Nema bolje stvari nego kad ti je posao hobi, a hobi posao. A Branko Dragičević, član čuvenoga benda Valentino Bošković i morski biolog na splitskom Institutu za oceanografiju i ribarstvo, magično je uspio posložiti život upravo tako. Taj bračko-baškovoški Splićanin već dva desetljeća uspješno navigaje glazbenim i znanstvenim vodama, no nešto je ipak morao žrtvovati. Uz obiteljske i poslovne obaveze naprosto nije bilo dovoljno vremena za klasičnu karijeru glazbenika u bendu pa se bračkoga svemirca Valentinota Boškovića ne može vidjeti uživo. Barem do 2046. godine, kada su Dragičević i njegov glazbeni kompanjon Josip Radić najavili koncert na Vidovoj gori.
Dragičević se na IOR-u prvenstveno bavi ihtiologijom s naglaskom na proučavanje stranih vrsta u Jadranu. No kako je po prirodi izrazito znatiželjan, spektar interesa mu je raznolik. Uključen je, između ostalog, u program praćenja ulova u rekreativnom, sportskom i priobalnom gospodarskom ribolovu te u program praćenja učinkovitosti zaštićenih morskih područja. Također istražuje biologiju rijetkih jadranskih vrsta riba. Radi i kao pomoćni urednik u znanstvenom časopisu Acta Adriatica koji izdaje Institut.
Kako si se odlučio za karijeru morskog biologa?
Odrastao sam uz more. U familiji imamo brodić od pet metara i otac me od malih nogu vodio u ribe i na đite. Prošli smo s njime cijeli srednji Jadran. Od djetinjstva ronim i baš sam vezan uz more, doživljavam ga kao dio sebe. Bilo mi je prirodno slijediti ono što mi je blisko pa sam završio morsku biologiju i nastavio raditi na splitskom Institutu. Paralelno s tim bavio sam se s glazbom, jer to mi je druga velika ljubav. Srećom, uspio sam iskombinirati te dvije stvari.
Mentor na IOR-u bio ti je poznati ihtiolog Jakov Dulčić. Prije 13 godina zajedno ste izdali knjigu o invazivnim vrstama u Jadranu. Može li se kazati da si naslijedio Dulčića i što se dogodilo sa stanjem i brojem invazivnih vrsta otkako je ta knjiga izašla?
Jakov je znalac i veteran praćenja invazivnih vrsta u Jadranu i ihtiologije. Moj je znanstveni habitus opća morska biologija, posebice ihtiologija. Ribarstvo me više zanima u ekološkom i kulturološkom nego u gospodarskom smislu te ga uvijek promatram kroz prizmu ekologije i održivosti. Otkako je knjiga objavljena, dobili smo priličan broj novih ribljih vrsta u Jadranu. Ali još donedavno nismo doživjeli njihovu pravu eksploziju, kao što smo imali eksploziju plavoga raka.
Nažalost, od ove godine možemo govoriti o eksploziji populacije vatrenjače (Pterois miles) čije nalaze bilježimo gotovo na dnevnoj bazi. Ta vrsta je izrazito proždrljiva, a njeni potencijalni predatori su uglavnom vrste koje smo prelovili što joj otvara put ka uspješnoj kolonizaciji. Mrijesti se tijekom cijele godine, a hrani se gotovo isključivo drugom ribom. Vatrenjača je inače srodnik škarpine i vrlo je ukusna kada joj se uklone otrovne bodlje. Imamo i druge potencijalno invazivne strane vrste riba koje će možda uspostaviti populaciju ili su u procesu osvajanja. Ali za sada je vatrenjača jedini kandidat s izglednom samoodrživom populacijom, barem što se tiče hrvatskog dijela Jadrana.
Jadran je ipak specifično more, zimi su temperature još uvijek ispod optimuma velikog broja vrsta riba tropskog karaktera. Stoga im njegova kolonizacija nije baš lagan podvig. Ipak, događa se proces širenja nekih autohtonih termofilnih vrsta prema sjeveru. Kao što su papigača, kostorog, vladika arbanaška, žutousna barakuda ili strijelka. Brojne vrste koje su ranije bile karakteristične za jug Jadrana sada se šire prema sjeveru. Kroz Sueski kanal imamo kontinuirani dolazak novih vrsta i Mediteran se njima puni. Na području Levanta gotovo 80 posto ribarskog ulova čine strane vrste. A kada naš ribar baci mrižu još uvijek lovi isključivo naše vrste ribe. Osim vrlo rijetkih slučajeva kada se pojavi poneka strana riba, koja se, baš zato što je iznimka, pojavi u medijima.
