Prošlo je već nekoliko godina otkad sam u marini Preko na Ugljanu zapazio veliku devetnaestmetarsku jedrilicu. Bio je to izvanredan primjerak brzoga oceanskog krstaša dorađenog za udobno krstarenje. Alan Smojver, tadašnji direktor marine, kazao mi je da pripada irskom poslovnom čovjeku i jedriličaru Neilu Keneficku koji često dolazi na Ugljan pa katkad ondje ostavi brod i desetak dana dok odleti kući obaviti poslove. Njime Jadranom jedre poznati irski jedriličari, mnogi sudionici onoga tragičnog Fastneta 1979. kad je olujni vjetar uzeo danak od devetnaest ljudskih žrtava. Često mu se pridruži i Ron Holland, jedan od najpoznatijih dizajnera jedrilica i velikih krstaša. Uglavnom je riječ o prijateljima iz mladih dana, članovima Royal Cork Yacht Cluba, najstarijega jedriličarskog kluba na svijetu, utemeljenog 1720. godine. Kazao mi je Alan da su to dragi, jednostavni i veseli ljudi pa smo se odmah dogovorili da mi javi kad sljedeći put vežu u Preku. Vrijedilo bi ih upoznati, a sigurno imaju i dobru priču. Samo, kako to obično biva, planovi su jedno, a život drugo. Neilova je jedrilica vezana na Krfu pa mu je pandemija dvije godine onemogućila plovidbu uz hrvatsku obalu. Kad je ove godine napokon stigao, putevi nam se nikako nisu podudarali sve do kraja kolovoza. Zatekao sam ga sa suprugom Iris u Cavtatu, usidrene u luci pod Sustjepanom. Upravo je ispratio prijatelje koji su s njima jedrili i čekao ekipu s kojom će se vratiti u Grčku.
LIŠENA LUKSUZA
Imagine, kako ju je krstio Neil, sagrađena je prema projektu Martina Woulvuda prije dva desetljeća na Novom Zelandu za poznatoga francuskoga olimpijskog jedriličara i Neilova prijatelja Bruna Troubléa, čovjeka koji je dvaput kormilario francuskim brodom u prednatjecanjima America’s Cupa, a zatim utemeljio i vodio odnose s javnošću Louis Vuitton Cupa. Sagrađene su samo tri jedrilice pa bi se moglo tvrditi da je riječ o pravome kolekcionarskom krstašu. Bruno ju svoju nazvao Wanaka i njome je jedrio Pacifikom pa poslije doplovio u Mediteran i napravio svojevrsnu trampu zamijenivši je uz vrećicu dukata za Neilova Farra 54 kojim je on dotad jedrio. Kad smo se, nakon ručka u Galiji, tenderom prebacili na Imagine, odmah mi je bilo jasno da se njome ozbiljno jedri. Tako velika jedrilica pruža priličnu udobnost svojoj posadi, ali je posve lišena nepotrebnog luksuza koji obično traže vlasnici koji si ga mogu dopustiti. Ovdje je sve podređeno plovidbi, odnosno jedrenju. Neću ni spominjati da ima dva lista kormila, podiznu kobilicu i 1600 litara vodenih balasta. Čak je i jedan krmeni prostor u kojem bi mogla biti lijepa kabina opremljen poput male radionice prepune alata, konopa i različitih sitnica koje mogu zatrebati tijekom duljeg boravka na brodu. Teško bi i moglo biti drukčije jer je iza njezina vlasnika punih pedeset godina jedrenja.
Irski Cork, u kojem je odrastao, druga je najveća prirodna luka na svijetu nakon Sydneya i u njoj je bio stacioniran velik dio britanske mornarice. Kako je sportsko jedrenje već bilo popularno, tamošnji su ugledni pomorski časnici predvođeni Lordom Inchiquinom prije točno 300 godina osnovali The Water Club of the Harbour of Cork, današnji Royal Cork Yacht Club. Mali dvorac na otoku Hawlbowline bijaše mjesto njihova druženja, ondje su ispisali prva pravila, uvodili nove članove. Kakvo je to bilo društvo, najbolje dokazuje činjenica da su poslije, kad su klupske prostorije preseljene na obalu, bliže Corku pa u Crosshaven, među njima bili austrijski princ Ferdinand Maximilian Habsburški i Sir Tomas Lipton sa svojim Shamrocima četverostruki izazivač America’s Cupa… Uz takvu je tradiciju nemoguće očekivati drukčije od činjenice da se oko jedrenja do danas vrti svaki slobodan trenutak njegovih 1200 članova.
