Ovih dana zaredali su komentari o srpanjskoj ”rupi” u čarteru – podatci su nedostatni, ocjene bezvezne i uglavnom daleko od istine.
Mi Hrvati smo rođeni statističari. Ne znaš tko je toj disciplini koju studenti obično polažu tek nakon nekoliko pokušaja više sklon, političari, novinari ili netko treći. Još od onog tamo sustava povlači se navika prebrojavanja turista, izračuna procenata rasta, usporedbi s do sada najboljom godinom, obaranja rekorda u stilu više, brže, jače, najjače kao da se radi o Olimpijskim igrama a ne o jednoj običnoj, za nas prevažnoj, gospodarskoj djelatnosti. U kojoj se, kao i u svakoj drugoj mjeri kvaliteta proizvoda, koliko ga tržište i po kojoj cijeni prihvaća, pa u skladu s time i organizacija proizvodnje i na kraju ostvaren profit.
Nautika i nautičari u toj igri imaju posebno mjesto. Naravno, ponajprije stoga što je iz nekoliko razloga idealna da se pravimo važnima i uspješnima. Jer tko ima obalu i otoke poput nas? U kojoj zemlji je locirana najveća bareboat čarter flota na svijetu? Kome na ogromnim jahtama stižu najveći svjetski bogataši i celebritiyi? Od Romana Abramovića i Bila Gatesa do Michaela Jordana, Naomi Campbell i Dr. Drea. Razlijevaju se izjave pune samohvale naših ministrica i ministara, raznoraznih dužnosnika koje u stopu slijede njihovi plaćeni hagiografi u „neovisnim“ novinama i TV dnevnicima. Pa kad se tomu pridruže „influenceri“ i instagramuše ispada da smo osim u nogometu i u nautici barem drugi na svijetu a i to samo zato što nam onaj pokvareni sudac nije svirao penal…
Onda kao hladan tuš dođu podatci da nam se u srpnju taj silni i slavni uzlet zaustavio. Hrvatska turistička zajednica objavila je da su nam u čarteru u srpnju dolasci u odnosu na lani pali za četiri posto a broj noćenja za pet posto a da smo na razini godine, zahvaljujući dobroj predsezoni tek nešto malo bolji od lani. I onda krene priča, naravno ne političara, jer oni govore samo kad se treba hvaliti, nego njihovih trabanata o tomu kako je za sve kriva naša skupoća, nerealan rast cijena koji naši tradicionalni gosti iz Njemačke, Austrije, Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske i Italije ne mogu pratiti, kako su nam otišli Rusi i Ukrajinci koji su bili najbolji potrošači a nisu ih dospjeli zamijeniti Amerikanci. Navali narode, idemo smanjiti cijene i osvojiti dva tri nova tržišta pa ćemo se opet imati čime pohvaliti!
Zanimljivo da se u toj kakofoniji tek vrlo rijetko začuje glas onih koji se nautikom bave i koji su stvarno zaslužni za ono što smo u njoj postigli. Razumljivo, jer oni dobro znaju istinu. A ona je jednostavna. Nautika i yachting su svugdje u svijetu skup, nedemokratičan sport rezerviran za one koji mogu i imaju. Probaj vezati u Portofino, Porto Cervo ili St Barths pa ćeš vidjeti. Tu se ne pita za cijenu nego za doživljaj i uslugu. A gdje smo tu mi? Izuzevši dvije pandemijske godine rekorderi smo gužve i popusta. Svaki onaj tko je barem jedanput zavirio na neki zimski nautički sajam ili malo bolje prosurfao stranicama za iznajmljivanje dobro znade da damping našeg čartera počne već u veljači kad barem dvije velike kompanije počnu s popustima od tridesetak posto koji samo rastu kako se približava sezona. Iznimke potvrđuju pravilo. Ajde, nađite mi takav popust u boljim londonskim ili pariškim hotelima ili pitajte za popust na talijanskom ili austrijskom skijalištu. Proglasit će vas ludim!
Zašto nam se to događa u čarteru. Iz vrlo jednostavnog razloga. Flota raste kako se kome svidi bez ikakve kontrole ili plana. Sve je prepušteno golom tržištu. A ono ima svoje zakonitosti od kojih je osnovna koja se uči u prvom razredu ekonomske škole da prevelika ponuda dovodi do pada cijene. Pa kad se volimo hvaliti brojevima brodova i gostiju imamo to što sad imamo. Usput, kad stvorimo gužvu a stvorili smo je, potjeramo imućnije koji lako mogu otići gdje god požele a dobijemo one koji dva puta okreću svaki cent, dolaze kombijima punim pive i keksa. Pa nam i iz tog razloga ostanu vezane najveće i najskuplje jahte čija nabava raste ali ne i ono što je treba pratiti. Dugogodišnja strateška orijentacija na bogata skandinavska i zapadnoeuropska tržišta, red na moru i nadasve usluga. Zar nije tužno da ljudi koji se bave yachtingom svoje strane goste koji žele u shopping upućuju u tivatski Porto Montenegro ili kumborski Porto Novi. A naši susjedi Crnogorci do prije samo četrnaest godina nisu imali poštenog nautičkog veza.
Ima toga još kad volimo brojiti. Recimo, već nam dvije godine ozbiljno pada broj megajahti koje plove hrvatskim dijelom Jadrana a još poraznije je da one u njemu u ogromnoj većini provode tek tjedan dana od mogućih dvadeset pet koliko im je Jadran pogodan za boravak. U posljednjih deset godina smanjio nam se i broj nautičara koji dolaze svojim brodovima sa šezdeset tisuća na pedeset i četiri. Upitajmo se malo radi čega. Ili zašto smo u refitu u kojem nekoliko naših tvrtki radi čuda još uvijek miljama daleko iza Talijana ili Turaka?
Pustimo prebrojavanje, uhvatimo se mogućnosti da od našeg dijela Jadrana uistinu u svakom segmentu stvorimo ekskluzivnu destinaciju kakvom on zaslužuje biti. To je bolan proces koji traje i u kojem treba posve promijeniti navike i uvriježeni način poslovanja. Ali potencijala, ljudi i znanja imamo. Iskoristimo li ih na pravi način možemo lako umjesto milijarde eura prometa kojim se hvalimo s manje brodova, noćenja i dolazaka doći do dvije i pri tomu puno bolje zaraditi