Puno se pričalo o plavome raku. Zašto je on opasan i koje su druge invazivne vrste već stigle u Jadran?
Plavi rak je problematičan jer je izrazito proždrljiv, kopa školjke iz pijeska, lovi riblju mlađ te je uništio zelenog raka na Neretvi. On je prisutan diljem Mediterana i diljem naše obale. Pojavljuje se i problem sa srebrenoprugom napuhačom koja je izrazito toksična. Indopacifičke napuhače su uspostavile populacije u istočnom Sredozemlju. Primjerice u Turskoj i Grčkoj te zemljama Levanta te predstavljaju problem za malo obalno ribarstvo u tom području. Ima ih i kod nas, ali nikada, primjerice, nismo našli njihovu mlađ.
Kod vatrenjače imamo situaciju da se uglavnom pojavljuju mlade jedinke. To upućuje na to da se njihove propagule šire morskim strujama i tako naseljavaju Jadran. U slučaju napuhače, ili bolje rečeno četverozupke, imamo pojavu odraslih jedinki koje vjerojatno aktivno migriraju u Jadran. No ne uspijevaju se trajno nastaniti. Ali, s obzirom na zatopljenje mora i povećavanje populacija na jugu, postoji mogućnost da će se uspješno proširiti i na Jadran, kao što se proširila vatrenjača. Neke invazivne vrste dožive i kolaps populacije. To se, primjerice, dogodilo s Caulerpom taxifoliom. Nje praktički nema više, a svojedobno je u Jadranu bila vrlo raširena.
Gušt mi je dodirivati se univerzalnih dalmatinskih tema, a s Valentinotom smo našli specifičnu glazbenu nišu koju nitko nije obrađivao i konceptualizirali je. Koristimo svaku priliku da ljude kroz muziku potaknemo na razmišljanje
Što se događa s autohtonim vrstama? Jesu li neke nestale ili su znatno prorijeđene?
Među autohtonim vrstama imamo gubitnike i dobitnike. Recimo, vrlo smo uspješni u uklanjanju predatora intenzivnim ribolovom, a neke se vrste uspješnije obnavljaju od drugih. Naprimjer, s vremenom je znatno opala brojnost hrskavičnjača, morskih pasa i raža. One nemaju sposobnost regeneracije populacije kao ribe koštunjače. Pad brojnosti velikih morskih pasa posljedica je njihovog prekomjernog iskorištavanja na svjetskoj razini. No, imamo i primjera prekomjernog izlova nekih lokalnih vrsta. Morski pas sklat sivac je, naprimjer, danas rijetka vrsta. Prije 100 godina sklatova je bilo diljem Jadrana, a sada ih ima još samo na malom području zadarskog arhipelaga. No svijest o potrebi njihova očuvanja se budi, a i sami ribari danas uspješno pridonose tome.
U Jadranu je do sada zabilježeno oko 450 vrsta riba i svaka ima neku svoju priču. Neke se uspješno bore s ribolovnim pritiskom i drugim negativnim utjecajima, a neke ne. Brojne gospodarski važne vrste su prelovljene, ali imamo i slučajeve povećanja brojnosti, kao u slučaju komarče. Općenito gledajući, vrste pod ribolovnim pritiskom imaju uglavnom negativne populacijske trendove. Dok vrste koje to nisu, imaju uglavnom stabilne ili rastuće populacije, posebice ako su uz to još i toploljubne. Ali treba imati na umu da je ribolov samo jedan od čimbenika stanja u moru. Ekosustav treba gledati u cjelini i biti svjestan da treba težiti njegovom očuvanju pod svaku cijenu. Krajnje je vrijeme da značajno promijenimo odnos prema moru, jer nas u suprotnom čekaju svakojake neugodne situacije. Nažalost, Jadran je pod ogromnim ljudskim pritiskom i nema ni jednog kutka gdje se to ne vidi.
Invazivne vrste dolaze između ostaloga zbog zagrijavanja mora. Kojim tempom se zagrijava Jadran i što možemo očekivati?
