Bora Bora

Nisam spavao cijelu noć, ali nema veze idem na godišnji, tako da će za spavanje biti još puno vremena. Previše sam uzbuđen, a i malo nervozan. Imam onaj osjećaj da sam nešto zaboravio, mrzim to. Kako da znam što će mi sve trebati, idem u nepoznato mjesto na drugom kraju zemaljske kugle, putovat ću tri dana, a idem na nepoznati brod. 3. siječnja 2024. tek je nova godina započela, još su svi pospani, a mi se pakiramo… Jan i ja dobili smo poziv na jedrenje i to ne bilo kamo već u Francusku Polineziju, odnosno još preciznije svrha putovanja je Bora Bora.

Cijeli život koristim Bora Boru kao neki cilj u dalekoj budućnosti, ono kad me pitaju do kada ću raditi, a ja kažem dok ne odem na Bora Boru… Čini se dosta opskurno, zašto baš Bora Bora, pa samo zato što je to otprilike najdalje mjesto dokle možete odjedriti. Kad jednom tamo stignete, pomalo počinje povratak kući. Slično kao što je planinarima vrh mjesto na koje, kada stignete, više ne možete koračati prema gore, tako je i mnogim jedriličarima Francuska Polinezija cilj njihovih jedriličarskih podviga. Za mnoge nautičare to je idealno mjesto, cijeli kontinent gdje dominira more i čiji su ljudi kroz povijest stekli reputaciju nekih od najboljih navigatora na planeti. Tu je moć oceana svakodnevnica i vještina navigacije je nužna kako bi mogli ploviti od atola do atola. Stoga je jedriličarska literatura, odnosno danas YouTube, prepuna priča jedriličara koji jedre u tom akvatoriju, veliki broj njih opsjednut je tim morskim čudom i mnogi se ne planiraju vratiti kući. Istina je i to da su u Polineziji od stranih nautičara najbrojniji francuski jedriličari, ipak je to njihov teritorij. Francuska Polinezija je područje Tihog oceana koje se proteže površinom otprilike jednako velikom kao površina Europe. Naravno tu prevladava more, odnosno najveći je ocean planete, a kopna je vrlo malo, tek poneki vulkan koji se uspio uzdići 4000 metara sa dna oceana i probiti površinu. Kako su tu mineralno bogatu i mladu stijenu obasjale sunčeve zrake, tako je život počeo bujati, brojni koralji i ribe koje su se njima hranile dobile su stanište, mjesto gdje se mogu prehraniti i sakriti od golemih prostranstva oceana. Milijunima godina stijena je polako erodirala, urušila se, ostao je samo obruč koralja, koji je zatvarao lagunu. Ta laguna mjesto je gdje je moguće usidriti se i uživati u relativno mirnom zaštićenom okruženju, gdje vas veliki morski valovi ne mogu dostići. Ali kako ti valovi udaraju nemilo u koraljni obruč, tako se on pomalo razbija i sediment koji tako nastaje taloži se u laguni. Oko koraljnog grebena je pojas smrvljenih bijelih koralja, koji čine plitko more tirkizne boje idealno za kupanje.

Naš put bio je iznimno dug, preko Pariza, pa sa stajanjem u Americi, sletjeli smo na Tahiti u grad Papeete, nakon više od 20 sati putovanja, većinom provedenih sjedeći u avionu. Izmoreni klonuli smo odmah, ali nam je kratka pauza u glavnom gradu Francuske Polinezije baš dobro došla. Malo smo se oporavili od puta, a i dobili smo priliku da se priviknemo na novo okruženje u centru civilizacije ovog neobičnog svijeta. Papeete ima i veliku trgovačku luku, kao i ratnu, gdje NATO snage drže svoje ratne brodove, kako francuske tako i engleske. Grad je pravi lučki s vrlo lijepim i uređenim kućama, od kojih su mnoge građene u kolonijalnom stilu s prekrasnim vrtovima punim egzotičnog cvijeća i palmi, isprepletenim sa manjim kućicama, od kojih su mnoge trošne i zapuštene. Kontrast bogatih i siromašnih lako se uoči i nije neobično vidjeti napuštene i urušene velike zgrade na obali uz najprometniju ulicu.

