Hrid Blitvenica je, izmjeriše to u Hidrografskom institutu, površine kakvih 18.000 m2 iliti dva nogometna igrališta. Ali nema po njoj puno hodanja. Sve je to sika na siki s tek pokojom zaravni što su je stari svjetioničari uredili u minijaturne vrtove i ogradili suhozidom.
Usidrena je na toj svojoj stijeni lanterna Blitvenica ravnih 150 godina. Tri milje defora Žirja, u naravi ne toliko daleko od kopna. Usred nautičarskog plovnog puta, okružena ribolovnim poštama, krije nešto robinzonsko u sebi. Zapušu li zimske i marčane bure ili udre ono gnjilo jugo što nikako da stane, nećeš niti na nju niti s nje.
Ta nevelika hrid ne pruža zaklona ni mjesta gdje bi sigurno na nju kročio. Možda bi se tek kakav američki marinac usudio spustiti vitlom iz helikoptera, ali nama plahim smrtnicima to ne bi bilo ugodno niti gledati. Pa nije bilo druge nego onim planerima iz prvih dana Austro-Ugarske Monarhije što se bavljahu sigurnošću plovnih puteva i plovidbe narisati osmerokatnu kulu i kuću za lanterniste.
Potom su, sudeći po kamenu, negdje u istarskim kamenolomima, isklesani blokovi, dopremljeni i istovareni i gradnja je mogla početi. Mogu zamisliti kakav je poduhvat to bio! Danas bi o njemu i ministri zborili i popovi ih škropili, a mi o tim neimarima gotovo ništa ne znamo. Ali rezultat je tu. Dom usred mora sa svjetlom što se ne gasi i pokazuje put. I stoji tamo gord i stamen kao prvog dana.
Lanternist Domazet iz Muća
Plovio sam pokraj te lanterne mnogo puta navigavajući od Kornata ka Visu. Gledao je kad bih isplovio iz Stupice Vele ili Tratinske na Žirju razmišljajući kako bi bilo lijepo kročiti na nju. Vidjeti komu je Blitvenica sada dom, uspeti se onim uskim zavojitim skalinama na kulu, gore do svjetla. Izaći na terasicu što ga okružuje pa pogledati more oko sebe očištem galeba.
Ali, nije se dogodilo, sve dok me Mladen, dok smo joj jedne siječanjske noći tražili svjetlo ploveći između Žirja i Kurbe Vele, nije podsjetio da bismo to mogli učiniti. Dogovoreno, sačekat ćemo prvo lijepo vrijeme, posuditi gumenjak i učiniti vižitu lanternisti.
Zovem koji dan kasnije kapetana Antu Prgina, rukovoditelja Plovputovog plovnog područja Šibenik, da ga pitam za svjetioničara i za dozvolu da pođemo razgledati lanternu. Saznajem da je na toj hridi samo jedan lanternist koji tamo boravi po mjesec dana svaki drugi mjesec. I on je Ante, prezime mu je Domazet, iz Crivca kraj Muća.
Preokret u sudačkoj nadoknadi
Dobar i srdačan čovjek, bit će mu drago da nas primi, a za dozvolu moramo pitati upravu u Splitu. Ali oni ne prave problem. Ante će početkom veljače na lanternu pa već dogovaramo odlazak potkraj mjeseca kad nam padne posao. A i vrijeme bi, kaže prognoza, moglo biti lijepo. Samo što planovi nekad padnu u vodu.
Dva puta cijepljenog i još k tomu boostanog ipak me dohvatila korona pa makar mi nije bilo ništa morao sam odraditi karantenu. A za to vrijeme Ante je adresu na lanterni Blitvenica zamijenio za onu u Crivcima. Nije ostalo ništa drugo nego čekati posljednje dane ožujka kad bi se opet trebao otputiti na svoju hrid.
Odustajemo od gumenjaka i dogovaramo ukrcaj na Plovputovu brodicu koja će prevesti Antu na posao. Ali, kao za vraga baš tih dana opalilo je jugo. Pa već tražimo rezervnu temu jer izgleda da će More prije u tisak nego mi na Blitvenicu. I onda, zadnji čas, u sudačkoj nadoknadi, javlja se Ante (Prgin) i obavještava da je pokret u ponedjeljak ujutro u 9 sati sa Jadrije.
Provišta na krmi Plovputa 4
Odlično, Mladen će na put s Raba dan ranije i čekat će me u Vodicama, a ja ću ranom zorom iz Zagreba kad nema Kobri po autoputu. I eto nas dvojice malo poslije osam na Jadriji se vozikamo po nekakvoj stazi i makadamu tražeći kojim putem do svjetionika kad do nas Golf pun vrećica sa spizom.
Naravno, to je naš Ante, već smo se čuli par puta telefonom, pa ga slijedimo i pomažemo mu utovariti jednomjesečnu provištu na krmu Plovputa 4. Točno u 9, kao da smo u Švicarskoj, odvezujemo cime i Mladen Pavičić, već 26 godina voditelj ove brodice isplovljava. S nama je i Jerko Prgin, voditelj stroja. Njih dvojica brinu o svjetionicima od Punte Planke do pred Sestrice koje spadaju u zadarsku nadležnost. Prevoze, održavaju, pituraju.