U zadnjih 50 godina prosječna površinska temperatura povećala se za nešto više od jednog stupnja, a posljednjih desetak proces zatopljenja je još izraženiji. To ne zvuči puno, ali mi danas imamo i izražene pojave toplinskih valova i u moru, a oni zagrijavaju i dublje slojeve. Mobilni organizmi poput riba to mogu izbjeći, ali to je problem za sesilne organizme, posebice za koralje koji ne mogu pobjeći. Oni nastradaju, a sami podržavaju brojne vrste koje o njima ovise. Zdravi ekosustavi otporni su na nagle promjene, ali narušeni ekosustavi svojevrsna su kula od karata. Ako se makne jedna karta, sve se može urušiti. Trend zatopljenja neće nestati i zbog toga će vjerojatno doći i do promjena u hranidbenim lancima, a tu će biti gubitnika i pobjednika.
Na području južnog Sredozemlja, autohtone vrste uglavnom gube bitku pred tropskim vrstama kojima zatopljenje mora odgovara. Slično se može očekivati i kod nas. Kada zaronim na Visu, Mljetu ili Palagruži, papigača je gotovo najčešća vrsta koju vidim. Osim što je more toplije, što joj odgovara, nju se i ne lovi, pa redovito viđam velike jedinke koje vjerojatno ne bi bile tu da se radi o traženoj ribi. To je ukusna riba, ali ne lovi se iz kulturoloških razloga. Većini ljudi je potpuno nepoznata i zato je ne diraju.
Što se budućnosti tiče, puno ovisi i o nama, hoćemo li povećavati pritisak na more ili ga smanjivati. Mi i danas grabimo iz mora kao da je to neograničen resurs. Obala se kontinuirano devastira, sve se nasipa i betonira, a to su staništa brojnih vrsta. Većina gospodarski važnih riba odrasta u plitkim obalnim područjima, a mi im konstantno oduzimamo ta staništa. Naravno, tu su i brojni drugi organizmi koji gube stanište, a nedostatak staništa može značiti i gubitak vrste. Puno ljudi svjesno radi devastaciju, ali neki to rade i nesvjesno. Treba stoga raditi na podizanju svijesti o tome, a svijest dolazi iz informiranosti i obrazovanja.
U glazbi i u poslu glavni pokretač mi je znatiželja, a stalna inspiracija su mi more, otoci i otočki život. Otoci su dragulji ovoga podneblja. Moji su s Brača, a žena mi je sa Šolte i otoci me vuku kao magnet
Što se konkretno može napraviti da se smanji broj invazivnih vrsta koje dolaze?
Možemo smanjiti mogućnost unosa stranih vrsta ljudskom aktivnošću. No, to se odnosi na unesene vrste. Kada su u pitanju tropske vrste koje slobodno ulaze u Sredozemlje kroz Sueski kanal, tu se ne može ništa učiniti iz pozicije Jadrana. Ne znam za slučaj da je čovjek uspio eradicirati neku invazivnu vrstu iz mora, ali ciljanim izlovom može se donekle kontrolirati populacija. Problem se može pretvoriti i u resurs, kao na primjer u slučaju plavoga raka ili vatrenjače. Takve invazivne vrste neće preko noći nestati i čeka nas vrlo neizvjesna budućnost.
Vatrenjača nam je trenutno najveći potencijalni problem kad su ribe u pitanju, premda je napuhača zbog otrova opasnija. Ona ima tetrodotoksin, izuzetno potentan otrov koji može izazvati paralizu dišnog sustava i zastoj srca u slučaju konzumacije ribe. U istočnom Mediteranu već ih je jako puno i postale su problem. Njima, kao i svim indopacifičkim vrstama paše toplije more i kako se Jadran bude zagrijavao, bit će ih sve više.
Kako izgleda posao morskog biologa?
Nažalost, više sam u uredu nego na terenu, jer ipak je produkt moga posla znanstveni rad, tj. publiciranje rezultata istraživanja. Excel i Word su mi drugi dom. Drugi dio posla je prikupljanje i obrada podataka, poput prikupljanja bioloških ili ribarstvenih podataka te njihova analiza. Kada dođemo do primjerka strane ili rijetke vrste ribe, treba je biološki obraditi, otvoriti joj želudac, vidjeti čime se hranila i u kojem je reproduktivnom stadiju. Svaka jedinka ribe je vrelo podataka. Kada takve podatke proučite na velikom broju primjeraka te u dužem vremenskom periodu, možete doznati strukturu populacije, reproduktivni potencijal, poziciju u hranidbenom lancu itd.