Međutim, većina grada je vrlo lijepa, ogromni park koji se proteže od marine do ulaska u luku fantastičan je i u svako doba dana u njemu radi desetak ljudi koji održavaju puteve i biljke. Marina je mala ali uredna, a trajektna luka je potpuno nova i građena u stilu polinezijskih kuća s drvenom konstrukcijom i velikim kosim krovom od slame i palminog lišća. Ljudi na ulicama su vedri, skoro svi govore francuski i lako smo se snalazili u našem obilasku, svi su nam htjeli pomoći te nam pokazati nešto što su oni smatrali neobičnim ili bitnim. Puno žena je slagalo prekrasne aranžmane od tropskog cvijeća, a vidjeli smo i mnoge muzičare koji su ozvučili prometne ulice polinezijskim ritmovima i pjevanjem. Ostali smo iznenađeni količinom prometa i automobila, činilo se da je stalno gužva, a primijetili smo i to da su auti drugačiji nego kod kuće, ne samo da ima puno američkih, uz standardne francuske, ali bilo je puno drugih europskih proizvođača i onih kineskih od kojih smo mnoge prvi put vidjeli. Brzo smo naučili da je jedna od prednosti Tahitija što mogu dopremati ovamo robu odakle god hoće, svejedno je jako daleko. A putuje li neki brod četiri mjeseca ili tri mjeseca relativno je nebitno.

Glava velike raže

Nakon dva dana, bilo je vrijeme krenuti u divljinu, odnosno odletjeti na atol Raiateu, jedan od većih otoka u skupini privjetrinskih otoka. Tamo je baza Dream Yacht Chartera i mala marina u kojoj nas čeka katamaran na kojem ćemo provesti sljedećih deset dana, cilj nam je odjedriti na Bora Boru.
Bora Bora, čuli smo za taj mali atol nasred Tihog oceana, ali većina nas nije ga nikada proučavala. Kad kažem nas, mislim na cijelu Europu jer Amerikanci koji tamo čine skoro 80 posto posjetitelja očito su dobro upoznati s tim dijelom svijeta. Nama je ipak malo predaleko, gotovo 180 meridijana udaljen (167), nasuprot nas u svijetu mora, dio Oceanije, kontinenta kojim prevladavaju plava bespuća, istočkana brojnim sićušnim atolima, koji su uslijed svoje egzotične geološke povijesti postali uporišta života, baš kao oaze u pustinji. Mislim da se Bora Bora zove kao njeni prvi susjedi, Maupiti, Raiatea, Huahine ili Tahaa možda je ne bismo tako dobro zapamtili, no je li popularnost stekla samo zbog imena ili tu ima nešto više…

