Žutske priče
Oplovili smo kornatski otok koji jednako privlači ljepotom, sigurnošću svojih uvala i silnom privrženošću Murterina, njegovih vlasnika čiji se život odvija na dvije adrese – murterskoj i žutskoj
Svaka plovidba do Žuta vrati me u mislima tridesetak godina unatrag, na početak devedesetih, kad sam prvi put tamo doplovio. Osupnuo me ljepotom, ugođajem, privukle su me dvije betulice u kojima se moglo štogod pojesti. S početkom rata kad se u ACI-jevu marinu preselila Adriatic Nautical Academy koju je tad zajedno s marinom vodio Damir Miloš a prvi instruktor bio moj gimnazijski sudrug Živko Matutinović, vezao sam na njen gat barem pet-šest puta svake sezone. Od ranog proljeća pa sve do kasnojesenskih kiša. Čak sam i jednu Novu godinu, 1995. tamo dočekao. Bijaše to djevičansko doba žutske nautike. Jer makar su otok i njegova sidrišta bili dobro znani nautičarima što su svoja plovila držali u murterskoj, biogradskoj i zadarskim marinama priča se stubokom promijenila kad je u ljeto 1985. godine otvorena ACI marina Žut.
Stotinjak sigurnih vezova, restoran, kupaonice, struja i voda počeli su privlačiti mnogo veći broj nautičara − Nijemaca, Austrijanaca i osobito Talijana koji bi ljeti doplovljavali do naše obale. Privlačili su ih robinzonski ugođaj, mogućnost da se osame u kakvoj uvalici čim se odmaknu s veza i Murterini, vlasnici otoka koji su tamo ljeti boravili. Bilo je to vrijeme kad si još mogao sjesti s njima za stol pred kućom i pojesti jutarnji ulov koji su sebi spravljali za objed pa platiti onoliko koliko si mislio da to vrijedi. A onda je došao rat i rastjerao sve koji su tu dolazili uživati. Ne i vlasnike kućica, maslinika, ovaca i pokojeg magarca koji su se nastavili brinuti za svoje posjede i blago. (…) Više pročitajte u 268. broju Mora.
Napisao: Braslav Karlić
Snimio: Mladen Šćerbe