Treći i meni najljepši dio posla je terenski rad. Kada uđeš u more, zaroniš i ispred maske vidiš sve ono što će kasnije završiti u Excel tablicama. Onda vidiš da je to pravi svijet, da to više nisu brojke i podaci, nego živa bića. To je ono što u meni probudi iskonsku znatiželju i radost. Kada vidiš ribe usnjače kako rade gnijezda, kokota letača kako svira bubanj svojim plivaćim mjehurom ili priljepušu koja ti se pokušava zalijepiti za nogu, shvatiš da je more svijet za sebe, izuzetno kompleksno i predivno čudo. Naravno, ljepota ovog posla je i u suradnji s izvrsnim kolegama koji ovaj posao čine zanimljivijim i lakšim.
Jedna od tema kojima se baviš su zvukovi, odnosno glasanje riba? Kako se ribe glasaju?
Radili smo na tome s belgijskim znanstvenicima još prije 15 godina, kada su donijeli cijelu aparaturu i točno razradili način proizvodnje zvuka ribe huj (Ophidion rochei). Ona ima koštani batić te ga kontrolira takozvanim zvučnim mišićima. Batićem tuče o mjehur i tako proizvodi zvuk. Prije nekoliko godina, tijekom monitoringa stranih vrsta, zaronili smo na plaži Pasjača i tamo vidjeli nekoliko grupa kokota letača. Bilo ih je desetak parova i to je bilo prvi put da sam ih vidio u moru. Kada sam zaronio, čuo sam kako se glasaju, a imali smo go pro kamere pa smo to i snimili. Proučio sam po internetu i vidio da je poznato da te ribe proizvode zvukove, no nitko se nije pozabavio karakterizacijom zvuka i opisao ga.
Kolegi iz Zagreba koji se bavi zvukovima riba poslao sam snimku i on je to analizirao. Kokoti letači proizvode karakteristične zvukove adaptacijom plivaćeg mjehura u zvučni organ. Nabavili smo jedinke i otvorili ih. Taj sustav je stvarno interesantan, posebno meni kao glazbeniku. Zvukovi koje ova riba proizvodi mogu komotno poslužiti kao ritam za pjesmu. No, namjera nam je ipak prvo opisati karakterizaciju zvukova u znanstvenom radu.
Na kojim projektima još radiš?
U zadnje vrijeme dosta se bavimo rekreativnim i sportskim ribolovom. Unatrag nekoliko godina prikupljamo podatke uglavnom putem anketa, a rezultati su u najmanju ruku zanimljivi. Do prije nekoliko godina nismo znali što ta populacija ribolovaca lovi ni koliki je utjecaj tog tipa ribolova. U sklopu projekta Ministarstva poljoprivrede, sudjelujemo i u razvoju aplikacije za praćenje rekreativnog ribolova te će ribolovci preko nje u budućnosti moći prijavljivati ulov. Ta tema je vrlo aktualna na području Sredozemlja gdje općenito vlada oskudica takvih podataka.
Također već dugi niz godina prikupljamo i podatke u priobalnom gospodarskom ribolovu. Sudjelujemo i u istraživanju populacije plavog raka na području ušća Neretve, a sudjelujemo i u monitoringu stranih vrsta riba. Posljednjih godina bili smo uključeni i u nekoliko projekata gdje smo istraživali lokalno ekološko znanje ribara, tj. intervjuirali smo ih u svrhu dobivanja uvida u njihovu percepciju promjena u moru. Svaki od njih rekao nam je istu stvar: da je more siromašnije nego što je bilo u vrijeme kada su počinjali ribariti. Uglavnom uočavaju pad brojnosti vrsta koje se komercijalno love i povećanje brojnosti termofilnih vrsta. Ribari su nam inače važan izvor informacija. Oni su ipak stalno na moru i prvi primjećuju promjene koje se događaju.
Kakva je situacija u zaštićenim područjima na Jadranu, na primjer u nacionalnim parkovima ili u Jabučkoj kotlini?
Posljednjih nekoliko godina radimo na projektima koji uključuju istraživanja zaštićenih morskih područja. Ronio sam u svim našim nacionalnim parkovima, ali mogu reći da se samo na Brijunima još može vidjeti razlika unutar i izvan zaštićenog dijela. Jednostavno je više veće ribe, a posebice predatora i mezopredatora. Na Mljetu nisam to uočio, nema te razlike, osim u Velikom jezeru. Više je razloga za to. Na Brijunima nema lokalnog stanovništva, a na Mljetu ljudi žive u nacionalnom parku. Sva zaštićena područja trebalo bi bolje kontrolirati, a trebalo bi uspostaviti i nova područja zaštite.