Ono što smo mi utvrdili tijekom našeg relativno kratkog boravka jest da je Bora Bora specifična po nekoliko svojstava koje drugi atoli nemaju i možda je upravo zato postala tako slavna destinacija. Usporedbe radi, Bora Bora je velika kao Čiovo, manja i od Šolte, Lastova i sl. Doduše, to je otok koji ima 30 kilometara kvadratnih, ali zajedno s atolom odnosno svojim koraljnim obručem možda zauzima područje koje je duplo veće. Tako da po veličini nije značajna, ali je osebujna po svojoj visini. Jako je visoka, ovdje središnji dio otoka nije još do kraja uronio u more, dapače vrh Bora Bore izdiže se 727 m iznad površine mora te je vrlo specifičnog oblika, iz nekih kutova izgleda kao glava velike raže (Manta Ray). Koraljni obruč je vrlo širok i na nekim mjestima dolazi skroz do otoka, tako da se s većim brodom ne može baš oploviti oko cijelog otoka, a na mnogim mjestima ostavlja samo uski plovni put. Taj tirkizni obruč je plitak najviše dva metra, a na mnogim mjestima tek nešto više od metra, tako da je to sve mjesto gdje možete šetati odnosno idealno je za kupanje u pješčanom plićaku. Mislim da upravo zato što je tako plitko i toliko puno koraljnog sedimenta, na dobrom dijelu koraljnog obruča Bora Bore narasle su palme koje su onda svojim korijenima zadržale sediment i tako pomalo stvorile otoke. Danas su ti otočići spojeni u jedinstveni pojas na koraljnom grebenu gdje se mogu graditi kuće. Većina atola nema tako široki pojas na koraljnom grebenu, a upravo je to najljepši dio, jer s jedne strane imate pogled na prostranstva Tihog oceana, uz velike valove koji se lome na koraljnoj barijeri, a s druge strane je mirna tirkizna laguna, idealna za kupanje u toplom moru i potpuno zaštićena od utjecaja oceana. Naravno da je cijeli pojas rasprodan što stranim investitorima koji su sagradili neke od najekskluzivnijih resorta na svijetu ili bogatim individualcima koji su kupili sebi zemljište ili komad plaže pa sagradili kuću za odmor. Tako da šetanje po plaži i nije baš dozvoljeno, doduše na to ćete biti upozoreni vrlo pristojno i uljudno.

Malo kopna i puno mora

Doletjeli smo malim avionom iz Tahitija na Raiateu, gdje je aerodrom travnati nasipani dio uz more s asfaltnom pistom. Dobro, tu je i mala kuća koja služi kao terminal, blizu je glavnog grada Uturoe i nadomak njemu su čak tri male marine. Prošetavši se marinama, ostao sam zatečen koliko je malih brodova i nekih baš starih francuskih modela koje nikada prije nisam vidio. Većinom je naravno bilo charter plovila i poneki ozbiljni krstaš koji je očito tu dojedrio iz dalekih krajeva, bilo je i dosta veliki broj naizgled napuštenih brodova, propalih snova… A kasnije sam saznao da si mnogi ljudi transportiraju manje brodove iz Europe ili Amerike kako bi mogli ploviti unutar lagune, jer tu su uvjeti kao na nekom većem jezeru. Mi smo preuzeli katamaran u marini i provjerili što nam još treba te otišli u kratku nabavu, u tom trenutku malo smo bili zabrinuti. Naime, otkada smo sletjeli na Raiateu prošlo je tek nekoliko sati, a kiša je pala barem pet puta, oblaka je bilo puno i iako smo planirali odmah isploviti odlučili smo da ćemo ipak pričekati sljedeće jutro.

Na Raiatei, otoku na kojem smo preuzimali katamaran nebo je bilo puno oblaka, a u nekoliko sati kiša je pala barem pet puta

Vrijeme ujutro bilo je puno bolje iako je pljusak bio taman prije svitanja, ali oblaci su onda isparili s prvim jačim zrakama sunca i kako smo po laganom vjetru od 12 čvorova krenuli prema izlazu iz atola jasno smo vidjeli svoj cilj na horizontu. Osim Bora Bore i jednog malog atola Maupiti, horizont je bio nesmetano plavetnilo, lagano smo jedrili i polako se uzdizali i spuštali na visokim dugim oceanskim valovima, sretni što smo sa svakim valom sve bliže našem cilju. Bili smo uvjereni da je upravo odluka da unajmimo katamaran ispala najbolji način za istraživanje Bora Bore, jer kopna ima malo i dobar dio toga je privatan i pristup je zabranjen. Atol je također zaštićeno područje i sidrenje nije dozvoljeno na mnogim mjestima, odnosno gdje god ima koraljnih glava. Zapravo samo četiri mjesta prilagođena su sidrenju i na tim su mjestima postavljene bove. Svaki dan boravka unutar atola naplaćuje se 40 eura. Na otoku je malo selo Vaitape gdje se može pristati bočno na operativnu obalu, ali ne može se dugo stajati. Veliki je broj turističkih i lokalnih plovila svih veličina koja dovoze i odvoze turiste, što s velikih kruzera što iz hotela i resorta. Na kraju krajeva, na obali se nema baš ni što raditi, restorana skoro pa da i nema u selu, većinom su uz more i lakše je do njih doći pomoćnim čamcem odmah s broda. Međutim, ima dobrih dućana za nabavu i opskrbljivanje, jedan je tipični lanac francuskih dućana mješovitom robom, dok je drugi u vlasništvu Kineza, koji su inače rasprostranjeni po Polineziji i glase kao pouzdani poslovni ljudi. Nekoliko mještana nam je skrenulo pažnju da su Kinezi najbogatiji. U selu uz cestu je nekoliko štandova s tropskim voćem koje stvarno nije skupo, dok su u samoposlugama europske cijene. Postoji i pošta, kao i dvije benzinske pumpe i još nekoliko butika i suvenirnica.