OD LASERA DO ADMIRAL’S CUPA
U doba kad je Neil kao četrnaestogodišnjak počeo ozbiljnije jedriti laser je bio vrlo popularna klasa, a Irska zemlja u kojoj su se gradili gotovo svi laseri za europsko tržište. Tako je i on počeo u toj klasi. Regate su se održavale svakog vikenda, zimi su jedrili u crnim ronilačkim odijelima, ali bili su uporni. Nagrada mu je bila odlazak na svjetsko juniorsko prvenstvo u La Trinité-sur-Mer u Francuskoj. Ali kako su klupski jedriličari bili iznimno uspješni i u regatama krstaša – three-quarter tonerima, quarter tonerima, one tonerima i two tonnerima – tako je 1973. godine jedan od najuspješnijih dizajnera, Ron Holland, došao na vikend u Cork. Preselio se, osnovao dizajnerski studio i ostao 40 godina, a Neil se okrenuo jedrenju na novom vrhunskom dizajnu. U to je doba Admiral’s Cup bio najveća svjetska regata, bolje reći niz regata, krstaša u kojima su sudjelovali nacionalni timovi sastavljeni od tri jedrilice. Za mjesta u irskom timu konkuriralo je sedam posada među kojima čak pet iz njegova kluba. Tako je i Neil nekoliko puta nastupio na Admiral’s Cupu, jedrio je na Sardinia Cupu, Fastnetu i ostalim velikim regatama potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih godina. Sve se to moralo svesti na manju mjeru kad mu je umro otac, inače i sam jedriličar i admiral kluba, pa je morao preuzeti upravljanje obiteljskim poslom. Ipak, zovu mora i prijatelja teško je odolijevao.
Nije vas spriječila ni havarija na Fastnetu iz koje ste jedva izvukli živu glavu.
Jedrio sam 1979. godine na Golden Appleu koji je dizajnirao Ron Holland. Njegov je projekt i Regardless sagrađen u Sjedinjenim Američkim Državama za poduzetnika Kena Rohana. Treća je jedrilica bila Inishenear prema dizajnu Douga Petersona. Admiral’s Cup se smatrao svjetskim prvenstvom u offshore jedrenju, sastojao se od tri obalne regate i dva pučinska jedrenja, s Fastnet regatom od 605 milja koja je nosila dvostruke bodove i bila posljednja u seriji. Sudjelovalo je 19 nacionalnih ekipa. Na Golden Appleu imali smo Rodneyja Pattinsona, dvostrukog osvajača srebrene olimpijske medalje, Harolda Cudmorea i Rona Hollanda…
Već je na početku bilo jasno će to biti vrlo teška regata jer su vremenski uvjeti bili protiv nas. Irski je tim ušao u Fastnet kao vodeći, bilo je mnogo pameti na brodu, raspravljalo se o tome trebamo li se držati obale koja ide zapadno od otoka Wight do Land’s Enda ili ne. Išli smo na otvoreno more i pokazalo se da je to bila prava odluka. Trideset sati kasnije dok smo se jedreći lijevim uzdama približavali Land’s Endu tri najveće jedrilice na svijetu, Cisco, Kialoa i Condo izronile su iz guste magle. Mislili smo da se vraćaju, ali smo shvatili da jedre prema sjeveru u pravcu Fastneta kao mi. A mi smo bili 44 stope, oni 82, 83.
Je li more tad već podivljalo?
