad nešto iskomunicira. On je majstor i jedina osoba za koju mogu reći da vrhunski radi svoj posao. A Australci su svijet za sebe. Njihovo jedrenje je možda dosadno i jednolično, ali oni pobjeđuju. Imaju nevjerojatno razrađen sustav i moćni su. Kad se jedri orca po jačem vjetru oni su dominantni. A kad se jedre krme, kopiraju naše ideje i tehnike i to vrlo dobro.
Kako to da su Australci tako uspješni?
Uvjeti za jedrenje u Australiji su takvi da fizika odradi prirodnu selekciju. Oni mogu provoditi svoje trenažne procese kao atletičari ili plivači, jer mogu računati na konstantan jaki vjetar tri mjeseca u komadu. Mogu napraviti periodizaciju treninga, svaki dan izaći na more i visiti te raditi treninge specifične snage. Kod nas u Splitu danas je 20 čvorova bure, sutra će biti 10, a onda pet dana neće ništa puhati. I kako onda organizirati treninge po tim uvjetima? Zato i idemo na pripreme na Maltu, jer tamo možemo računati na konstantan vjetar svakog dana.
Već 25 godina radite kao trener u jedrenju, što znači da veći dio godine provodite na putu. Jeste li se zasitili takvog ritma?
Provedem oko 260 dana na putu i taj način života već mi je odavno prilično naporan. Ali cijela ekipa je tako izdrilana da svi guramo tu priču, radimo, imamo misiju. Puno je lakše to gurati kada imaš dobru ekipu i ambiciju, kada vidiš da nešto značajno možeš napraviti. Malo mi je postao problem što često tijekom tih 260 dana moram provesti šest do sedam sati dnevno u gumenjaku. Godine idu i sve mi više vremena treba da se oporavim od toga. No, dok imam motiva, sve se može izgurati, a moj motiv je osvojiti još jednu olimpijsku medalju. Velika podrška mi je supruga Ina i bez nje moj posao ne bi bio moguć. Ona drži kuću, odgojila je djecu. Ovaj moj posao traži ogromnu žrtvu i zbog njega su mi pobjegle neke stvari koje ne mogu vratiti. Nisam bio tu kad mi je sin proplivao ili kad je kći naučila voziti bicikl.
Jedriličari iz vašeg tima kažu kako imate samo jednu veliku strast i hobi osim jedrenja, a to je gastronomija. Recite nešto o tome.
Istina je, volim kuhati i volim jesti, zaista guštam u tome. Moj problem je što konstantno mislim, stalno mi se nešto vrti po glavi, a jedina aktivnost tijekom koje ne mislim o poslu je kuhanje. Dobra spiza jako mi je bitna i kad kuham želim to napraviti najbolje što mogu. Volim mediteransku spizu i stvarno mogu biti u kužini pet-šest sati. Gotovo uvijek kuham za cijelu ekipu. Nutricionist ne ide s nama na regate, ali dobro me je već naučio što i kada treba raditi. Važno je da je ta spiza ukusna i zanimljiva, jer smatram da je hrana jako bitan dio psihološke pripreme. Ako si stalno na putu, daleko od kuće i moraš konstantno jesti stvari koje ti se ne sviđaju, ne možeš dobro jedriti.