Fascinacija podmorjem

Nas su najviše iznenadili rakovi, koji ovdje žive na kopnu i svuda se nalaze, dapače kopaju po smeću i vješto se skrivaju u svojim rupama. Čuli smo i da na Tuamotu arhipelagu jedu samo kokose i da im meso zbog toga ima okus po kokosima, no na Bora Bori ne izgledaju baš jestivo. Osim rakova začudio nas je i broj pasa, ne samo da mnogi ljudi koji tu žive vole imati pse kao kućne ljubimce već ima i puno divljih pasa, čak smo upozoreni da ne šećemo previše noću kada nema puno ljudi jer postoji realna šansa da nas napadnu.

Oko koralja kruže ribe svih veličina i boja, od velikih jata do kapitalaca koji samouvjereno krstare svojim koraljnim dvorištem

Većina kuća su male, to su u principu sklepane trošne kuće, klima je takva da zahtijeva samo zaštitu od povremenih pljuskova, ali mislim da je činjenica da mnogi domaći ljudi žive u tako skromnim nastambama i kulturološka. Oni su ipak okrenuti prema moru, i puno važnije je imati dobar brod ili terensko vozilo nego kuću. Brodovi su svi vrlo dobro održavani s velikim izvanbrodskim motorima i kormilarnicama pozicioniranim na pramcu kako bi imali što bolji pregled koralja. Neki imaju vrlo duboka korita i pretpostavljam da su ti namijenjeni ribolovu izvan atola gdje su valovi često veći od pet metara, dok su oni manji s plitkim i širokim trupovima namijenjeni ribolovu u plitkim dijelovima lagune. Kakav god brod imali, svi ih vade na posebne konstrukcije kako ne bi plutali u moru. U prvom mahu pomislio sam da je to zato što se žele zaštititi od povremenih oluja, ali kako sam dulje boravio u atolu shvatio sam da je njegova zaštita permanentna i gotovo neprobojna. Morao sam pitati, a odgovor sam dobio odmah, podmorski život u atolu toliko buja da jednostavno nema smisla brod ostavljati u moru, u samo nekoliko dana potpuno bi obrastao. Kasnije smo se uvjerili u to više puta, čak smo primijetili da se bove koje označuju kupalište hotela svaki dan čiste.

To je upravo i glavni razlog posjeta na Bora Boru, tu se dolazi kupati i roniti, čak i nije tako popularno roniti bocama, jer u principu za to nema potrebe, tako da se većina ljudi kupa s maskom, perajama i dihalicom. A staviti glavu ispod površine mora, čak i u plićaku odmah uz obalu zbilja je nevjerojatno iskustvo, koraljnih glava ima svugdje i lako se vide jer je more neizmjerno bistro. A oko tih koralja u svim mogućim bojama kruže ribe svih veličina i svih boja, od jata koja broje nekoliko desetina riba do velikih kapitalaca koji se skrivaju u rupama ili samouvjereno krstare svojim koraljnim dvorištem i rastjeruju mnoštvo malih šarenih riba. Vjerojatno, ako ste imalo zainteresirani za podvodni svijet, možete cijeli dan samo plutati i gledati. Naravno, mi smo odmah tako počeli. Čim smo prvu bovu uhvatili, skočili smo u gumenjak i zaletjeli se u prvi tirkizni plićak. Na putu do koraljne glave prošli smo preko nekoliko velikih raža koje su bježale ispred nas, a oko koralja kao da vlada gužva neke metropole, ribe plivaju u svim smjerovima, zapanjene činjenicom da smo kao potpuni amateri odmah na prvu naletjeli na takvu ljepotu, zadržali smo se nekoliko sati i odmah prvi dan tako izgorjeli na suncu da majicu više nismo skinuli.