Što se Jabučke kotline tiče, ona se oporavlja otkad je uvedena posebna regulacija ribolova i to su izvrsne vijesti. Zaštićena područja imaju pozitivan utjecaj za ribarstvo u okolnim područjima zbog efekta prelijevanja. Prije nekoliko godina smo baš ronili kod Jabuke i tamo ugledali nepregledno jato lokardi. A ispod, na plići od Jabuke, nevjerojatna vegetacija. Predivan prizor. Još uvijek imamo oaze u kojima je bujan život, no to je nažalost postala prava rijetkost.
S kojim problemima se susrećeš u znanstvenom radu?
Nemam nekih posebnih problema. Ali evo, primjerice, vrlo malo povijesnih znanstvenih podataka imamo o populacijama riba na kamenitim priobalnim staništima koja su pod velikim pritiskom od strane čovjeka. To nam, primjerice, otežava adekvatnu usporedbu s prijašnjim stanjem. Danas radimo takozvani vizualni cenzus, odnosno kada ronimo, zapisujemo sve vrste riba koje vidimo na određenom transektu. Na taj način dobijemo svojevrsnu fotografiju sa stanjem toga područja. Ta metoda primjenjuje se zadnjih nekoliko desetljeća. No ranijih podataka nemamo pa nam je zapravo teško dokučiti što mi danas zapravo gledamo, tj. koliko su se takva staništa izmijenila kroz duži vremenski period. Podaci koje sada sakupljamo važni su za budućnost. Da buduće generacije znanstvenika za 15, 20 ili 50 godina mogu vidjeti kakvo je bilo stanje ranije i koje su se promjene dogodile.
Spomenuo si potrebu podizanja svijesti, a čini se da upravo to radiš kroz posao i kroz glazbu, odnosno Valentina Boškovića. Sada imaš i novi bend Gdinjko. O čemu je tu riječ?
Aktivno sviram 25 godina, a u prvih 20 imao sam nekoliko bendova i puno smo svirali uživo. Stvarno sam se nasvirao, ali nakon korone to je prestalo i potpuno sam se prebacio na producentski dio posla, na snimanje i plasiranje pjesama. To radim kroz Valentinota, a odnedavno i kroz Gdinjka. Gdinjko je bend u kojemu sviram s dva stara kompanjona, Srđanom Jeličićem i Marijanom Katićem. Prije smo zajedno svirali u bendu Kundyak Mezhie, ali taj je naš projekt splasnuo i sada smo se opet aktivirali kroz Gdinjka. Bend je dobio ime po mjestu Gdinj na Hvaru, a kroz njega provlačimo neku otočku tematiku zapakiranu u tradicionalnu priču.
Gušt mi je dodirivati se tih univerzalnih dalmatinskih tema. To radimo i kroz Valentinota, s tim da tu postoji jedan spin kojim smo spojili svemir i Brač. Svirka nam je hobi, ali lijepo je kada hobi urodi nekim produktom. Naravno, koristimo svaku priliku da ljude kroz muziku potaknemo na razmišljanje pa neke aktualne, čak i ekološke teme, zapakiramo u srednjovjekovnu ambalažu
Kada vidiš ribe usnjače kako prave gnijezda ili kokota letača kako svira bubanj svojim plivaćim mjehurom, shvatiš da je more izuzetno kompleksno i predivno čudo, koje u meni probudi iskonsku znatiželju i radost
Jesi li očekivao da će Valentino doživjeti takav uspjeh? I odakle crpiš inspiraciju?
Ma tko je to mogao očekivati? Ali eto, tako se dogodilo i sad sam se već navikao na to. Mi smo s Valentinotom našli jednu specifičnu glazbenu nišu koju nitko nije tako obrađivao, konceptualizirali je i ljudima se to svidjelo. U glazbi i u poslu glavni pokretač mi je znatiželja, a stalna inspiracija su mi more, otoci i otočki život. Otoci su dragulji ovoga podneblja i velika su inspiracija. Živim i radim u Splitu, ali cijeli život mogao bih provesti na otoku. Moji su s Brača, a žena mi je sa Šolte i otoci me vuku kao magnet. Što se koncerata s Valentinotom tiče, nema ih jer smo u bendu samo dvojica, a uz to jednostavno nemamo vremena. Treba izbalansirati život, a ja se uz posao i familiju ne stignem još baviti i svirkama. Ali s Gdinjkom ćemo vjerojatno imati koncerte. To je puno jednostavnije, jer trojica smo u bendu, nekad s pridruženim četvrtim članom na basu.
NAPISAO Lari Lulić
SNIMIO Juraj Vrpcić
