Spakirali smo stvari, pozdravili se s domaćinima i nervozno čekali. Nismo se spuštali na rivu jer odavde ćemo ga vidjeti još dok bude tamo iza rta Narta, a moguće i čuti dok još bude za rtom Vnetak. Minute su brzo prolazile. Ništa nismo ugledali. Ništa nismo čuli. Nema ga! Istina puše jugo, ali nije tako jako da dvotrupac od 40 m ne bi mogao doploviti. Ništa i ništa! Nema ga i nema ga! Još ćemo jednu noć ostati na Unijama!
A ni početak ovoga vijađa nije obećavao baš k’o po loju glatko putovanje. Jedan vikend je propao zbog kvara na automobilu pa se ekipa za portiće u zadnji tren nije mogla kompletirati. Dva tjedna nakon toga krenuli smo po idealno lijepom vremenu. Katamaran je isplovio iz riječke luke klizeći kao po zrcalu! Katamaran uredan, posada susretljiva u vezi naših prohtjeva za fotografiranjem. U salonu lepršavi žamor ljudi koji idu na vikend, na mjesto koje ih samim približavanjem čini radosnim. Za divno čudo čuje se i slovenski pomiješan s radosnim smijehom. Kad smo bolje promislili nikakvo čudo, oni su već prevalili veći dio puta do svog konačnog odredišta. Na katamaranu smo prepoznati! Onako usput netko nam je dobacio: „A odakle ćete sada reportažu za More pisati?“ Kako katamaran dotiče Cres, Martinšćicu, Susak, Ilovik i Mali Lošinj pretpostavili smo da je netko iz tih mjesta prepoznao ekipu za portiće.
Prošli smo pokraj slikovitog strmca Vele stine visokog 50 m, a zatim se ukazao neočekivano raznobojan skup kuća iznad rive i žala koje se proteže prema jugu pa postupno blago se svinuvši gotovo prema zapadu. Ova niska bijela obala nad kojom je prostrt zeleni „tepih“ stoji kao kontrast šarenim pročeljima kuća u mjestu koje se uzdiže od rive do vrha šezdesetak metara visokog brežuljka. Površina otoka je 16,8 m2 i po veličini je dvadeseti hrvatski otok. Čiste šume crnike, mirta, mrča, vrijes te masline upućuju na eumediteransku klimu. Nekadašnja, prije 30-ak godina, meteorološka mjerenja neslavno su propala pa je nemoguće egzaktno na osnovi izmjerenih podataka govoriti o klimi otoka.