Nosi nas struja

Kako su dani prolazili, tako smo mi postajali sve iskusniji. Sad smo već znali da što smo dalje od otoka, a bliže koraljnom grebenu, ribe su pitomije, odnosno manje bježe i lakše im se prilazi. Možda je to zato što se tu osjećaju sigurnije ili imaju manje doticaja s ljudima pa ne znaju da bi se trebale bojati. No na tim vanjskim dijelovima atola, nedaleko od mjesta gdje se oceanski valovi razbijaju, najveće su koraljne glave, to su zbilja koraljni vrtovi, tu je struja jaka i ribe se gotovo zalijeću u vas. Dubina je manja od dva metra pa skoro u svakom trenutku možete stati na svoje noge. Jedno od takvih mjesta Jan i ja smo otkrili na atolu odmah pokraj Bora Bore, Tahaa gdje koraljni greben nije toliko širok i gdje se otoci, koji se pomalo stvaraju na grebenu, još nisu spojili u jedan pojas. Ostavili smo gumenjak nasukan na pješčanom sprudu usidrenom s jedne strane i vezanom za neku veću naplavinu s druge, sad smo već iskusniji u polinezijskom načinu plovidbe. Prošetali smo se uz obalu malog otočića prema koraljnom grebenu, gdje smo primijetili da se sužava morski prolaz između dva takva slična pješčana spruda. Mi smo tuda išli jer smo leteći dronom uočili veliku količinu koraljnih glava, podmorje je gotovo bilo crno, gledano iz zraka isprepleteno bijelim pijeskom. Kada smo se tako uz obalu prošetali na mjesto gdje smo jasno vidjeli i čuli velike valove, more je između dva otoka teklo kao rije­ka. Pažljivo smo u natikačama krenuli prema sredini tog prolaza. Vrlo je teško hodati čak i po plitkom moru gdje su koralji, jer na tim mjestima koralji još nisu usitnjeni u nešto što nalikuje pijesku, već su odlomljeni dijelovi veći i zabadaju se u noge sličnije našim oštrim stijenama. Pažljivo smo nastavili korak po korak, držeći ravnotežu unatoč sve jačoj struji pokušavajući izbjeći velike koraljne glave. Kada smo u jednom trenutku vidjeli dovoljno veliki otvor, uskočili smo u njega i pustili da nas struja nosi. Kako su koralji toliko veliki i prostora je tako malo, potrebno je kontrolirati brzinu i smjer kretanja. Ne možete proći preko nekih koralja, već ih morate zaobilaziti. Zapravo se nalazite kao na nekom roller coasteru, koji vas nosi kroz taj svijet kao da ste na nekom drugom planetu. Naše spuštanje trajalo je možda petnaest minuta i kada se tok smirio dignuo sam glavu i primijetio Jana samo par metara od mene. Oboje smo ispljunuli dihalice i u isti glas rekli – ajmo opet! Hodajući natrag na mjesto gdje smo ušli u more, samo smo pričali o ribama koje smo vidjeli, jesi vidio onu žutu s plavim očima, a jesi ti vidio onu iglu ili onu skroz zelenu, moraš sa mnom tamo prema desno, ima jedan strašno lijepi koralj u kojem žive neke plave ribice itd. Fascinirani smo bili i ostali, definitivno najbolje kupanje koje smo ikada mogli zamisliti.