U međuvremenu je vjetar jačao, more je bilo sivo i tamno, barometar je naglo padao, vjetar je stalno mjenjao smjer za tridesetak stupnjeva, promijenili smo lagani spinaker za najmanji. Stigli smo na 5 milja od Fastneta i vjetar je naglo okrenuo od jugozapada prema sjeverozapadu. Bili smo na vrlo dobrom mjestu, obišli smo stijenu u ponoć u moru pjene, a zrake svjetlosti sa svjetionika koje su parale tamu nikada neću zaboraviti. Završili smo u oluji. Sjećam se da sam na našem B&G mjeraču snage vjetra vidio da dostiže 72 čvora. Nastavili smo jedriti prema jugu prema Bishop Rocku na otočju Scilly do cilja u Plymouthu. Bili smo među vodećim jedrilicama, vjerojatno prvi po korigiranom vremenu, ali vrijeme je bilo očajno, atlantski kotrljajući valovi bili su ogromni i morali smo skinuti glavno jedro da usporimo jedrilicu. Jedva smo uspjeli, ali plovili smo naprijed pod stalnim udarima vjetra i po velikim valovima. A onda je puklo, raspalo se kormilo i s Golden Appleom se nije moglo upravljati. Bilo je od karbonskih vlakana, ali očito nedovoljno jako. Iznenada smo morali odlučiti što učiniti s brodom bez mogućnosti da njime upravljaš, pri oluji snage 10 bofora, iako mnogi kažu da je vjetar dosegnuo i svih jedanaest. Kamo ići, što činiti na ukrižanim ogromnim valovima koji su prijetili da će nas razbiti o stijene otočja Scilly? Nije bilo druge, odlučiti smo emitirati PAN PAN. Zlatno je pravilo da u takvoj situaciji nikad ne napuštate brod. Eter je bio pun SOS poruka i vrlo uznemirujućih, uplašenih glasova na VHF-u. Čuo nas je veliki trgovački brod koji je plovio u New Foundland i krenuo prema nama, ali bojali smo mu se prići jer bi nas na takvim valovima razbio kao jaje. Emitirali smo ponovo PAN PAN i pojavio se helikopter Kraljevskog zrakoplovstva, a Rodney Pattinson, koji je bio umirovljeni zapovjednik podmornice, uspio je dobiti vezu s pilotom.
Morali smo se prekrcati na splav za spašavanje jer nas s jedrilice nisu mogli podizati zbog velikog mora i jarbola koji se njihao s jedne strane na drugu, ali vjetar ju je držao zalijepljenu za brod i helikopter se nije mogao spustiti dovoljno nisko. Pilot Jerry Grayson preletio je zato helikopterom bočno i otpuhao jahtu od splavi. Valovi su bili toliko veliki da konop sa helikoptera nije mogao dosegnuti do nas kad bi se našli u njihovoj dolini pa je helikopter letio gore dolje iznad valova kako bi nas uopće mogao dosegnuti. Jednog po jednog, nas deset podizali su pune 44 minute. Gorivo mu je bilo pri kraju pa smo jedva doletjeli do obale. Bili smo spašeni, ali nismo imali pojma što se na regati događalo. Ted Turner, tadašnji vlasnik CNN-a, osvojio je regatu a kad je intervjuiran, na pitanje je li se bojao odgovorio je: „ Ne, bojao sam se da ću biti uplašen.” Dakle, nekako smo prošli kroz Fastnet, izgubljeno je 19 života, rezultat te tragedije je da je jedrenje postalo mnogo sigurniji sport, naučene su neke ozbiljne lekcije. Royal Ocean Racing Club je detaljno istražio što se dogodilo. Danas se morate kvalificirati za offshore regate, morate imati odgovarajući certifikat i sigurnosnu opremu. Unatoč tomu, mnogi moji prijatelji nikad se više nisu popeli na brod, ali ja sam htio uzjahati tog konja i nastaviti. Potječem iz velike, povijesne luke, iz tradicionalne jedriličarske obitelji, to je dio našeg naslijeđa, mi smo Irci. Inače, i Golden Apple je preživjela. Pronađena je četiri dana kasnije i dotegljena do obale. Kupio ju je jedan engleski poduzetnik i zajedno sa suprugom njome oplovio svijet.
