Uskrs je iza nas i riva je opet pusta, čini nam se nekako i praznija nego ove zime kad si morao i po nekoliko puta na dan izlaziti vanka ne bi li nekoga vidio. Ali još uvijek nekako tvrdoglavo vjerujemo da se škoj nije ispraznio preko noći i da po kućama, iza zatvorenih škura i u mraku mrklome još uvijek netko živi. Bogati, kao da moraju svi izlaziti vanka i pokazivat se po rivi, a nema ni butige kako treba, da ne govorimo o izlozima osvijetljenim neonom u kojima bi se imalo što gledat. A i ovi rijetki što izlaze i sakrivaju se ispod sulara kao da su u nekoj zasjedi iz koje promatraju i komentiraju sve živo i neživo što prođe rivom ili njihovim glavama, kao da su nekako oskliznuli, ostarili, smanjili se i pogrbili, kao da se nečega srame, milo ti ih je pogledat. Cila riva ove zime nije zavonjala po nečemu što bi se moglo nazvati živim.
Barem se nama tako činilo. I potvrdilo za Uskršnje praznike kad su deset dana furešti, vjernici i nevjernici iz cijeloga svijeta glavinjali rivom i brdima, po cijele dane sjedili na ona dva-tri štekata i čudili se kako to da ništa ne radi, kako to da nemaju gdje jesti, a toliko su lijepoga čuli o nevjerojatnoj gastronomskoj ponudi ovog otoka, o najluđim provodima i kerefekama koje se događaju na izletima na okolne škoje koji su im sada ispred nosa, a daleki kao španska sela. Shvatili su tada da sama ljepota i more nisu dovoljni za potpuno ispunjenje umorne i napregnute duše, nego da je trebaju i neka druga živa bića malo pogurati i pročistiti, da nismo ovako skromni, rekli bismo i oplemeniti. A bit će onda da ni ovi naši ne izlaze iz kuće iz istih razloga, ni njima more i sunce, vinogradi i brodovi nisu više lijepi i dostatni sami po sebi, možda i njima treba neki dobri duh sa strane da ih oplemeni, a uvjerili su se ove zime da su i duhovi pobjegli iz ovoga mista.
Glavinjamo i samujemo cijelo jutro po rivi, uhvatimo nekoga kako ulazi iz kole u butigu i namještamo se da nas vidi, nadamo se da ćemo naći sugovornika barem na trenutak, ali svi negdje bježe, u svoje kole i zatvorene kuće. Majko božja, nikad mi nitko nije toliko falio kao toga jutra, a doma nisam htio ići iz dešpeta.
Ali glad je učinila svoje i ljubav prema najmilijima je proradila. Žurimo prema našem dvoru i skidamo jaketu jer se već osjeća lito, kao da smo nekako živnuli i pokušavamo ne razmišljati o razlozima te naše ushićenosti. A doma, nasred kužine, umjesto stola sa pijatima i perunima, tećom ili gvanćerom sa pečenom ribom ili brižjolama, stoji veliki bicikl bez kola, sa saonicama, kao da je napravljen za snijeg. Na njemu naš mlađi sjedi i pedalina ko lud, a oko njega se guraju svi naši najmiliji, čak se i teta odvojila od serije. Drže ga za ramena i zajedno gledaju u veliku televiziju koja je pričvršćena na volanu te snježne bicikle, na kojem se vidi samo prvo kolo u gro planu, baš ono koje ovdje nedostaje, a u pozadini cesta koja vijuga kroz neki impresivan klanac koji čak ima i rijeku. Kako mali vozi i okreće volan, tako se i slike mijenjaju i možeš po želji vidjeti predjele kojima se voziš i to brzinom koju sam odrediš. E, a, onda, kad se mali umorio, na ekranu se pojavila slika zelene livade sa stotinu dekica na kojima sjede umorni biciklisti, jedu i piju u predahu svojega putovanja po zemlji koju su odabrali, a ti možeš odabrati još i to blizu koga ćeš sjesti i s kime ćeš nastaviti svoj odmor i svoje putovanje.
Sve su nam to objasnili lipo i polako dok je trajalo putovanje, da se ne bismo naljutili i nešto razbili, ali samo smo ostali otvorenih usta, siti i štufi svega, samo smo željeli što prije doć do naše kamare i tamo zaspati, nadajući se da će sve biti drugačije kad se probudimo. Ali stariji nas je uhvatio pod ruku i objasnio o čemu se radi. Nono je napokon dao svoju konobu i dopustio da se iznesu bačve i mriže i da se umjesto toga kupi deset ovakvih bicikleta bez kola, ali sa televizorima, i da se to da u funkciju poboljšanja turističke ponude. A i nama će služiti preko zime, nećemo morati više izlazit vanka po hladnoći, biciklirat ćemo u našim kamarama kao i svi drugi, nećemo se debljat, bit će nam lipo, nagledat ćemo se svita i sve to nećemo morat platit.
Idemo prema svojoj kamari i usput, preko ramena kažemo našoj ženi: dušo, kad je tako i ja se pridružujem štednji. Danas neću ručat!
