Zarobljeni na Socotri
Zagrebački fotograf, snimatelj i ribolovac zbog pandemije je zaglavio na otoku usred Arapskog mora
Između kanala Guardafui i Arapskog mora nalazi se endemski komad zemlje koje je more davno odvojilo od Afrike. Ime mu je Socotra, otok koji zbog biološke raznolikosti uzrokovane tim davnim razdvajanjem od matičnog kontinenta još zovu i Galapagosom Indijskog oceana. Godine 1507. ovaj otok, četvrtinu veći od našeg poluotoka Istre, otkrila je portugalska flota koju je predvodio zapovjednik Tristão da Cunha. Prilikom iskrcavanja odmah su zauzeli tadašnji glavni grad Suq. Nakon svega četiri godine Portugalci su napustili ovaj otok ostavivši na njemu jednu tvrđavu koja i danas stoji između luke i glavnog otočnog naselja, grada Hadiboha, kao uspomena na vremena kada su prvi stranci neuspješno pokušali osvojiti ga. Glavni razlog za napuštanje otoka tada je bio nedostatak zaštićenih luka od jakog ljetnog monsuna, kojeg lokalci zovu Kharīf.
Moja avantura počinje prošle godine kada sam dobio posao za talijansku agenciju Wild Sea Expedition, predvođenu Nicolom Vitalijem, čiji je zadatak voditi ribolovne ture na najekstremnija i najzabačenija mjesta na Zemlji. Put je počeo iz Milana u trećem mjesecu ove godine, a korona je već uzimala maha u Italiji, no to nas nije spriječilo da krenemo put Socotre.
Iz Milana smo letjeli za Kairo, otkuda jednom tjedno leti avion kompanije Yemenia za Seiyun u Jemenu, te zatim za Socotru.
S preko 100 kilograma stvari i opreme za ribolov i snimanje, došli smo u kaotičnu malu zračnu luku Socotra Airport, u koju stiže sve što možete zamisliti: od mješovite robe, odjeće do raznih igračaka i slično koje vjerojatno rodbina šalje iz Seiyuna i Kaira.
Cijelim putem problem su nam stvarali voki-tokiji slabog dometa, koje je granična policija smatrala sumnjivim uređajima, vjerojatno zbog sukoba Sjevernog i Južnog Jemena. Objasnili smo im da su nam potrebni za lakšu komunikaciju tijekom ribolova, na moru, ali su uređaji ostali na carini. (…) Više pročitajte u novom, 255. broju Mora.