Nastavili ste jedriti, ali ste i sudjelovali u gradnji nekih jedrilica i rađanju nove klase.
S prijateljima sam jedrio na Quater Toner Cupu u Corku 1987. godine. Regata je održana u rujnu kad postaje hladnije, a noći su duge. Tri obalna plova, dvije pučinske regate, prva 200 milja, druga 350 milja, a vjetar od 27 do 40 čvorova – bila to teška regata. Dvije noći i tri dana proveli smo u tim malim krstašima, ali pobijedili smo i u ukupnom smo poretku bili smo četvrti…
Bilo je to izvrsno jedrenje nakon kojeg smo shvatili da postoji tržište za obalnu jedrilicu visokih performansi pa smo zamolili Rona Hollanda, Tonyja Castra i Marcusa Hutchinsona da dizajniraju brod prema našem zadatku. Tony Castro ponudio je najbolje prijedloge i VPP nacrte pa smo se odlučili za njegov dizajn.
Tko je to financirao?
Mi sami, ja sam platio Killianu Busheu da napravi model i kalup. Killian je među najboljim graditeljima kompozita na svijetu i sagradio je četiri pobjedničke jedrilice za Whitbread odnosno Volvo Ocean Race. Počelo je s Illbruckom, a nastavljeno s ABN AMRO-om, Ericssonom i Groupamom. Mnogi su moji partneri i direktori predlagali da sami gradimo brodove, ali na kraju je usvojen moj prijedlog da ih gradi brodogradilište kojem smo dali model i kalup na uporabu. Naposljetku je sagrađeno 115 jedrilica. Ja sam za sebe uzeo trup broj 6. Brod smo nazvali 1720 prema godini osnivanja našeg kluba. Da smo ga nazvali Cork One, momci iz Dublina ga ne bi ga kupili. Bio je to velik uspjeh. Na drugom Cork Weeku, nakon što je pokrenut projekt 1720, imali smo 95 brodova na startu. Na njima su jedrili Ben Ainslie, Jimmy Spithill, Dean Barker, Joe English da spomenem samo neke. Imali smo sve dečke u gradu i stvarno izvrsne regate.
Klasa je jaka i danas, a odradili smo mnogo događaja – od jezera Arden do Humblea, do Corka do Abersocha u Walesu, sa 60 do 70 brodova na startu. Kad je projektiran, bio je ispred svog vremena, osammetarski day sailer visokih performansi s asimetričnim spinakerom, kolumbom s bulbom, siguran i jednostavan za jedrenje.
U Irskoj ste zadržali mnoge povijesne klase. Naveliko jedrite i na 1720, a još su popularni i Qarter Tonneri.
Tijekom prošle financijske krize ljudi su počeli optimizirati stare četvrttonere za IMS Premier, poboljšali su ih, angažirali su se i brodograditelji. Budući da su to bili prekrasni brodovi, Quarter Tonner Cup postao je mjesto na kojem treba biti. Ondje si mogao susresti stare prijatelje Rona Hollanda, Hugha Welborna, Ed Duboisa i i Roba Humphreysa. To su ljudi koji su dizajnirali neke od najvećih i najljepših jahti na svijetu. Bilo je to kao da obnavljaš stari Porsche i njime se utrkuješ. Neopisivo je lijepo nakon regate ući u klupski bar, ugledati nasmiješena prijateljska lica pa se prisjećati morskih zgoda koje su se dogodile prije tri ili četiri desetljeća. I moj se stariji sin Georg priključio jedrenju na ovim regatama. Bio je vrlo uspješan na našem obiteljskom quarter-tonner Tigeru. Vodio je tim Irskih sveučilišta i doveo ga do pobjede na svjetskom prvenstvu u Marcellesu, a prije nekoliko godina proglašen je irskim jedriličarem godine. A mlađi, David, posvetio se samačkom jedrenju natječući se na French Solo Circuitu, dva puta na Solitare de Figaro, gdje je bio najmlađi natjecatelj i rookie godine, jedrio je i Fastnet a iza sebe ima tri transatlantske samačke regate. Nastavio je jedriti u Mothu gdje se plasirao jedanaesti na Svjetskom prvenstvu na Bermudima.
