Najavili smo dolazak i cijeli mjesec prije, ali nikako se uputiti prema željenome cilju. Hladnoća, snijeg i bura spriječili su i rastezali nam planove kao laštik koji samo što nije pukao. Krajem siječnja, iako je bura još uvijek ograničavala promet, krenusmo jedan iz Zagreba drugi iz Raba, pa što bude! Laknulo nam je kad smo se skontrali na sunčanoj rivi podno zadarskih zidina. Onaj teži i gori dio puta uspješno smo okončali doslovno migoljeći između refula bure. A sad na katamaran! Na rivi pred skalom četiri, pet ljudi, računajući i nas dvojicu, s nešto torbi, kutija i vrećica sjemenskog krumpira. S druge strane skale, na katamaranu, tri, četiri člana posade. Ogledavamo se za možebitnom u zadnji trena navalom putnika, ali ništa!
Katamaran „Silba“ kapaciteta je oko 300 putnika, sada ih je bilo 13, a vjerojatno sam u to ubrojio i kojega člana posade! Ovo je katamaranska linija za Rivanj, Sestrunj, Zverinac, Božavu i Brbinj. Mi smo se zaputili na Zverinac!
Prvo spominjanje
Otok se prvi put spominje 1421. pod imenom Suiran što prema tumačenju P. Skoka (Slavenstvo i romanstvo na Jadranskim otocima, Zagreb, 1950.) dolazi od riječi zvir, zver, a čemu su razlog brojne zmije tada na otoku. Bio je posjed zadarskih plemića, prvo obitelji Begna, vjerojatno krajem 17. st. dolazi u posjed obitelji Fanfogna. Za Rivanj nije bilo putnika ni za iskrcaj ni za ukrcaj pa produžismo za Sestrunj. Tu je veći dio putnika izašao, a nakon ukupno sat vožnje u Zverincu još četvero. Dakako polovica smo nas dvojica. Na suncem okupanom, bilo je rano poslijepodne, velikom i moćnom zdanju gdje pristaju katamaran i trajekt (zimi prometuje svaki drugi dan) nekoliko mještana dočekalo je katamaran. Svi su nam oni domaćini. Tu je gospodin Škifić Božo, sin mu Ante, a s katamarana se spustila gospođa Škifić Ana. Poslije smo doznali da ona svaki dan putuje na posao u Zadar. Kad je za koju minutu katamaranu puštena cima s kraja eto do nas i gospodina Nediljka Mihovilovića, predsjednika Mjesnog odbora, ujedno i Jadrolinijinog povjerenika (dočekuje brodove, hvata cimu, prodaje putne karte).
Brzo smo se rasporedili jer trebalo je još uhvatiti ovo malo poslijepodnevnog sunca koje se opasno strmoglavilo tamo negdje između zapadnog rta Dugog otoka (Borji) i istočnog rta otoka Molata (Bonaster) i činilo se da će upasti točno kroz prolaz Maknare (jedan od prolaza u Sedmovraće). Za sada nepotrebne stvari ostavili smo u tek dvadesetak koraka udaljenom restoranu obitelji Škifić iznad kojega su obiteljske prostorije, a iznad njih apartmani. U jednom od njih, doista prostranom, iznimno uređenom i komforno namještenom mi ćemo prespavati. Na otoku se u turističkoj sezoni ukupno nudi 20-ak apartmana.
Put kroz mjesto
Nediljko Mihovilović je uzeo zapovjedništvo u svoje ruke – Idemo gore, prema crkvi, počivalištu, polju, pa koliko stignemo! Već nakon deset koraka smo zapeli. Pred dućanom upoznali smo nasmijanu Danijelu. Vodi dućan već devet godina i kaže: „Ne idem nigdje odavde! Ovdje je super! Mir, tišina. Raj na Zemlji!“ Obećali smo se vratiti na ćakulu, a sad žurimo dalje. Ali, vrag odni prišu! Deset koraka i Jadrolinijina kancelarija i u produžetku uljara. Pred uljarom velika kamenica s kamenim pokrovom, do nje dijelovi stare preše. Ne možeš proći nezainteresirano, a i Nediljko za čas ima priču. U ovu kamenicu se prikupljalo ulje s kojim se plaćala obrada maslina. Pravilo je bilo da se za 100 kg maslina plati 11/4 litre ulja. To ulje bi se odgrabilo posebnom posudom naziva starić. Mladen je odmah upitao: A jeste li sačuvali starić? -Kako ne. Imamo jedan tu unutra u uljari. Ovoga je napravio pokojni kovač iz Božave, odgovorio je Nediljko. Pogledali smo unutrašnjost uljare te novu i ostatke stare preše. Doznali smo i da je Zverinac otok maslina što nam se u ovome trenutku i nije činilo stvarno nego više kao dobra turistička priča, ali sutra smo se osvjedočili u istinitost te tvrdnje.
Zagrabili smo čvrstim koracima uzbrdo prema središtu mjesta. Prošli smo mimo dvorca zadarske plemićke obitelji Fanfogna koja ga je sagradila 1746. Oko te godine sagradila je i uljaru te u njoj instalirala firentinsku prešu. Dvorcu ćemo se još vratiti, a sada smo tužno zagledavali brojna stabla limuna i naranči koja su bila puna plodova i gotovo bez ijednoga lista. Iako se na prvi pogled plodovi nude da ih se pobere ništa od toga. Stradali su od hladnoće i sada jedan po jedan otpadaju. Nisu pobrani prije zahladnjenja jer vlasnici im nisu na otoku. U većini slučajeva vlasnici su razasuti po svijetu, najviše u Americi, i vratit će se s proljećem, kao i lastavice! Jedan je pred kućom zaboravio mrežastu vreću punu puževa vinogradnjaka. Ima da se puževi temeljito „očiste“ dok se on vrati. Najstariji dio mjesta, ujedno i centar mjesta je Pijaca sa širokim boćalištem i ovećim izgrađenim postoljem gdje se očito peku otočke delicije. Tu se organiziraju mjesne fešte i razna događanja.
Ostatak reportaže pročitajte u Moru.
