I da je napisao samo Na osami blizu mora Zoran Ferić bi nam morao biti sugovornik. Rijetka je pojava u hrvatskoj književnosti tako ocrtati stoljeće jednog otoka, ljude, njihove odnose, države, ideologije i strasti koje dolaze zauvijek i redom nestaju, kako je to on učinio u svom posljednjem romanu. A ta priča u kojoj je otok uvijek negdje tu započela je davno. Ima ga i u Smrti djevojčice sa žigicama, u Kalendaru Maja možda više u brodu kojim ostarjeli maturanti obnavljaju ekskurziju iz mladosti nego na rivama na koje pristaju, i drugdje na stranicama njegovih knjiga… Pa kad mi je u ruke krajem studenoga došla malena, briljantno i posve drukčije napravljena monografija Lopara u kojoj je uz fotografije Mladena Šćerbe ispisao desetak kartica za koje mi je bilo jasno da su i njegovim stanovnicima otkrile dosta toga što ni sami o sebi nisu znali, nije bilo druge nego zamoliti Mladena da mi dade njegov broj.
Otoci ili otok Rab u vašim djelima su snažno prisutni. Često su i metafora mnogo širih odnosa. Što leži iz toga, poznavanje ili emocija?
Prije emocija nego poznavanje. Ja nisam stanovnik Raba, ali već tridesetak godina tamo ljeti provodim po dva, dva i pol mjeseca. Moji prijatelji bili su dečki s Raba. I dosta toga sam znao, ali ne mogu reći da sam poznavatelj otoka. A emocija je vrlo snažna i može se usporediti sa zaljubljenošću. Ne pretjerujem kad to govorim. Moje prvo ljeto na otoku Rabu je bilo između osnovne škole i gimnazije i tako mi se usjeklo da po povratku u Zagreb, gotovo tri mjeseca od tuge za otokom nisam mogao funkcionirati. Stalno sam negdje očekivao more. Čak mi je palo na pamet da se preselim u Rijeku gdje su neki dečki s Raba išli u školu. Do te mjere je to bilo tako. I na neki način to je i ostalo tako. Kad vidim sliku Raba, emocija se javi. Druga je stvar način na koji je Rab ušao u moju literaturu. Možda se iz mojih knjiga ne može vidjeti koliko ja taj otok zapravo volim zato što mi je postao metafora za čitavu zemlju. U romanu Smrt djevojčice sa žigicama je upravo to i onda se tu smještaju mnoge negativne pojave. Naravno, svjestan sam da svaki otok ima svoje naličje. A književnost je pozvana govoriti o naličju i to ne samo otoka. I da to čini nesmiljeno, kirurški, onako kako bi činio odgovoran liječnik da spasi pacijenta. Ta razlika između onoga što piše u knjigama i onoga što osjećam prema otoku je vidljiva.
Ja sam je svjestan premda pišući nekako odlazim u ono čudno, začudno, čak i morbidno.
S otoka se i bježalo, na njima se gladovalo i teško živjelo, a odnosi između ljudi nisu bili uvijek baš skladni. I danas su te suprotnosti žive. Euforija ljeta, depresija zime, opustjeli stari gradovi, graditeljska devastacija.
Suvremeni život jednostavno tjera na takve pothvate. S jedne strane postoji potreba da se nešto sačuva, a s druge potreba da se živi. Blizak sam mišljenju da najbolje čuvamo gradove tako da u njima živimo, a ne da su oni hoteli ili muzeji. Pa čak i ako s dogodi nekakva divlja gradnja, nekakvo smeće ili nekakav veš koji se suši između kuća i to je taj život i čuva grad.
