Zovu nas na drugi otok, na Hvar, u Velo Grablje, tamo su upravo počeli dani levande. Malo smo se rastužili, jer tko je vidio napuštati svoj otok da bi se vidio drugi, ali smo istovremeno sretni jer idemo svojima koje nismo dugo vidjeli.
Odmah ujutro doznajemo tko je umro, tko se iselio, i koji se još nisu vratili, a obećali su. Borimo se za mjesta na štekatu i mrzimo turiste i nepoznate koji znaju gdje je najbolje. Uzdišemo i pitamo jedni druge kad će ovo već zima. Kao da se nismo ni makli od doma.
Ali u Velom Grablju je malo drugačije. Makar je puno onih koji su došli vidjeti što se to odlučilo očuvati i nekako spasiti, makar je to muzej u kojem žive samo čuvari koji će zajedno sa zadnjim posjetiteljem zaključati vrata i vratiti se u civilizaciju, privid koji je stvoren čini osjećaj da bi se evo sad, baš sad ovdje, moglo ponovo živjeti. To snažno oružje želje i poštovanja, žalosti za izgubljenim i nepovratnim, obojano svim mogućim bojama i nijansama nade, oduzima nam samo letimičan pregled druge knjige najpoznatijeg Grobjanina, Kuzme Petrića, Otok Hvar – Velo Grablje, ljudi i događaji u 20. stoljeću. Ta nevjerojatna obiteljska fotografija Grablja i njegovih živih i neživih bivših stanovnika, uči nas da živimo svoje korijene ma gdje bili, da je naša popudbina sakrivena u nama, bili mi svjesni toga ili ne. Ono što živo tkivo sadašnjosti isprepliće i što nazivamo životom, bilo bi doista ništavno bez ove kolektivne slike oživljene prošlosti. Listamo to obiteljsko blago i prodiremo u intimu svakog stanovnika, mjerimo i važemo svačiji život, probijamo se kroz šumu događaja koji su ga potpuno odredili i postavili na mjesto iz kojeg s lakoćom možemo iščitati karakter njegovog nasljedstva, položaj i razloge odlaska, pothvate i zbilju koju su upravo oni uobličili i napravili da bude baš takva. Čitamo o rođenju lipega molega s čornima vlosima i pitamo se da li je taj sretnik rođen u polju levande jednog sparnog i gotovo nepodnošljivog popodneva još među živima, pitamo se da li je u njemu sadržana odlučnost i snaga njegove matere koja se sramila netom nakon porođaja biti nošena do doma, da je tko ne vidi i ne zamjeri, jer ako je već rodila u polju, za nju bi bilo lako tu i ostati, nastaviti život u toj zajedničkoj vatrenoj muci, a lipi moli s čornima vlosima bio bi siguran u sjeni modrog simbola života. Čitamo i gutamo tuđe sudbine, razumijemo da nismo na otoku, da smo otok sam.