Poći ćemo jedanput s njima u obilazak. „Požurite“, govori Mladen, „još mi je četiri godine do penzije.“ „Eto nas ove jeseni“, odgovaram. A naš Ante je zanimljiv neki lik. Gleda te u oči pun radosti. Svačim se u životu bavio. Bio je trgovac, imao prepelice i prodavao prepeličja jaja, održava doma imanje. Pedesetšestogodišnjak, nije se ženio, živi s mamom, ima tri sestre i brata, svugdje naokolo, od Njemačke do Makarske. Ali kaže, nigdje nije tako ispunjen kao na svjetioniku.
Tamo mu je kuća već devet godina, otkad se zaposlio u Plovputu. Sad i dica u Crivcu znaju šta je lanternist. I gdje je Blitvenica. A on je postao pravi vlaj ribar. Naučio sve o moru, sprijateljio se s ribarima, položio interni ispit za svjetioničara i drži tu svoju kuću da uvijek sve bude u redu. Voli kad se radi, održava, uređuje, uvijek nešto prčka. Tuga ga uhvati kad je napušta.
Blitvenica: Niti dvadeset metara visoka hrid što formom podsjeća na grdobinu rastegla se malo manje od dvjesto metara u dužinu i kakvih stotinu i trideset u širinu
Spiza za mjesec dana
Za tri kvarta od ure evo nas na rivici. Ako tih par metara betonskog zida možemo tako nazvati. Ali, bonaca je, pa Mladen pristaje bokom. Komotnije je za sve to iskrcati nego preko prove kad valja. A ima tu svega. Šest velikih boca plina, petnaestak petlitarskih boca vode, prava bala toaletnog papira, pa sve za čišćenje, roba, brašno, cukar, ulje, spiza za mjesec dana…
Morali smo napraviti lanac od ruku da sve to iskrcamo. A potom pozdrav Mladenu i Jerku pa polako s Antom punih ruku dvadeset puta tih devedesetak metara uzbrdo dok sve nismo lijepo posložili u ulazni hol svjetionika. Usput gledam naokolo. Blitvenica je niti dvadeset metara visoka hrid što formom podsjeća na grdobinu. Rastegla se malo manje od dvjesto metara u dužinu i kakvih stotinu i trideset u širinu.
Smilje, motar i tamarisi
Površina joj je, izmjeriše u Hidrografskom institutu kakvih 18.000 m2 iliti dva nogometna igrališta. Ali nema po njoj puno hodanja, sve je to sika na siki s tek pokojom zaravni što su je stari svjetioničari uredili u minijaturne vrtove i ogradili suhozidom.
Sad u proljeće je prilično zelena. Gdje god da je između škrapa šaka zemlje niknulo je divlje smilje, pa ona kretska svinđuša puna žutog cvijeta, a tu je i motar i dva-tri jedva živuća tamarisa. Tek pokoji list divlje blitve po kojoj je, barem tako kažu naše uvažene stručnjakinje Marina Marasović Alujević i Ines Grgurinović s Filozofskog fakulteta u Splitu, dobila ime.
Tri kućice su na njoj, jedna za spremit barku, druga nekakvo skladište i treća za agregate. I lanterna s kulom. Onaj tko ju je projektirao imao je u mislima onaj čuveni Leonardov prikaz zlatnog reza. Skladna, lijepa u svojoj jednostavnosti i nadasve prikladna gabaritima otoku. Ni prevelika ni premala, onakva kakva mora biti. Prava suprotnost nakazama što ih moderni neimari grade po obali.
Uredno kao u apoteci
Nemamo osjećaj samoće. Stojimo na stražnjoj kamenom popločanoj terasi, zamišljamo kakva je njena debela hladovina blagodat u vruća ljetna popodneva. I usput promatramo četiri ribarske brodice što tik uz obalu traže sreću. „Uvijek je tako kad je lijepo vrijeme“, kaže Ante, „samo izlovili su sve, love i hobotnice od trideset deka. Ali ja ulovim večeru. Meni je dosta pet bukvi ili kakva lignjica. Ulovim samo ono što ću taj dan pojesti.”
A unutra u kući sve kao u apoteci. Uredan je naš Ante, kad je prije mjesec dana odlazio ostavio je sve na svome mjestu, počistio, zatvorio pa ni prašine nema. Nekad su ovdje živjele tri obitelji u dobrom stambenom standardu. Jedna je imala lijep veliki dvosobni stan s kupaonicom, kuhinjom i boravkom u prizemlju površine od barem 80 kvadratnih metara. Uz njega je i svjetioničarski ured, a gore na katu su još dva takva stana u kojem su živjele druge dvije.
Sada su povezani u jedan prostor. Sve je to gotovo u cijelosti obnovljeno, a jedna soba u prizemlju pretvorena je u priručnu radionicu. Priča se da su svjetioničari nekad ovdje dolazili službovati po kazni. Iz ove naše današnje perspektive ne izgleda baš tako, a ne misli to ni Ante. „Ja se samo nadam da ću ovdje ostati do mirovine.