Neil je prije više od petnaest godina, privučen iskustvima jedrenja na mediteranskim regatama u ugodnoj klimi koja se razlikuje od irske gdje je vrijeme često loše, kišno i hladno, odlučio svoj Farr 54 vezati na Mallorci. Devet je godina isplovljavao odande, mijenjajući godišnji vez za Valenciju 2007. i 2010. dok je trajao America’s Cup jer je riječ o događaju koji ne bi propustio nizašto na svijetu. A zatim je odlučio doći u Grčku. Odabrao je Krf i otkrio da mu je to idealna lokacija. Odatle može kroz Korintski kanal otploviti među otoke Egejskog mora, ostati u Jonskome moru ili kroz Otrant ući u Jadran koji mu je bio pravo otkriće. Obično s Krfa krene početkom svibnja sa starim prijateljima s Admiral’s Cupa, pa u Cavtatu prođe carinu, a zatim se polako diže do Preka. To je zbog Rayanairovih zrakoplova koji slijeću u Zadar idealno mjesto za izmjenu posade. Kad se ukrcaju, jedina je dvojba treba li krenuti sjevernije, sve do Venecije, obilazeći otoke uz koje se manje plovi ili se vratiti među najpopularnije dalmatinske pa jedriti oko Hvara, Visa, Korčule…
Očito vam se sviđa Jadran.
Volimo Hrvatsku, volimo ljude, stekli smo mnogo prijatelja, volimo otoke, puše nam dobar ljetni povjetarac popodne, ali vrijeme je vrijeme. Katkad je vrlo teško, doživjeli smo tri, četiri iznimno jake iznenadne oluje. Srećom, preživjeli smo. Lijepo je doći u zaljev i ugledati ugostitelja kako ti maše. Ako mu uzvratiš, to znači da dolaziš na obalu, a već 20 minuta poslije vidjet ćeš dim, on priprema roštilj. Razvoj marina i njihovih usluga od Dubrovnika do Rovinja je nevjerojatan.
Za tri sata možete doputovati iz Londona i u roku od dva sata čeka vas veliki katamaran po sistemu ključ u ruke. Sat vremena poslije ste među otocima u prekrasnome bistrome moru. Vino i hrana su vrhunski, svagdje ste blizu zračne luke, od Dubrovnika, Splita, Zadra, Rijeke i Pule. Vaša je zemlja upravo idealna za čarter. Grčka također.
Ljudi s velikim jedriličarskim iskustvom često nisu osobito naklonjeni čarteru.
Pojava Cad Cam dizajna i razvoj velikih masovno proizvedenih brodova poput Bavarije, Jeanneaua, Beneteaua i Hanse usmjerili su taj sektor ka čarter tržištu. Mislim da bi bez njega mnogi brodograditelji doživjeli vrlo ozbiljne financijske probleme. Za neke otoke u Grčkoj, Hrvatskoj ili na Tihome oceanu teško bismo doznali da nema čartera. Na moru ima mjesta za sve iako mislim da neki dizajni i kvaliteta brodova nisu dorasli transatlantskim, transpacifičkim uvjetima… Ali ja nisam dizajner ni graditelj brodova. Ja jedrim s prijateljima i obitelji.
Postoji li plan za sljedeće plovidbe?
Dvije regate do kraja godine, ali još nisam siguran. Možda ću napustiti Krf i ploviti oko Sicilije i Sardinije pa prezimiti u Palmi, a zatim početkom 2024. otići u Portugal do Marine Villamora… Nisam bio ondje, ali svidjela se mnogim mojim prijateljima. Htio bih ondje provesti nekoliko tjedana i zatim doći do Barcelone na America’s Cup. Ali to je san. Ovisi o poslu i obitelji.
Snimke Marin Srzić i arhiva Neila Keneficka