Tako smo u sljedećim danima vidjeli jato raža, njih sigurno tridesetak, koje su tako sporo plivale protiv struje da smo mislili da im se nešto dogodilo, kao da su usporene. Jedno popodne ronili smo među koraljima, kada je Jan doslovno iskočio iz mora i još s dihalicom u ustima nerazgovijetno počeo gestikulirati. Vidio je svojeg prvog malog morskog psa. Ova vrsta koja živi na koraljnom grebenu nije opasna, mali su i nisu agresivni, doduše kada su u velikom broju i gladni su mogli bi vas greškom ugristi za nogu. Ovaj na kojeg smo mi naletjeli nije nas doživljavao, mogli smo ga pratiti u stopu i gledati kako maestralno patrolira svojim teritorijem i još nam je bilo zanimljivije gledati kako sve ostale ribe bježe ispred njega, ponekad čak s komičnom panikom mijenjaju smjer čim ga ugledaju ili se čak zabijaju jedna u drugu.

Najbolje kupanje na svijetu

Uglavnom mi smo Bora Boru doživjeli kao najbolje kupanje koje smo mogli zamisliti, jedrenje je isto bilo interesantno, ali unutar atola ste dosta limitirani pličinama i prometom, dok odmah izvan atola vrijede pravila velikih oceana. Dugački veliki valovi i stalan vjetar, doduše rijetko puno snažniji do 15 čvorova, iako smo mi imali dva dana kada je puhalo i preko 20 čvorova. Vrijeme je inače tipično tropsko što znači da je temperatura zraka slična kao temperatura mora odnosno oko 28 stupnjeva, a postotak vlage u zraku je između 70 i 80 posto. Tako da kiša pada u pljuskovima više puta dnevno, ali već nakon prvih nekoliko, više ih ne primjećujete, toliko je toplo da se brzo osušite i kratko osvježenje vam odgovara.

Osim kupanja, posjetili smo i nekoliko zanimljivih barova gdje se nude kokteli, jeli smo i dva puta u restoranu, gdje se poslužuju odlični riblji specijaliteti. Nama se daleko najviše svidjela bijela tuna odnosno Albacore, koje ima u izobilju i cijena je oko 7 eura po kilogramu. Nju smo jeli sirovu i mariniranu, pečenu i prženu, s rižom i sa tjesteninom. Čvrste teksture i potpuno bijelog mesa ima okus tune, ali je lagana, kao što je kod nas bijela riba, najdraže nam je spremljena sirova marinirana limetom.
Na obližnjim atolima posjetili smo i farmu kamenica i perli koje se u njima uzgajaju kao i plantaže vanilije, a na Bora Bori vidjeli smo i topove iz Drugog svjetskog rata. Malo nam je žao da se nismo imali vremena do njih popeti, a za drugi put ostavili smo i uspon na vrh Bora Bore. Deset dana nije malo, ali kada se kupate tri do četiri sata na dan, niti energije niti vremena ne ostane za puno drugih aktivnosti, osim naravno ljuljuškanja na bovi i hranjenja morskih pasa koji se neminovno okupe oko broda iščekujući ostatke hrane, baš kao što bi psi i trebali.
Povratak kući još je teži nego dolazak, uvijek se teže nositi s vremenskom razlikom kada putujete prema istoku, a dodali smo si čitav dan s obzirom da je vremenska razlika 11 sati. Tako da smo u Zagreb stigli 19. siječnja još uvijek u istoj odjeći u kojoj smo krenuli s Raiatee 16. siječnja u 7 ujutro. Iako umorni, bili smo sretni da smo opet stigli kući, a u glavi su nam ostale slike tog ludog malog otoka, odnosno atola s drugog kraja svijeta koji je oaza koralja i riba i najboljeg kupanja na svijetu. Falit će nam to krasno mjesto, ali ćemo ipak sa smiješkom i novostečenim ponosom gledati na globus i tu sitnu točkicu u ogromnom plavetnilu. Volio bih još jednom u životu hodati kroz tople tirkizne pličine, slušati žamor valova u daljini i proučavati nezamislive ribe koje tamo tako mirno žive.