Blitvenica je potpuno automatizirana
Treba ovo čuvati, a posla ima.“Ima i blagodati civilizacije, od televizije, frižidera, do struje što stiže najmanje iz agregata, a većinom od panela ili vjetrogeneratora. A tu je i signal teleoperatera pa imaš mobilni telefon, laptop, tko zna koliko programa na televiziji. Makar i s time dođe duga zimska noć, kad fijuče bura. Mogu tek zamisliti kako je to izgledalo onoj dječici što su ovdje s roditeljima provodila čitave predškolske godine. Ili mamama kad bi dobili fibru.
Ali, ostavimo te priče, bit će ih nekom drugom prilikom. Pitam se što je svjetioničar danas i koliko je potreban? Blitvenica je, kao i svi drugi naši svjetionici posve automatizirana, dakle može funkcionirati i bez stalnog ljudskog nadzora. Ima i rezervno svjetlo, daljinski se upravlja… Pa ju je stalna posada u kojoj su bile dvije obitelji i napustila 1998. godine.
Blitvenica je ostala u tom statusu kakve tri i pol godine, a potom su se na nju vratila dva svjetioničara koji su radili u smjenama. Ante je stigao 2013. godine kao jedan od dvojice. A posljednje tri godine otkad mu je kolega otišao u mirovinu na lanterni je sam. Njegovih kolega na talijanskim, španjolskim i francuskim svjetionicima više nema, a zgrade u kojima su živjeli dobile su pretežno turističku namjenu.
Mi smo negdje na pola puta, od pedesetak svjetionika koji se nalaze izvan lučkih područja kod njih sedamnaest su kuće date u najam. Na njih jedanaest iznajmljivanjem se bavi turistički odjel Plovputa. Do tu je otprilike dogurao projekt Pharos koji je Plovput kao ideju inaugurirao još tamo 1995. godine. O tome smo pisali u prvom broju naše revije što se na kioscima pojavila 20. ožujka te godine. Što će biti dalje, vidjet ćemo.
Sve je to sika na siki s tek pokojom zaravni što su je stari svjetioničari uredili u minijaturne vrtove i ogradili suhozidom
Što će biti s našim svjetionicima?
U Ministarstvu mora već godinu dana radi radna skupina koja priprema novelaciju Zakona o Plovputu. Time bi se regulirao i pravni status svjetionika, a time na neki način i odredilo što s njima. Koji model će se odabrati i hoće li se zgrade davati u koncesiju? Kako će se održavati, jer u pravilu su zaštićena kulturna dobra, ostaje vidjeti.
Sudeći po brzini kojom noveliramo Zakon o pomorskom dobru, načekat ćemo se. U međuvremenu bilo bi dobro da porazmislimo i o nekim drugim modelima. Jer činjenice su neumitne. Održavanje svjetionika košta, ne smijemo dopustiti da propadaju.
Ali isto tako Hrvatska je zemlja koja, poslije Grčke ima daleko najveći broj otoka na Mediteranu. Prepoznatljiva je i po hridima s lanternama, oko kojih se plovi i na koje se dolazi. I morali bismo razmišljati o njihovom otvaranju svima, a ne ih pretvarati u zatvorene škoje namijenjene odabranima. Jedna Vanga sasvim je dovoljna. Možda u toj priči i naš Ante nađe svoje mjesto.
Samoća zimskih noći
Ostali smo na hridi Blitvenica sve do pred noć. Spavanje ćemo ostaviti za neku drugu priliku. Ante je podigao zastavu i odokativno podnio meteorološki izvještaj jer nema niti jednog instrumenta. Marendali smo inćuna i slanih srdela, ručali pečenu janjetinu s krumpirima i popeli se na kulu. Obišli smo još dva minijaturna pristana na koje se s prove može skočiti u nevolji i ispratili ribare.
I usput se narazgovarali do mile volje. O samoći zimskih noći, o tomu kako se ne smije sam popeti na krov promijeniti kupu ili podići neki komad što je vjetar odlomio s kule. O ljetnim gužvama kad i po desetak glisera stigne naokolo i svi bi se iskrcali i nešto htjeli. O životu u Crivcu, putovanjima…
Ante nam je pokazao gdje su nekad na hridi Blitvenica svjetioničari držali svinju i kokoši, Mladen ga je snimio kako sadi salatu, petrusimul i selen. Dogovorili smo se za posjet ovoga ljeta. Po nas je stigao gumenjak koji nas je vratio na Jadriju, a onda svaki svojoj kući. Mladen na Rab, a ja u Zagreb.
Anti je ostalo pituravanje škura, održavanje dizalice, agregata, kontrola elektronike i okolnih svjetala. Još malo i upalit će svjetlo u svojoj sobi. Kako bi onaj koji noću prolazi uz lanternu Blitvenica znao da na njoj netko živi. I da mu je tu dom.
